NBA: Ima jedna duga cesta
Danas je samo dugoročna vizija put do uspjeha u ligi
Svi grade momčad kako bi se domogli titule. Suludo bi bilo misliti drukčije, ali više nego ikad prije utrku određuje način na koji se troši novac ili dugoročno ulaže u slaganje rostera
NBA liga nikad nije bila ovako uravnotežena. Sve je manji jaz između najboljih i najgorih momčadi, a doigravanje je istinski nepredvidivo. Za ilustraciju, od 2019. aktualni prvak nije uspio proći drugu rundu, uglavnom zbog spleta raznih okolnosti. Kawhi Leonard napustio je Toronto nakon šampionske parade, Anthony Davis se nakon ‘balona’ ozlijedio, kao i Khris Middleton u sezoni nakon osvojenog prstena. Jedino za Warriorse možemo reći da su nazadovali zbog prirodnog starenja. Denver je, pak, bio na utakmicu od prolaska u finale konferencije, ali pokleknuo je protiv momčadi koja je bila konstruirana da ga zaustavi. To pokazuje da je disperzija talenta golema i da više faktora utječe na šampionsku utrku.
Phoenix je prije dvije godine imao sezonu iz snova, i to nakon što je došao na dvije pobjede od prvog, povijesnog naslova. Međutim, do finala više ne dolaze isključivo najbolje momčadi u regularnoj sezoni.
Miami je prošle godine bio hit nakon što je preživio dramu play-ina, a zatim sito i rešeto playoffa preko prvih nositelja Istoka (umalo je prosuo 3-0 u finalu konferencije protiv Celticsa). Dallas je do prije tradea za PJ Washingtona i Daniela Gafforda bio na osmom mjestu, a na putu do finala stajali su mu redom četvrti, prvi i drugi nositelj. I bez obzira na to kako završila finalna serija, dobit ćemo šestog različitog prvaka u posljednjih šest godina. Najravnopravnija je to era NBA-a od 1970-ih; u tom je desetljeću čak pet različitih franšiza osvojilo prsten. Gledajući samo od 2019., dva od četiriju prvaka podigla su svoj prvi banner.
Od 1980. do 1988. Philadelphia je bila jedina momčad s naslovom prvaka, a da nije bila u Bostonu ili Los Angelesu. To ne znači da nije bilo zabavno gledati finala ili da se radilo o lošim sezonama. Upravo suprotno, bilo je to razdoblje ekspanzije košarke, rivalstva i prvih televizijskih zvijezda. I prije njih bilo je superzvijezda, ali do dolaska Larryja Birda i Magica Johnsona dvorane nisu bile krcate, televizijska prava bila su rijetka i nedostajalo je zabave.
Njih dvojica unijela su najbolje od košarke u dnevni boravak prosječnog gledatelja: show i kompetitivnost istovremeno, ono na čemu počiva današnji NBA. Bez njih možda ne bi bilo LeBrona Jamesa, Stephena Curryja, Nikole Jokića ili Luke Dončića. Oni su pretvorili košarku u globalni fenomen. Njihovo NCAA finale pratilo je više od 40 milijuna gledatelja na malim ekranima. Ne smijemo zaboraviti ni Davida Sterna, koji je znao unovčiti dobar proizvod.
Ali to nije puno značilo za paritet. Zapravo, nije uopće. Dominacija Michaela Jordana i njegovih Chicago Bullsa razbila je svaku iluziju o tome. Da nije bilo Jordanova kratkoročnog mirovanja, vjerojatno ni Houston Rockets ne bi bili došli do svojih naslova; o Chicagu bismo danas pričali kao o najvećoj dinastiji u sportu, premda to jest bila najbolja košarkaška momčad svih vremena.
Revolucionarni potezi
Iza tih Bullsa uslijedio je dominantni dvojac Kobe Bryant i Shaquille O’Neal, koji je osvojio tri titule zaredom. Godinama nakon toga samo su rijetke momčadi, poput Detroit Pistonsa i Dallas Mavericksa, uspjele pomrsiti račune aktualnim prvacima ili se provući između velike trojke San Antonio Spursa i Miami Heata.
