Nije problem u igračima. Problem je u Daliću i njegovoj tvrdoglavosti
Izbornik je katastrofalno loše pripremio utakmicu s Albanijom
Dalić je na travnjak poslao igrače koji nisu međusobno komplementarni i koji su sami sebi zagušili sredinu. U cijeloj utakmici nitko nije utrčao u zaleđe, a u prvom poluvremenu nije odigran niti jedan jedini dupli pas
Nakon prvih 45 minuta na semaforu Volksparkstadiona svijetlilo je 0:1, a stvari su se na travnjaku razvijale tako da je Hrvatska bila ta koja je trebala biti zadovoljna rezultatom kojim se odlazi u svlačionicu. Gubila je, ali Albanija je imala još dva čista zicera i situacija je vrlo lako mogla biti još gora. To je najbolja ilustracija toga kako je Hrvatska odigrala u prvom poluvremenu. Izgledala toliko loše da je 0:1 zapravo bio dobar rezultat. Samo jedan gol zaostatka nije dovoljno dobro dočaravao koliko je Hrvatska bila konfuzna u obrani, nedorečena u napadu i koliko je djelovala sporo, bezidejno i zagušeno u posjedu lopte.
Albanija nije ponudila ništa revolucionarno. Sylvinho je spustio krila nisko kako bi pomogao obrani, držao je kompaktni blok i izlazio je naprijed loptom na Reya Manaja koji je pokušavao zadržati loptu dok mu se ne priključe suigrači. Nije to ništa drugačije od onoga kako je Albanija igrala u prvom kolu protiv Italije ili u kvalifikacijama protiv Češke i Poljske, ali je bilo smisleno, logično i dovoljno intenzivno da otpuše Hrvatsku s terena.
Zlatko Dalić se odlučio za formaciju 4-3-3 s Lukom Modrićem, Mateom Kovačićem i Marcelom Brozovićem u sredini terena. Vratio je Joška Gvardiola na stopera, uveo Josipa Juranovića i Ivana Perišića na bokove kako bi dobio centaršut, a u vrh napada je stavio Brunu Petkovića uz Lovru Majera i Andreja Kramarića na krilima.
Baš je Petković dobar primjer da nije stvar u igračima. On je u prvih 45 minuta dobio 3/3 zračna duela, 4/5 duela na tlu, ostavio je jedno ključno dodavanje i jednom je došao na centaršut, ali je njegov udarac glavom bio previsok. Individualno gledano, Petković nije odigrao loše poluvrijeme. Bio je aktivan i kretao se u prazan prostor, osvajao je svoje duele, nije gubio lopte i kad god bi posjed došao do njega, uspio je napraviti barem nešto. Bio je motiviran, fokusiran, pa čak i raspoložen. Ali Bruno Petković je Bruno Petković i ono što je on donosio na travnjak nije bio uzrok problema, ali nije bilo ni rješenje.
Uzrok problema bio je Dalić.
On je na travnjak poslao igrače koji nisu međusobno komplementarni i koji su sami sebi zagušili sredinu. Juranović i Perišić su stajali uz aut liniju, sredinu su okupirali Brozović-Modrić-Kovačić nisko te Petković-Majer-Kramarić visoko, a ni prvi ni drugi trokut nije davao nikakvu dinamiku. Hrvatska je bila statična, spora i bez imalo tempa, a glavni razlog za lošu igru je to što su profili igrača bili potpuno pogrešno posloženi.
Dva podatka pokazuju koliko je Hrvatska bila statična
Na slici dolje vidimo kako je to izgledalo u praksi.
Brozović (označen bijelom strelicom) se spuštao u liniju sa stoperima, ali su svi skupa stajali relativno usko. Modrić i Kovačić (označeni zvijezdama) stajali su u liniji iznad, ali ne unutar albanskog bloka nego ispred njega, tako da dodavanje od Gvardiola do Kovačića ili od Josipa Šutala do Modrića nije izbacivalo nijednog suparničkog igrača, pa čak niti Manaja kao napadača. Prednja je trojka stajala usko, a bekovi su se priključivali napadu.
Taktički problem nije u samoj geometriji ovakve postave. Jest malo i u njoj, ali daleko važnije je to što Hrvatska nije opterećivala gotovo nijedan segment suparničke obrane. Bekovi su povlačili suparnička krila i to je bio jedini element kolikog-tolikog opterećenja, ali Albanija ionako igra s nisko postavljenim krilima, tako da ni to Sylvinhovu momčad nije izbacilo iz takta. Ništa drugo nije bio pod pritiskom; niti su Petković, Kramarić i Majer razvlačili zadnju liniju, niti su se Modrić i Kovačić pozicionirali između linija gdje bi natjerali suparnika na neka preuzimanja.
Albanija se mogla braniti u zoni bez da su se igrači koji su branili centralu uopće morali pomicati — Modrić, Kovačić i Brozović su bili ispred njih, a Petković, Kramarić i Majer iza i kako se oni baš nisu pomicali, nisu to morali raditi ni Albanci.
Koliko je Hrvatska bila statična pokazuju dva podatka: u cijeloj utakmici nitko nije utrčao u zaleđe, a momčad tijekom cijelog prvog poluvremena nije odigrala niti jedan jedini dupli pas. Imala je 69 posto posjeda lopte, natukla je 351 dodavanje, a nijednom njen igrač nije dao loptu suigraču i nastavio dalje kako bi tu istu loptu primio natrag u kretanju.
