U proljeće 2017. New York Knicksi spremali su se za draft na kojemu su imali osmi izbor. Cilj je bio uzeti beka koji će biti komplementaran Kristapsu Porziņģisu, o čemu je tada odlučivao Phil Jackson. Mnogi su predviđali da će izbor pasti na Kentuckyjevu zvijezdu Malika Monka ili na francuskog playmakera Franka Ntilikinu. Nije tajna da je Jackson favorizirao europske igrače, ali prespavao je workout s jednim od top talenata i propustio priliku vidjeti postoji li u toj klasi možda bolja opcija. Na koncu je Jacksonova svita izabrala Ntilikinu ispred, poslije će se pokazati, najboljeg beka generacije Donovana Mitchella.
Nekoliko godina kasnije Knicksi su se našli u ozbiljnim pregovorima oko dovođenja Mitchella. Njihov generalni menadžer Scott Perry, koji je na tom mjestu zamijenio Jacksona netom nakon spomenutog drafta, Jazzu je ponudio RJ Barretta, Obija Toppina, Mitchella Robinsona i tri nezaštićena picka prve runde u zamjenu za višestrukog All-Stara. Prepreka je bio Quentin Grimes, koji je bio velika Jazzova želja, što je Perry odbio. U drugom pokušaju u raspravu se uključio Immanuel Quickley umjesto Grimesa, ali ovaj puta je posao propao na pickovima, jer u tom slučaju Knicksi nisu htjeli dati više od dva nezaštićena izbora prve runde.
I po drugi put Mitchellu nije bilo suđeno da zaigra u rodnom gradu, makar je trade bio vrlo blizu realizacije. Čak je i Mitchell mislio da seli u Veliku jabuku. No, završio je s igračem iz svoje generacije, centrom Jarrettom Allenom, te odveo Cleveland u prvo doigravanje bez LeBrona Jamesa od 1998.
Dvije franšize lako su mogle krenuti različitim putevima da je prošlog ljeta došlo do Mitchellova tradea u New York. Cleveland vjerojatno ne bi bio u vrhu Istoka, a Tom Thibodeau imao bi potpuno drugačiji profil momčadi. Imao bi i Mitchella i Jalena Brunsona, što bi Knickse lansiralo u sferu nejasnih uloga, jer tko bi vodio glavnu riječ, a tko igrao obranu? Ovako je ispalo bolje i za jedne i druge, a sudbina je htjela da rođeni Njujorčanin predvodi Cavalierse u prvoj rundi doigravanja protiv Brunsonovih Knicksa.
Cleveland neće dobiti seriju time što će Mitchell biti na prosjeku od 35+ poena i nadmudrivati se s Brunsonom u tome tko ima većega
Za Mitchella nije moglo ispasti izazovnije. Brunson je uskočio u njegovu ulogu nakon što je lani zapečatio Jazzovu sudbinu. Ako to dosad nije napravio, Mitchell bi nakon serije protiv Knicksa mogao staviti Brunsonovu sliku na zid i gađati je pikado strelicama. Jer, izgubiti drugu godinu zaredom od igrača koji je postao lider nesuđene mu momčadi, može stvoriti frustracije. Ali i izgraditi rivalstvo.
Okršaj Clevelanda i New Yorka sudar je dvojice dominantnih playmakera koji će dobrim dijelom odrediti tijek serije. Mitchell će u obrani ciljati Brunsona — on je glava zmije i nju prvo treba otkinuti da se može pobrinuti za ostale. No, Knicksi su uzeli break, ostvarivši prvu gostujuću pobjedu u doigravanju u Game 1 još od 1999. — te su sezone otišli sve do finala, pa se u Madison Square Gardenu sprema erupcija emocija.
Realizacija i bitka u skoku
Knicksi nisu odigrali najljepšu utakmicu, ali radili su ono što je smisao doigravanja: hustle potezi za hustle potezima. U susretu u kojem nijedna momčad nije dobro šutirala to je bila prevaga.
Cleveland cijelu sezonu dobro kontrolira defenzivni skok (četvrti u ligi) i bazira svoju obranu na zaštiti reketa, u čemu uvijek ima jednog od dvojca Jarrett Allen — Evan Mobley, a Knicksi su došli do ukupno 23 poena iz druge prilike, što im je za sedam poena više od prosjeka. Ista stvar je s napadom. Visoki tandem Cavsa ima daleko najviše dodira s loptom u reketu, a JB Bickerstaff je oko njih dvojice izgradio sustav 3-out 2-in.
Cavaliersi igraju pick and roll na strani bez igrača u korneru kao i bilo koja druga momčad u NBA-u. Guraju ih i rano u tranziciji. Razlika je u tome što Mobley postavlja blok Mitchellu (pick and roll 1-4), dok Allen stoji na mjestu zakucavanja (tzv. dunker spotu) i omogućava suradnju dvojice visokih igrača. Njihova filozofija je u ranoj fazi napada postaviti blok Mitchellu ili Dariusu Garlandu, ali ne oduzeti im slobodu, a Allenova prisutnost u dunker spotu omogućuje im lake poene kad obrana padne. Jedan od njihovih osnovnih principa je blok vanjskog igrača za centra bez lopte na sredini terena, što prethodi bloku visokog za ball-handlera na strani (tzv. wedge-screen akcija), koja otvara Mobleyja u post-upu ili u kretnji iz koje može napadati. Dođe li do preuzimanja u obrani, otvara se dodavanje prema Allenu.
