Lukaku: Problem ili rješenje?
VAR mu je poništio već tri gola u dvije utakmice. Ali što zapravo donosi Belgiji?
Stanje u kojem se Lukaku nalazi najbolja je ilustracija belgijske reprezentacije. Ovo je dobra momčad koja ima zanimljivih igrača, ali nije ni blizu one Belgije iz 2018.
Prije samo tri godine Luca Toni je u analizi talijanskog prvenstva na DAZN-u zaključio da je Romelu Lukaku kompletniji napadač od Cristiana Ronalda. Toni je, doduše, naglasio razliku u godinama jer Lukaku je punih osam godina mlađi od Ronalda, ali je zatim ušao u detaljnu analizu onog što su donosili svojim momčadima. Lukaku je zabio 24 gola u 36 nastupa u Serie A i bio je prvi Interov strijelac, ali istovremeno i najbolji asistent ekipe. Podijelio je 11 asistencija, kreirao je još sedam velikih prilika koje suigrači nisu zabili i imao 1,4 ključnih dodavanja po utakmici. Ronaldo je u Juventusu skupio impresivne golgeterske brojke, ali Antonio Conte je cijeli napadački sustav oslonio na Lukakua, a njegov je napredak u kombinatorici bio impresivan.
Uostalom, Lukaku je nakon te sezone otišao u Chelsea, koji ga je platio 113 milijuna eura. Thomas Tuchel mislio je da je dobio napadača koji može napasti dubinu, ali i ostaviti loptu desetkama, što je bilo ključno za sustav 3-4-2-1 koji je Tuchel gradio u Chelseaju.
Lukaku je u svoju novu englesku epizodu krenuo odlično; dominirao je protiv Arsenala kombinirajući s Masonom Mountom i Kaijem Havertzom, rutinski je zakucao ubačaj Reecea Jamesa za 1:0, a kod drugog gola je odvukao obranu i otvorio Jamesu koridor koji je ovaj iskoristio za lagani gol. Pokazao je da može donijeti točno ono što je Tuchel tražio, a u prva tri kola je zabio tri gola i činilo se da je Chelsea napokon našao devetku.
Međutim, nakon odličnog otvaranja, Lukaku se ugasio. Prvo je došla ozljeda gležnja i oporavak se odužio, pa je hvatao formu ulascima s klupe, a onda je pokupio koronavirus koji ga je ponovo izbacio iz ritma. Sezonu je završio s ukupno osam golova u Premier ligi i nijednom asistencijom. Onih 1,4 ključnih dodavanja po utakmici iz Serie A prepolovilo se na 0,7 u Premier ligi, uspješnost u duelima je pala, a ono što je Chelsea najviše moglo zabrinuti bio je postotak sprinta u ukupnom kretanju. Lukaku nije šetao terenom i nije statirao. Trčao je, ali 60 posto njegovih sprintova se prebacilo u kategoriju brzog trčanja, a to nije dovoljno brzo za standarde na koje je Lukaku navikao.
Možda je najbolji primjer za to Fernando Torres.
El Niño je bio prirodna sila. Gary Neville ga je jednom opisao kao igrača koji je napravljen posebno za Premier ligu; imao je savršeni omjer brzine i fizičke moći, istovremeno je mogao dobiti duel svakom stoperu i pobjeći svakom beku u ligi. Međutim, Torres je već u svojoj zadnjoj sezoni u Liverpoolu upao u probleme. Imao je dvije vezane ozljede i nakon triju fantastičnih golgeterskih sezona, u četvrtoj je zabio samo devet golova. Chelsea je iskrcao rekordnu odštetu, ali Torres je već izgubio onaj vrh svoje brzine i sprintovi su se pretvorili u brzo trčanje.
Lukaku je izgubio onaj detalj koji je činio razliku
Kada je Torres kasnije pričao o svojoj prvoj sezoni u Chelseaju, u prvi plan je stavio baš to da je osjećao kako mu nedostaje taj korak prednosti koji je prije imao. Teže je ulazio u šanse, više se umarao, koncentracija mu je bila lošija, a onda je i samopouzdanje padalo do te mjere da je promašivao zicere, što je opet vodilo do novih sumnji u sebe i svoje sposobnosti, pa onda i do nostalgije za starim klubom.
Točno to se dogodilo i Lukakuu. Čovjek je u kolovozu došao u Chelsea, a već je u veljači javno komunicirao svoju želju da se vrati u Inter. Nije bio zadovoljan sam sobom, a onda nije bio zadovoljan ni situacijom oko sebe i tražio je promjenu.