Za ovu smo priliku dobili podatke sa SAP-ovih tracking kamera koji nam govore da su hrvatski reprezentativci — izuzev Juranovića i Perišića kao bočnih igrača — u prvom poluvremenu samo četiri puta odradili sprint u prostor duži od 10 metara dok je suigrač bio u posjedu lopte. Za usporedbu, Albanija je imala 86 takvih sprintova u prvom poluvremenu.
Jasno, Albanija se koncentrirala na kontranapade, tako da u jednom pokušaju po petorica ili šestorica igrača napadaju prostor. Zato je bolja usporedba sama Hrvatska koja je u drugom poluvremenu imala 72 sprinta bez lopte duža od 10 metara dok je netko od suigrača u posjedu lopte. Eliminiramo li zadnjih pet minuta utakmice i sudačku nadoknadu u kojoj je sve odsklizalo u kaos, Hrvatska je svejedno imala 59 takvih utrčavanja, što je puno više od četiri iz prvog poluvremena.
Nevjerojatno je to što je napravio Dalić
Što se promijenilo?
Za početak, Dalić je umjesto Majera i Brozovića uveo Luku Sučića i Marija Pašalića koji su dali dinamiku u veznoj liniji, a onda je na teren poslao Antu Budimira koji je razvlačio obranu i napadao dubinu.
Sama geometrija napada nije drastično drugačija. Ušao je Sučić (označen bijelom strelicom) umjesto Brozovića i Hrvatska je dobila još jednog igrača u završnoj fazi posjeda umjesto u početnoj, ali to nije neka tektonska promjena. Na kraju krajeva, Sučić stoji na istom mjestu na kojem je bio Majer, Modrić i Kovačić (označeni zvijezdama) su na svojim mjestima, a širinu napadu daju bekovi koji se priključuju završnici.
Međutim, drastično je drugačije ponašanje igrača. Na prvoj slici naprijed imamo trojicu igrača koji su okrenuti prema lopti i čekaju da im dođe u noge. Na ovoj slici imamo samo Kramarića koji traži loptu u noge dok Budimir, Sučić i Pašalić napadaju dubinu. Trojica igrača su u kretanju, svojim reakcijama opterećuju suparničku obranu koja se ne može postaviti i čekati, a to otvara i prostor za Kramarića koji više nije blokiran između suparnika nego se nalazi u džepu prostora.
Najlakše bi bilo reći da je Brozović bio očajan. U suštini, odradio je lošu utakmicu. Ali i Kramarić je u prvom poluvremenu izgledao jako loše. Imao je 4/5 driblinga u tom razdoblju, osvojio je 5/7 duela, nije gubio lopte i — slično kao što smo rekli za Petkovića — bio je dobar u individualnim duelima. Međutim, djelovao je loše u momčadskom kontekstu, kao i svi ostali. U drugom poluvremenu nije imao nijedan dribling, osvojio je jedan duel iz četiri pokušaja, ali je ostavio odličan dojam jer se promijenio momčadski kontekst.
Zato nije problem ni u Brozoviću ni u Majeru ni u Petkoviću koji su izašli van. Problem je u tome kako se slaže momčad, koliko su igrači međusobno kompatibilni i što im je u konkretnom slučaju zadatak.
Recimo, neke stvari s Majerom i Kramarićem u sredini te Brozovićem nisko funkcionirale su protiv Portugala, jer Portugal svoja krila pozicionira usko i otvaraju se prostori koji se mogu iskoristiti na taj način. Španjolska krila pozicionira na drugačiji način i isti recept više ne pali. Isto tako, ovo drugo poluvrijeme protiv Albanije nije univerzalni recept za sve utakmice. Bio je za Albaniju i jasno je da Hrvatska u završnici mora imati dubinu iz napadanja prostora bez lopte, tako da je nevjerojatno to što je Dalić u sredinu naslagao Petkovića, Majera, Kramarića, Kovačića, Modrića i Brozovića, čime je potpuno zagušio igru.
Utakmica s Italijom je priča za sebe
Na kraju je Dalić u ispravljanju pogrešaka iz pripreme potrošio izmjene i u završnici utakmice nije mogao osvježiti sredinu terena. Drugi albanski gol došao je na povratnu lopti kroz zonu koju su trebali pokriti Modrić i Kovačić koji su bili sasvim potrošeni, a to je bila treća takva akcija u desetak minuta. Ali tu se vraćamo na to da je Dalić na popis za Euro od 26 ljudi uvrstio sedam ‘desetki’ i nijednog zadnjeg veznog kojeg bi mogao povući s klupe da zatvori utakmicu kad Brozović nije na terenu ili kad je u lošem izdanju.
Hrvatska je primila gol u samoj završnici, ali se izvukla iz ponora u kojem je bila u prvih 45 minuta. U nastavku su stvari izgledale dovoljno dobro da se dođe do bodova i da se uhvati zadnji vagon za zadnju utakmicu u kojoj će Hrvatska odlučivati o svojoj sudbini. Momčad ima kvalitetu i drugo poluvrijeme protiv Albanije je dokaz za to, tako da je utakmica s Italijom priča za sebe. Ali i prvo poluvrijeme je dokaz toga koliko katastrofalno može izgledati kad se utakmica loše pripremi.
I kad Dalićeve odluke nisu plod logike nego tvrdoglavosti.