Gdje je pošlo po zlu protiv Knicksa? Ponajprije u slaboj realizaciji.
Cavsi su ubacili 40 poena iz reketa, manje od svog prosjeka (52) i Knicksa, promašivši neke otvorene šutove. Pogotovo u prvom poluvremenu, kad su šutirali 5/15. S time da je posebno izostao Mobleyjev učinak; on je imao 3/14 iz igre i pritom nije posezao za drugim rješenjima, kao što je šut od table.
New York se mogao braniti i puštanjem Isaaca Okora na trici (0/4), što će vjerojatno raditi kroz seriju, jer ne osjeća da od njega dolazi opasnost. To znači da se Okoro ne može uključiti u spomenutu wedge-screen akciju niti biti na slabijoj strani u korneru. U prvotnoj varijanti Knicksi će ići ispod bloka, dok u drugom primjeru mogu pomagati s njega na prodoru. Štoviše, Bickerstaff nije dobio nikoga od sporednih igrača, izuzevši Cedija Osmana. U njemu je pronašao primarnog braniča na Brunsonu, što se pokazalo dobitnim u četvrtoj četvrtini prilikom serije 9-0 i povratka u utakmicu. Premda je Brunson u sezoni bio na 2/11 kada ga je čuvao Okoro i Cleveland je u njegove 23 minute bio na +6, ali nije mogao ništa zabiti.
Ono čime Cavaliersi mogu više napasti Knickse su flex napadi, tijekom kojih se njihovi bekovi kreću kroz reket u screen-the-screener akcijama. One nerijetko dolaze i kao nastavak neuspjelog wedge-screena, tako da Garland postavlja blok pod košem (tzv. flex screen) kako bi se Mobley otvorio na niskom postu. Clevelandova visoka linija može biti presudni faktor u seriji protiv Knicksa. Robinson ne smije dobiti bitku u skoku, kao što je to bio slučaj u prvoj utakmici, a učinak Juliusa Randlea nekako treba izjednačiti.
Oranje i kopanje
Thibodeau je jasno postavio svoju rotaciju i teško da će tu išta mijenjati. A zašto i bi, kad je od klupe dobio 37 poena nasuprot 14 Clevelandovih uz očajnu večer Quickleyja (šut 0/5), koji je kandidat za najboljeg šestog igrača godine?
Sve što mu je bilo potrebno imao je u Joshu Hartu. Stavljao ga je u obrani na Mitchella ili na Garlanda te uz Barretta i Grimesa rotirao ovisno o njihovu učinku u napadu. A od Harta je dobio pet ofenzivnih skokova, poene iz tranzicije i odlučujuću tricu u clutchu. S druge strane, Garland je cijelu četvrtu četvrtinu ostao bez šuta, a u drugom je poluvremenu zabio ukupno tri koša iz igre. Usto zabrinjava i podatak da je imao svega jednu asistenciju. Cavsi nemaju što tražiti bez ofenzivno agresivnog Garlanda i njegove suradnje s unutarnjom linijom.
Knicksi sa zdravim Randleom imaju veći napadački potencijal, što se vidjelo u prvom poluvremenu. I pokazalo se da ne ovise isključivo o vanjskom šutu da bi dobili utakmicu.
Cleveland je tijekom sezone dopuštao najmanji broj šutova za tri poena i tu će minimalizirati New York (29 u Game 1). Međutim, Brunson i Randle vole djelovati kroz sredinu i napadati reket s popratnom snagom koja čeka otvoreni šut ili priliku za ofenzivni skok. Oni oru i kopaju, plus im je obrana na perimetru i podizanje intenziteta na linijama dodavanja. Mitchell i Garland imali su problema kad je obrana Knicksa bila postavljena na pola terena i to je zamka u koju Cleveland ne smije upasti.
Cavsi generiraju svoje poene iz tranzicije i rane faze napada. S Carisom LeVertom mogu imati trojicu od četvorice najbolja realizatora u seriji i to će među inim morati nametnuti. Ako će Hart ili Quickley u većini slučajeva biti među dvojicom od trojice najboljih vanjskih igrača, Knicksi to ne mogu izgubiti.
Neke od Bickerstaffovih rotacija štetile su Clevelandu. LeVert je za 18 minuta bio neprimjetan, dok su u sedam minuta s Deanom Wadeom nadigrani za 14 poena. Nismo uopće vidjeli Dannyja Greena, koji bi svakako morao dobiti minute, kao što postoje i argumenti za Lamara Stevensa, igrača s obranom i skokom u prvom planu. Pitanje je kome Bickerstaff vjeruje i je li spreman na prilagodbu.
U svakom matchupu doigravanja nešto se mora dati suparniku, ali skok ne ulazi u tu računicu. Isto tako, Cleveland neće dobiti seriju time što će Mitchell biti na prosjeku od 35+ poena i nadmudrivati se s Brunsonom u tome tko ima većega. Napad Knicksa u ovom trenutku raspolaže s više oružja i rješenja s klupe, a nije izgledao onako kako može. Da sam na mjestu Quina Snydera, pokazao bih igračima sekvence prve utakmice Knicksa: intenzitet, fizikalije, hladnokrvnost u završnici. Ukratko, playoff košarka.