LeBronovim Miamijem počela je era supermomčadi. Spoj njega, Dwyanea Wadea i Chrisa Bosha nije bio samo čin slaganja velike trojke, već okupljanja trojice bravuroznih All-Star igrača s različitim potencijalom. Iako ni to nije jamčilo uspjeh — osvojili su dva od četiriju mogućih naslova. Izgubili su od Dirka Nowitzkog i njegova zbora znatno manje talentiranih suigrača. Nakon toga je postalo normalno sastaviti supermomčad, jer to je bio odgovor na dotadašnji sinonim velikih trojki i moćnih tandema.
Kad Warriorsi nisu uspjeli održati vlast s Curryjem, Klayom Thompsonom i Draymondom Greenom, ispregovarali su prebjeg Kevina Duranta. Na isto su pomislili i Brooklyn Netsi, koji su iskoristili odsutnost Kyrieja Irvinga u Bostonu i nezadovoljstvo Jamesa Hardena u Houstonu. Identičnim smjerom krenuo je i nestrpljivi Phoenixov vlasnik Matt Ishbia.
Iako je to u ligu unijelo uzbuđenje, povećavao se jaz između supermomčadi i ostatka lige, što je za manja tržišta i momčadi bez superzvijezda bilo strahovito izazovno.
Drugim riječima, uspon takve prakse odrazio se na ostatak lige. Umjesto da se okrenu mlađim igračima i stvaranju momčadi iz temelja, mnogi su potrčali pred rudo dajući prevelik novac slobodnim igračima u pokušaju da formiraju svoju supermomčad, što je manjim sredinama otežalo privlačenje igrača neophodne za uspjeh. U četiri godine, a vjerojatno bi bilo i više da LeBron nije drugi put napustio Cleveland, samo su dvije momčadi igrale finala.
Međutim, NBA liga na čelu s Adamom Silverom povukla je revolucionarne poteze. Uveden je Play-in turnir, kojemu je zacijelo pripomogla i pandemija koronavirusa. NBA i Udruga igrača nedavno su ratificirali novi kolektivni ugovor prema kojemu će igrači imati veći udio u prihodima, ali za vlasnike taj sporazum znači smanjenje likvidnosti rostera, što potiče igrače da ostanu duže u momčadima koje su ih draftirale i uvodi kažnjavanje onih koji pretjerano troše u ime okupljanja talenta.
Pola godine nakon potpisivanja sporazuma, Ishbia je odlučio izgraditi supermomčad u Phoenixu, ali pred sobom ima odredbu o poreznom pragu (tzv. second apron), koji takvoj momčadi oduzima alate za balansiranje rostera u prijelaznom roku ili free agencyju. To je dodatak porezu na luksuz koji je uveden još 1998. u kolektivnom ugovoru.
Usporedimo li to s desetljećima dugim dinastijama u Bostonu, Los Angelesu, Chicagu i San Antoniju, vidimo da je puno teže doći do naslova ako idete all-in. Ići tim putem sve je neodrživije, ali zauzvrat dobivamo paritet; Jokić je ostao u Denveru i s njime osvojio naslov, Jayson Tatum i Jaylen Brown ili Luka Dončić bit će njegovi nasljednici. Prije toga pak imali smo primjer Giannisa Antetokounmpa i Milwaukee Bucksa, kojemu su sa suprotne strane stajali Sunsi Devina Bookera. Era supermomčadi doživjela je kraj vladavine Durantovim odlaskom iz Warriorsa.
Osnovni problem koji se htio riješiti novim kolektivnim ugovorom bio je kako zadržati zvijezde u tržišno manjim franšizama: Anthony Edwards u Minnesoti, Shai Gilgeous-Alexander u Oklahomi, Ja Morant u Memphisu, Zion Williamson u New Orleansu i Paolo Banchero u Orlandu samo su neki od primjera.
Nema više nepobjedive sile
NBA i dalje ima veći broj franšiza osiromašenih naslovima. Trećina lige (10 od 30 momčadi) još nije osvojila trofej Larryja O’Briena, a pet ih nikad nije ni igralo finalnu seriju. Do lani među njima je bio i Denver, kao donedavno i Toronto, a Milwaukee je na drugu titulu čekao čak 50 godina. I sve se to dogodilo samo u posljednjih šest sezona.
