Posljednja utakmica koju je francuska reprezentacija odigrala bez Antoinea Griezmanna bio je prijateljski susret s Engleskom u lipnju 2017. Tada je Didier Deschamps ostavio Griezmanna na klupi i nije ga uvodio u igru nego je odlučio nagraditi jedva punoljetnog Kyliana Mbappéa s prvih punih 90 minuta u seniorskoj reprezentaciji zbog sjajnog drugog dijela sezone odigranog u Monacu. Od tog trenutka Francuska je odigrala 73 utakmice. Postala je svjetski prvak, osvojila je Ligu nacija, ušla u još jedno finale Svjetskog prvenstva, a Griezmann je odigrao svaku od te 73 utakmice. Niti jedan jedini put nije bio ozlijeđen i niti jedan jedini put ga Deschamps nije poželio odmoriti; uvijek bi ga barem podigao s klupe i ubacio u igru.
Griezmann ima jako dobru klupsku karijeru. Vodio je Real Sociedad iz druge lige natrag u La Ligu, pa je s Atlético Madridom osvojio Europsku ligu i bio najbolji igrač u sezoni u kojoj je momčad Diega Simeonea igrala finale Lige prvaka, a onda je Barcelona iskrcala 120 milijuna eura za njegov transfer. Činjenica da je samo pet igrača bilo skuplje od njega dobar je indikator toga da je Griezmann u jednom trenutku bio zbilja impresivan.
Međutim, Griezmann je uvijek bio najbolji u dresu reprezentacije. Tu se iz jako dobrog pretvara u nevjerojatnog.
Najbolji primjer toga je ovo Svjetsko prvenstvo koje Griezmann igra na suludoj razini. Kad ga je Deschamps prije Svjetskog prvenstva 2014. uveo u reprezentaciju, igrao je lijevo krilo. Zatim ga je prebacio na desno, a nedugo nakon toga i u špicu, pa onda na poziciju drugog napadača koja je u Rusiji postupno prešla u ulogu desetke čiji cilj više nije samo napadati dubinu i vrebati šansu u kaznenom prostoru, nego mora i povezivati igru momčadi. U suštini, Deschamps je isprobao Griezmanna na svim napadačkim pozicijama, a onda je u Kataru otišao još i korak dalje: povukao ga je u srce veznog reda.
Francuska je s Griezmannom naprosto brža. On ubrzava reakcije i nameće se kao ključni faktor u Deschampsovoj ideji i prema naprijed i prema natrag
Pitanje je kako bi Griezmann izgledao da se Francuska nije vratila na početne postavke i da ponovo nije postala ona stara Francuska. Deschamps je odlučio ‘pomilovati’ Karima Benzemu i vratiti ga u reprezentaciju, a kad vraćate takvog igrača, onda je logično da ćete mu dati na važnosti i da ćete napadačku igru graditi na njegovim vještinama. Problem je bio u tome što Benzema i Griezmann nikada nisu zapravo kliknuli. Kad je Benzema na travnjaku, važnost koju Griezmann donosi pada u drugi ili treći plan jer Benzema, za razliku od Oliviera Girouda, nije ograničen na to da primi loptu okrenut leđima prema golu i spusti je suigračima. On može sam napraviti sve ono za što Giroudu treba Griezmann; može proigrati krila, može se okrenuti licem prema golu i može predriblati suparnika.
Onog trenutka kada je Benzema otpao zbog ozljede kvadricepsa postalo je jasno da se Giroud vraća u prvi sastav, a da se Griezmann — koji je cijelo vrijeme igrao u početnoj postavi, čak i kada je nizao blijede partije i pokušavao pronaći svoju ulogu u momčadi — vraća u prvi plan i da će ponovo preuzeti uzde momčadi.
Referentna točka
Griezmann je to napravio na specifičan način. Obično najvažniji igrači momčadi imaju neku vrstu popusta; olakšani su im zadaci u obrani, trebaju manje trčati ili im se da neki element u igri kojim će se betonirati njihovo mjesto u hijerarhiji, tipa da izvode prekide iako nisu najbolji izvođači. To kod Griezmanna nije slučaj: on je od čovjeka s nejasnom ulogom u momčadi — što, automatski, vuče i pitanje motivacije jer je vrlo teško snaći se u situacijama u kojima izgubiš dozu ovlasti, koliko god netko pokušao zatomiti ego — ponovo postao kotačić koji vuče Francusku tako da trči više od drugih i odradi više posla koji se često niti ne vidi na prvi pogled.
Griezmann je, zapravo, katalizator ove Francuske.
Definicija katalizatora u kemiji svodi se na to da ubrzava odvijanje kemijske reakcije bez toga da se sam mijenja. Otprilike to radi i Griezmann.
Promjena kod njega je vidljiva u kontekstu učinka unutar zadnje dvije godine u kojima je Benzema postao središte napadačkog sustava francuske reprezentacije. Jasno je da Griezmann igra bolje nego u tom razdoblju, ali nije se promijenio u odnosu na Rusiju i period prije Benzemina priključivanja reprezentaciji. Na isti način sudjeluje u igri, na isti način povezuje redove i ponovo je preuzeo glavnu ulogu u centralnim zonama; uz Giroudovu je pomoć ponovo postao referentna točka koju Francuska treba da bi koristila brzinu na krilnim pozicijama.
