Prokletstvo Formule 1 u tome je što zapravo ne treba biti osobito zanimljiva da bi bila iznimno zanimljiva. U određenoj mjeri to, dakako, možemo reći za svaki sport: baš kao što su neke od najboljih nogometnih utakmica koje sam gledao završile 0:0, a neke od najboljih atletskih utrka bile kriminalno sporije od vrhunskih rezultata, tako sam gledao i sjajne procesijske utrke Formule 1.
Ovonedjeljna Velika nagrada Monaka iskušala je strpljenje gledatelja do krajnjih ekstrema, ali znači li to da je bila nezanimljiva? Realno, većini gledatelja jest, ali ja sam, primjerice, uživao promatrajući taktičke poteze, napade i odgovore na njih, koji se nisu događali na samoj stazi, nego u strategiji s pitwalla koju su potom vozači provodili. Jedini je problem u tome što se ta strategija svodila na to da se vozi čim je sporije moguće, što je u potpunoj suprotnosti s osnovnim instinktom svakog vozača i smislom samog utrkivanja. Te upravo zbog toga imam dvojake osjećaje spram utrke.
S jedne strane, bilo je prekrasno vidjeti kako Charles Leclerc, odrastao na ulicama Monaka, ostvaruje svoj životni san, na veselje, usuđujem se reći, svih na stazi i oko nje. Jasno, svatko je od vozača želio pobijediti, ali ako već ne može, onda su željeli da umjesto njih to učini Leclerc. Princ Albert bio je toliko razdragan da je tijekom ceremonije i sam uzeo bocu šampanjca i prskao sve oko sebe, zanemarivši svaki vid protokola. Fred Vasseur je, zajedno sa svojim vozačem, odjeven skočio u more proslavljajući pobjedu… Već su same te scene, zajedno s činjenicom da je ovo bila prva pobjeda domaćeg vozača u Monaku još od Louisa Chirona 1931., dovoljne da ovu utrku pretvore u instantni klasik.
S druge strane, u čitavoj smo utrci vidjeli samo pet pretjecanja, a desetorica najboljih iz kvalifikacija odvezli su čitavu utrku, odnosno sve nakon ponovljenog starta, u istom poretku, te tako i završili, prvi put u povijesti Formule 1.
Problem nije u Monaku, mada je on uvijek bio i ostat će staza s minimalnim mogućnostima pretjecanja. Problem je u bolidima
Monako nikad nije bio staza koja bi nudila pregršt mogućnosti za pretjecanja, ali to zapravo i nije problem — neke od najklasičnijih utrka ondje taj status duguju upravo tome što pretjecanjanije bilo. Klasični su primjer legendarne borbe Stirlinga Mossa i Richieja Ginthera 1961. ili Ayrtona Senne i Nigela Mansella 1992.; mada u njima nije došlo do pretjecanja, bile su borbe na stazi, pri punoj, trkaćoj brzini. Dok se ove godine sve rješavalo taktički, dodatnim usporavanjem tempa i vremenima krugova koja su znala biti i ispod onih iz ranije utrke Formule 2. U kojoj je, da spomenemo i to, bilo i borbe i pretjecanja.
Nesretan splet okolnosti koji je doveo do ovakvog, totalno neobičnog raspleta, kombinacija je aktualnih pravila i sudara u prvom krugu, u kojem su iz utrke ispali obojica Haasovih vozača i Sergio Pérez, a koji je doveo do prekida utrke i mogućnosti da svi vozači zamijene komponentu guma s kojom su startali u utrku.
Šteta na bolidu: 2-3 milijuna eura
Suprotno uvriježenom mišljenju, pravila ne propisuju obavezan ulazak u boks, nego zahtijevaju da vozač tijekom utrke koristi barem dvije različite komponente guma. Samim time, nakon jednog kruga svi su se, neovisno o tome jesu li bili na tvrdim ili medium gumama, našli u situaciji da više ne moraju ići u boks. Na većini staza to ne bi bilo izvedivo, jer gume ne mogu izdržati čitavu utrku, ali Monako je staza na kojoj su brzine najmanje, a samim time i potrošnja guma. Dodatno, to je najkraća utrka u kalendaru, jedina kojoj propisana dužina nije 305, nego samo 260 kilometara.
U praksi, to je značilo da je svima primarni zadatak bio štedjeti gume. Nije bilo prostora za taktiziranje, jer je Monako, znamo, staza na kojoj je gotovo nemoguće pretjecati i, čak i kada vozite daleko sporije nego što biste mogli, teško da ćete biti kažnjeni zbog toga. Štednja guma poprimila je ekstremne razmjere, ali kad god bi se god netko od vozača požalio i tražio da vozi brže, momčad bi ga stopirala. Priznajem, to mi je bilo teško probaviti, jer se kosi sa samom suštinom onoga što bi Formula 1 trebala biti.