Ove godine u finalu su dvije momčadi koje su već osvajale naslov: Boston uz Lakerse rekordni broj puta, a Dallasu je ovo ukupno treće finale i prvo u Dončićevoj eri. Ipak, obje su momčadi gradile svoj roster oko draftiranih zvijezda.
Ponekad je dovoljna samo jedna, ali nema 30 Dončića ili Jokića, niti će ih ikad biti. Oklahoma je možda najbolji primjer — premda ni Minnesota ne zaostaje previše u tome — kako se od mladih igrača i vlastitih draft izbora može izgraditi momčad koja je legitimni kandidat za naslov. Možda jednoga dana i supermomčad, a da nije nastala pohlepom, velikim plaćanjem poreza ili kao nusprodukt nestrpljenja jedne superzvijezde. Od četiriju momčadi koje su igrale ovogodišnja konferencijska finala, samo je Boston među top 10 najbolje plaćenih.
Svi grade momčad kako bi se domogli titule. Suludo bi bilo misliti drukčije, ali više nego ikad prije utrku određuje način na koji se troši novac ili dugoročno ulaže u slaganje rostera. Generalni menadžeri bolje razumiju koje su mogućnosti njihovih zvijezda, razboritiji su u odabiru rotacijskih igrača i opreznije potpisuju dugoročne ugovore. Brad Stevens je nakon poraza svoje momčadi u finalu Istoka od Miamija bio pred dvojbom — dvojio je o tome treba li Brownu treba dati produženje i kako složiti momčad za titulu. Danas u to više nema sumnje, kao što je i Denver bio strpljiv s Michaelom Porterom Jr.-om, čekajući ga kao treću opciju uz Jokića i Jamala Murraya.
Bit će neuspješnih sezona, ali samo je dugoročna vizija put do uspjeha.
Boston je ove sezone po mnogim statističkim parametrima supermomčad, ali bez izražene velike trojke ili moćnog tandema. Stevens nije ni složio tu momčad da sruši LeBronov Cleveland ili Miami ili Curryjeve Warriorse. On se vodio time da odgovori zahtjevima današnje košarke: proliferaciji trica, preuzimanju na vanjskim pozicijama od 1 do 4, prema košarkaškoj inteligenciji i mogućnosti da svatko od njih napada iz driblinga. Celticsi nemaju najboljeg igrača regularne sezone, playoffa ili finala. Nemaju ni top 5 trenera u ligi. Ali imaju najbolji kolektiv. Međutim, to nije jamstvo da mogu osvajati naslove; prvog se tek moraju domoći.
Za 10-ak godina možda ćemo drukčije razmišljati. Moguće da među onih 10 momčadi koje nemaju naslov dočekamo i novog prvaka, jer NBA je ušao u novo doba. U eru u kojoj bismo mogli dočekati i da 15 igrača koji se biraju u All-NBA petorke bude iz 15 različitih momčadi.
Jedno zlatno pravilo i dalje vrijedi: svaki prvak izuzev jednog u posljednje 44 godine bio je među prva tri nositelja s najmanje 52 pobjede u regularnoj sezoni. Uzme li Boston naslov, to će se i nastaviti, ali ne i ako ga osvoji Dallas. To nam sugerira da je i dalje važno kako se igra u regularnoj sezoni, ali više ne postoji nepobjediva sila poput Warriorsa s Durantom, koju su jedino ozljede mogle zaustaviti. Nakon Durantova odlaska iz Golden Statea, samo su Netsi uspjeli dovesti trojicu superstarova prve klase. S novim kolektivnim ugovorom na stolu to je još kompliciranije izvesti, jer izgradnja momčadi i njezino održavanje na vrhu postali su iznimno zahtjevni.
Za prekid ove ere trebat će doći netko tko može osvojiti dvije uzastopne titule. Dotad smo u dobu u kojem od posljednjih osam momčadi u doigravanju gotovo svaka ima izgleda podići pehar prvaka.