Ta je referentna točka bio i Benzema. Zapravo, on je sposoban u tom segmentu odraditi čak i elemente igre leđima i zadržavanja lopte za koje Griezmannu treba Giroud. Međutim, Griezmann donosi učinak koji Benzema nikako nije uspijevao proizvesti: on ubrzava reakcije momčad i savršeno se uklapa u Deschampsovu ideju na kojoj je izgradio ovu novu-staru Francusku.
Griezmann na Svjetskom prvenstvu u Kataru ima u prosjeku 61 dodir s loptom, a suigračima dijeli 3,5 ključnih dodavanja po utakmici, po čemu je prvi igrač turnira. Iza njega je Joshua Kimmich s 3,3 ključna dodavanja, a od igrača koji su još u turniru blizu je samo Lionel Messi s prosjekom od 2,9. Prvi idući na ljestvici ovih koji su još ostali u turniru je Theo Hernández s 2,2, pa idu Mbappé i Ángel Di María s po 1,8 ključnih dodavanja po utakmici. Za usporedbu, najbolji igrač hrvatske reprezentacije u tom segmentu je Mateo Kovačić s 1,8 ključnih dodavanja.
Dakle, Francuska naprijed dolazi preko Griezmanna. On je taj koji prenosi loptu i upošljava suigrače, on povezuje redove, osvaja prostor i kreira šanse.
To se nije promijenilo. Griezmann je to uvijek radio, to je ono u čemu se odlično snalazi i to je element igre koji je bio ključan za osvajanje naslova u Rusiji. Čovjek svojoj momčadi kreira više nego Messi svojoj. Koliko je to puno najbolje ilustrira činjenica da bi trebalo uzeti sve prodore koje je Kovačić napravio i donošenja lopte prema naprijed na dosadašnjem prvenstvu, udvostručiti ih i svejedno bi trebalo dodati još malo da stigne Griezmanna. Toliko je više Griezmann kreirao prilika za udarac u odnosu na sve ostale.
Pretvara se praktički u zadnjeg veznog
Zašto onda nitko ne priča o tome koliko Griezmann znači za napadačku igru Francuske i donošenje lopte do Mbappéa? Zato što je on igrom u obrani i radnom etikom zasjenio svoj napadački doprinos.
Kako bi omogućio Mbappéu da odmara u fazi obrani i da se štedi za napadačke akcije, Deschamps je u fazi obrane presložio početnih 4-2-3-1 s Griezmannom na poziciji desetke u 4-4-2. Mbappé se s pozicije lijevog krila pomakne u sredinu i tu praktički statira, Giroud — što je još jedan razlog zašto stvari s Benzemom nisu do kraja kliknule — ima maksimalni doprinos u zatvaranju sredine, a poziciju koju lijevo ostavlja Mbappé popunjava Adrien Rabiot kao lijevi od one dvojice u početnih 4-2-3-1. To bi trebalo značiti da je Aurélien Tchouaméni sam u veznoj liniji. Međutim, nije.
Griezmann se s pozicije desetke spušta i praktički se pretvara u zadnjeg veznog, što omogućava Rabiotu da se pomakne široko, a to omogućava Mbappéu da ne igra obranu.
Taj dio posla Griezmann obavlja sjajno. Protiv Australije je oduzeo tri lopte i otklonio dvije opasnosti, protiv Danske oduzeo četiri lopte i presjekao još dvije, protiv Tunisa je odigrao samo 17 minuta, a Poljska ga nije ozbiljno ni testirala. Zato su ga testirale Engleska i Maroko — u te je dvije utakmice zajedno uzeo pet lopti, presjekao još četiri i otklonio četiri opasnosti. Samo za usporedbu, Sofyan Amrabat se nametnuo kao možda i najveće otkriće turnira na poziciji zadnjeg veznog, a uzeo je samo tri lopte više od Griezmanna, koji je nominalno napadač.
Ali Griezmann je prije svega katalizator ove Deschampsove momčadi. Ključni je igrač u prenošenju lopte prema naprijed i ubrzavanju napada, a izostankom N’Gola Kantéa se pretvorio i u ključnog obrambenog igrača. Ne samo taktički jer omogućava Mbappéu da štedi snagu za bijeg u napad, nego i učinkom jer je, kombinacijom njegove discipliniranosti koju je uvijek imao te drugačijih uvjeta koji su rezultirali spuštanjem u liniju niže, dobio priliku češće uzimati lopte i puniti obrambenu statistiku.
Francuska je s Griezmannom naprosto brža. On ubrzava reakcije i nameće se kao ključni faktor u Deschampsovoj ideji i prema naprijed i prema natrag. Ideji koja nije uvijek zabavna za gledati, ali koja je Francusku ponovo dovela u finale.