Ključni je element utrke bio pokušati dobiti još jedan besplatni pit-stop te potom na novim gumama pokušati iskoristiti prednost. Zahvaljujući čak i za ovu utrku iznimno sporoj vožnji Yukija Tsunode, Mercedes se našao u prilici to realizirati, ali je posao odradio diletantski, pa je pored Lewisa Hamiltona besplatno zaustavljanje ni kriv ni dužan dobio i Max Verstappen, koji je čitavu utrku samozatajno vozio na šestom mjestu. Čak i kad je s novim gumama sustigao petoplasiranog Georgea Russella, nije mogao ništa učiniti, pokazujući nam da je i ta jedina, slabašna nada za dodavanje zanimljivosti utrci bila uzaludna.
Ispred njih, Ferrariji su vozili na prvom i trećem mjestu, a McLareni na drugom i četvrtom, te je jedini taktički zadatak talijanske momčadi bio ne dopustiti da razlika vodeće četvorke spram Russella naraste do razine koja bi četvrtoplasiranom Landu Norrisu omogućila odlazak u boks bez gubitka pozicije na stazi. Čim bi razlika narasla, crveni bi dodatno usporili i tako držali stvari pod kontrolom.
Dakako, nema nikakve garancije ni da bi se Lando usudio napasti, problem je u tome što je Monako i staza na kojoj najveći postotak takvih pokušaja završava sudarom i razbijanjem bolida. A to je danas preskupo. Prve procjene iz Red Bulla govore da je šteta na Checovu bolidu razine od dva, ako ne i tri milijuna eura, dakle gotovo dva posto godišnjeg proračuna čitave momčadi! U tom kontekstu, Monako postaje i staza na kojoj su vozači zbog blizine zidova i mogućih skupih oštećenja najmanje voljni riskirati. Pa dobivamo procesijske utrke. Koje, ma koliko osobno bio fasciniran promatranjem taktičkih borbi, prosječnom ljubitelju Formule 1 nije baš lako gledati.
Bolidi su enormni
Razumljivo, odmah su se pojavile razne ideje što bi se moglo učiniti kako bi se utrke u Monaku učinilo zanimljivijima.
Većina njih govori o različitim tipovima preinaka na stazi, od promjena DRS zona do suludih ideja o gradnji novog dijela staze nasipavanjem mora. Sve su to, nadam se, samo budalaštine, baš poput ideje o izbacivanju Monaka iz kalendara, koja bi bila pucanje u nogu. Ova je utrka jedna od stožernih točaka legende o Formuli 1 i bilo kakva ozbiljna promjena, a pogotovo micanje iz kalendara, drastično bi okrnjili ovaj sport.
I vozače su pitali što bi trebalo učiniti, a jedan od odgovora, onaj Russellov, naprosto je genijalno jednostavan. Ako već zbog Monaka imamo iznimku u duljini trajanja utrke, zašto ondje ne bismo napravili i iznimku po pitanju guma i odredili da su tijekom tog trkaćeg vikenda, u suhim uvjetima, dopuštene samo najmekše gume. One ni u Monaku ne mogu izdržati čitavu utrku, te bismo imali garantiran najmanje jedan, možda i dva ulaska u boks po utrci, što bi osiguralo borbe strategija i izmjene poretka. A sve se skupa rješava jednim dodatkom pravilniku, bez ikakvih dodatnih troškova za momčadi i organizatora!
Zvuči primamljivo, ali i dalje sanira posljedice, a ne i uzrok većine ovih problema: enormnu veličinu modernih bolida. Nedavno sam posjetio veliku F1 izložbu u Beču i ostao zatečen direktnom usporedbom nekadašnjih, prekrasnih bolida i ovih modernih grozota. Kad stoje jedan do drugoga, u potpunosti možemo shvatiti koliko su nepotrebno (dobro, uglavnom nepotrebno, dio rasta jest vezan za sigurnost i potreban je) narasli, pojevši pritom posredno i prostor na stazama, pogotovo u Monaku, te time fizički onemogućivši pretjecanja.
Ukratko, problem nije u Monaku, mada je on uvijek bio i ostat će staza s minimalnim mogućnostima pretjecanja. Problem je u bolidima, odnosno u suvremenom pravcu razvoja sporta. I to je ono što treba adresirati i većinu budućih promjena pravila usmjeriti prema tome da se budući bolidi osjetno fizički smanje. To je apsolutno jedan od ključnih problema moderne Formule 1 i trebat će ga riješiti, čim prije.