Međutim, problem nije bio u Chelseaju. Odnosno, glavni problem za pad Lukakuove forme nije bio u Chelseaju. Napadači koji se primarno oslanjaju na eksplozivnost u jednom trenutku izgube onaj detalj koji je ranije radio razliku. Nekad ozljede kumuju tome da se pad dogodi ranije, nekad se vrhunac uspije produžiti, ali brzinski kapaciteti opadaju i taj pad nije linearan. Ne gubiš svake godine isti postotak nego se držiš na približnoj jednakoj razini, a onda odjednom pad bude značajan.
Lukaku je s 28 godina u Interu zabio 24 gola u Serie A, iduće sezone u Chelseaju osam, a onda se vratio u Serie A gdje je za Inter zabio 10 golova. Inter je shvatio da to nije onaj isti Lukaku koji je bio prodan u Chelsea i nije se odlučio za otkup ugovora, a onda je Chelsea posudio Lukakua u Romu, gdje je ovaj zabio 13 komada i promašio još 12 velikih prilika, s jedva 40 posto osvojenih duela i dodatnim padom distance pretrčane u brzinama većim od 25 km/h.
“Da igram za Belgiju, ne bih vidio Lukakua kao problem”, rekao je Giorgio Chiellini u analizi susreta između Belgije i Slovačke na Euru u kojoj je Lukaku imao festival promašaja. “On je igrač koji sam samcat stvara jako puno prilika. Nemoguće ga je čuvati, brz je i može pretrčati svakoga, a ako uđete u duel s njim kao što biste inače ušli s brzim igračem, velika je vjerojatnost da ga nećete moći izgurati jer je nevjerojatno jak. Nije zabio protiv Slovačke, ali u toj reprezentaciji su drugi igrači problem. Lukaku je rješenje.”
Daleko od toga da Belgija stvarno nema drugih problema. Domenico Tedesco vratio je Jana Vertonghena u početnu postavu jer bez njega Belgija nije mogla iznositi loptu iz prve trećine terena i graditi napade. S njim je, doduše, dopustila Rumunjskoj 14 udaraca prema vratima i daleko je to od točnog rješenja što napraviti, ali Lukaku u ovom trenutku teško može biti rješenje.
Što vrijedi za Lukakua, vrijedi i za Belgiju
Nakon što je protiv Slovačke promašio tri čista zicera i nakon što mu je VAR poništio dva gola, nije se iskazao niti protiv Rumunjske. Imao je pet udaraca, dvije velike prilike i još jednu situaciju u kojoj je VAR poništio gol, ali — iako je odigrao puno bolju utakmicu nego protiv Slovačke i puno bolje je surađivao sa suigračima — nije uspio zabiti gol.
Lukaku je opasan. Ne stvara prilike baš sam samcat kao što je to rekao Chiellini, ali je uvijek tu negdje u kritičnim zonama i teško ga je braniti. Međutim, Lukaku je i sam svjestan toga da nije moćan koliko je bio prije. Osjeća da nema tu brzinu i više ne stoji korak iza obrambenog igrača jer zna da je toliko brz da će ga ostaviti iza sebe kad krene u sprint. Sada se pokušava pozicionirati tako da iskoristi svaki milimetar terena kako bi stekao prednost nad obrambenim igračem i zato toliko često završava u zaleđu. Isto tako, ti sprintevi ga iscrpljuju puno više nego ranije, pa u šanse dolazi umoran i skloniji je promašaju, a svaki novi promašaj je dodatni udarac za samopouzdanje.
Stanje u kojem se Lukaku nalazi najbolja je ilustracija belgijske reprezentacije. Jednostavno to nije onaj stari Lukaku. Tu je, može biti opasan i samo je pitanje kad će nekoga unakaziti s dva ili tri gola, ali to ne može pokazivati u kontinuitetu. Ne radi se o krizi; radi se o bolnoj činjenici da je njegova karijera na zalasku i da su puni sprintovi postali brzo trčanje, a to više nije dovoljno brzo da radi onakvu razliku.
Isto vrijedi i za Belgiju. Ovo je dobra momčad koja ima nekoliko zanimljivih igrača, ali nije ni blizu one Belgije iz 2018. To vrijeme je prošlo. Možda može ta Belgija nekoga unakaziti, ali je na zalasku i ne može raditi razliku u kontinuitetu, kao što to više ne može ni Lukaku. Možda je Chiellini u pravu kada kaže da Lukaku nije problem, ali utakmice protiv Slovačke i Rumunjske su pokazale da više nije niti rješenje.