Ovaj tekst objavljen je u sklopu The Guardianove medijske mreže za Svjetsko prvenstvo 2018., čiji je i Telesport član. Patrick Urbini piše za magazin France Football
Od Francuske se očekivalo da nakon finala Eura 2016 napravi sljedeći korak, ali on još nije došao. Napadački potencijal danas je, s dodatkom Kyliana Mbappéa, Thomasa Lemara i Ousmanea Dembéléa nesumnjivo jači nego što je bio; postoji i više opcija u veznom redu — primjerice, Corentin Tolisso — a mladi su igrači tijekom kvalifikacija stekli prijeko potrebno iskustvo igranja za reprezentaciju. Međutim, ovoj momčadi još uvijek nedostaje dosljednosti, osobnosti i kontrole da bi postala uistinu velika i prirodni favorit Svjetskog prvenstva.
Također je i njen stil prilično teško definirati. Ovosezonske su prijateljske utakmice poslale kontradiktorne signale, osobito domaći poraz 3-2 od Kolumbije u ožujku, koji se sastojao od pola sata napadačkog showa i sat vremena potpunog sramoćenja u obrani.
Najteža su pitanja ona koja se odnose na bočne braniče. U idealnom sastavu izbornika Didiera Deschampsa te pozicije pokrivaju Djibril Sidibé iz Monaca i Benjamin Mendy iz Manchester Cityja, ali obojica su većinu sezone bila ozlijeđena i nije sigurno da će u Rusiji biti na svojoj najboljoj razini. Njihove alternative su Benjamin Pavard iz Stuttgarta, Lucas Hernández iz Atlético Madrida, pa i Presnel Kimpembe iz Paris Saint-Germaina, a mogu li oni ponijeti takav teret?
Na golu je neprikosnoven Hugo Lloris iz Tottenhama, koji je vođa ove momčadi (ima uvjerljivo najviše nastupa za reprezentaciju, u Rusiji bi trebao doći do 100), iako se često doima nervoznim u javnim nastupima. Sin investicijskog bankara i top odvjetnice, kapetan dolazi iz obitelji više društvene klase, odnosno pozadine bitno drugačije od one u kakvoj je odrasla većina njegovih suigrača. Kao dječak je bio veliki teniski fan i idolizirao Petea Samprasa, a golman je u mladim danima postao tek nakon što je neko vrijeme igrao napadača.
Ispred njega trebali bi startati elegantni stoper Real Madrida Raphaël Varane, koji je prošli Euro propustio zbog ozljede, a na zadnjem Mundijalu je bio proglašen glavni krivcem za poraz od Njemačke u četvrtfinalu, te Barcelonin Samuel Umtiti. Stoperi ne bi trebali biti problem.
Pogba bi čak mogao i ispasti iz sastava
Deschamps postavlja igru u formaciji 4-3-3 ili 4-4-2 – ovisno o suparniku, prirodi utakmice, ravnoteži koju želi u svom veznog redu ili tipu igrača koje želi na krilima. Ali u ovom je trenutku još uvijek nejasno zna li i on sam koji su mu sustav i sastav udarni.
S izuzetkom Zinedinea Zidanea, francuska reprezentacija koja je 1998. i 2006. igrala u finalu Svjetskog prvenstva oslanjala se prvenstveno na defenzivnu čvrstoću, fizičku moć i sposobnost da brzo osvoji loptu. Deschampsova je momčad dosta drugačija: ona ima više brzine u napadu, veći je naglasak na protunapadima i više se teži invididualnim nego kolektivnim rješenjima.
Aktualni izbornik je tu već šest godina. I 2014. i 2016. je u turnir ušao s 4-3-3 i vrlo vjerojatno će to učiniti opet, što znači klasični tročlani vezni red koji se sastoji od Paula Pogbe (Manchester United), N’Gola Kantéa (Chelsea) i Blaisea Matuidija (Juventus), s Bayernovim Tolissom kao prvom alternativom. U slučaju prelaska na 4-4-2 iz sastava ispada Matuidi, a Mbappéu se u napadu pridružuje Olivier Giroud iz Chelseaja.
Ako imate taj luksuz da vam se na završnom popisu ne nađu igrači kao što su Karim Benzema (Real Madrid), Kingsley Coman (Bayern), Anthony Martial (Manchester United), Dimitri Payet (Marseille) i Alexandre Lacazette (Arsenal) i da vam pretjerano niti ne nedostaju, onda je napadački arsenal s kojim raspolažete stvarno zastrašujući. Francuskoj bi na krilima trebali startati Antoine Griezmann (Atlético Madrid) i Thomas Lemar (Monaco), a u samoj špici PSG-ov Mbappé, s Dembeléom, Giroudom, Nabilom Fekirom (Lyon) i Florianom Thauvinom (Marseille) kao alternativama.
Posebna razina očekivanja prati Mbappéa, s 19 godina najmlađeg u ovoj reprezentaciji. Čak i ako Francuska ne ode do samog kraja, on bi mogao biti jedna od najvećih zvijezda ovog SP-a. Baš kao što je Thierry Henry, s kojim ga često uspoređuju, bio kao 20-godišnjak na SP-u 1998. Baš kao što su to bili Pelé 1958., Diego Maradona 1982., Ronaldo 1994. ili Lionel Messi 2006., kad su te legende napravile svoje prve korake na svjetksim prvenstvima. Mbappé je poseban.
A tražite li moguće razočaranje, Paul Pogba je glavni kandidat. Previše ispodprosječnih nastupa u važnim utakmicama bacilo je sjenu na njegovu kvalitetu, a sada nije bolji igrač nego što je bio kad je prije dvije godine prešao iz Juventusa u United. Ne pokaže li pravi stav i zaigra onako kako može, čak bi mogao ispasti iz Deschampsova idealnog sastava.
Koliko onda može Francuska? Recimo to ovako — polufinale je najminimalnija razina očekivanja nacije, sve ispod toga bilo bi doživljeno kao ogromno razočaranje.