Vjerujem da se možemo složiti s time da je prosječnom teniskom gledatelju možda i najvažnija stavka ona da u završnicama velikih turnira sudjeluju najbolji igrači na svijetu. Bez obzira na sve marketinške trikove, to je ono što daje najveću vrijednost ‘proizvodu’ i to je ono zbog čega će netko pogledati prijenos ili, u konačnici, kupiti kartu. Ljudi bi, primjerice, zasigurno htjeli gledati što više mečeva između Novaka Đokovića i Carlosa Alcaraza, ali tome smo dosad svjedočili u skromnih pet navrata, iako je Alcaraz u top 10 ušao još u travnju 2022. Naravno da je na takvo što ponekad teško utjecati, jer uvijek će se događati manje ili više očekivani porazi, ali nije istina da se ne mogu stvoriti bolji preduvjeti.
Tenis ima taj problem u tome što sustav de facto kažnjava najbolje igrače i zato se, primjerice, događa to da ozljede diktiraju atraktivnost pojedinog događaja, iako još nismo stigli ni do polovice sezone. Možemo pričati o slučajnosti, ali to je obrazac koji se u ovom sportu praktički stalno ponavlja, a još više dolazi do izražaja u eri u kojoj je konkurencija ipak nešto slabija, mada se ovo drugo, doduše, polako mijenja.
Novi Mastersi, odnosno Mastersi u novom formatu, traju 12 dana i u ždrijebu je 96 igrača. Indian Wells i Miami već se duže vrijeme igraju na taj način, a prošle su se godine prvi put u tom formatu odigrali turniri u Madridu, Rimu i Šangaju. ATP je time htio izmijeniti status Mastersa, približiti ih Grand Slamovima i može se reći da u tome zapravo i nije uspio, bez obzira na to što pokazuju financijski izvještaji tih turnira. Tenis naprosto nije postao bolji zbog toga, a ne može se reći ni da je privukao neku novu publiku.
Postoji, međutim, još nešto što treba istaknuti. Dosad se, naime, održalo četiri izdanja u novom formatu, u tijeku je peto u Rimu i već se može pričati o tome kakav ti turniri utjecaj ostavljaju na igrače. Jedan od glavnih argumenata pri njegovu uvođenju bio je onaj da igrači sad uglavnom imaju “slobodan dan” između mečeva, pa i da će oni koji dolaze do samih završnica biti odmorniji u odnosu na prije. To, naravno, zvuči jako lijepo, ali ne daje cjelovitu sliku.
Trojica od četvorice najboljih igrača na svijetu neće biti ni blizu svog optimalnog stanja kad dođu na Roland Garros. Radi li se tu o slučajnosti?
Kao prvo, to nisu baš slobodni dani, a za osvojiti naslov treba odigrati i jedan meč više; igrači generalno provode više vremena na tim turnirima i možemo reći da je emocionalna potrošnja veća u odnosu na prije.
“Rekao bih da je fizički lakše oporavljati se tijekom turnira”, rekao je Andrej Rubljov kad su ga pitali za mišljenje o novom formatu. “Ali psihološki moraš biti spreman za te duge turnire, bez da zapravo imaš slobodan dan, jer i na te dane dolaziš ovdje i treniraš, tu si na terenima, stalno s istim licima, jedeš istu hranu. Nije da se možeš potpuno isključiti. Tako da, da, u jednu je ruku fizički lakše, ali psihološki je katkad teško.”
Kratkovidna odluka
Sad ćemo ostaviti po strani to je li uopće smisleno i moguće tako striktno odvajati “fizički” i “psihološki”; sigurno je samo to da novi Mastersi generalno predstavljaju veće opterećenje za igrače, a stvari nije moguće promatrati i izvan konteksta ionako preduge sezone.
Tako će se i dalje događati to da pojedini Mastersi budu razočaravajući za publiku.
Ovaj koji se sad igra u Rimu zbog ozljeda propuštaju Jannik Sinner i Alcaraz, a neizvjesno je bilo i hoće li nastupiti branitelj naslova Daniil Medvjedev. Đoković je iznenađujuće izgubio u trećem kolu, Rafael Nadal dan prije u drugom i upitno je koliko će atraktivna biti završnica turnira. Kod žena je Jelena Ribakina u zadnji trenutak otkazala turnir.
Ni nedavno završeni Masters u Madridu nije imao puno više ‘sreće’. Alcaraz je de facto poluozlijeđen izgubio u četvrtfinalu, Sinner se povukao prije svog četvrtfinalnog meča, Medvjedev je predao za vrijeme svog, a Đoković nije ni nastupio; znamo da mu Mastersi već neko vrijeme nisu prioritet i da u ovoj fazi karijere mora pametno slagati raspored, pogotovo u godini u kojoj su u kalendaru i Olimpijske igre.
Radi li se tu o slučajnosti? Pa, OK, neka se radi, ali trojica od četvorice najboljih igrača na svijetu neće biti ni blizu svog optimalnog stanja kad dođu na Roland Garros — zapravo je za Sinnera najneizvjesnije hoće li nastupiti — a nismo, dakle, dočekali ni polovicu sezone. Slična stvar se dogodila i prošle godine i možemo reći da je ovaj dio sezone jedna od najbolnijih točaka u kalendaru.
“Spomenuli ste da bi prednost mogla biti zbog oporavka”, rekao je Đoković na temu novog formata. “Da, to može biti slučaj na određenom turniru. Ali ako igrate sve te velike turnire na zemlji, na primjer, a igrali ste i u Indian Wellsu i Miamiju, što praktički traje mjesec dana, pa onda igrate Monte Carlo, Barcelonu, pa onda jedan za drugim Madrid i Rim, ako igrate dobro i odlazite do završnica, možda niste najsvježiji za Roland Garros.”
Paradoks je, dakle, u tome što sustav kažnjava one najbolje. Samo tjedan dana nakon finala Miamija za većinu njih počinje zemljana sezona. Masters u Monte Carlu jedini ne ulazi nužno u zbroj bodova na kraju sezone, ali mnogi ga žele igrati; slijedi potom odmah turnir iz serije 500 u Barceloni — četiri turnira te serije ulaze u taj zbroj bodova — pa odmah Madrid i Rim. Prošle se godine, dakle, u kalendar vratio i Masters u Šangaju te odmah održao u novom formatu, a od iduće godine tako će se igrati i Mastersi u Kanadi i u Cincinattiju; ponovno jedan za drugim, uoči US Opena.
Bit će stvarno zanimljivo vidjeti postoji li ljudsko biće koje može osvojiti sve u nizu Wimbledon-Kanada-Cinncinatti-US Open ili, ajde, barem stići do finala na sva četiri turnira. Tako ćemo od iduće sezone imati sedam od devet Mastersa u takvoj, produženoj verziji, a sva je sila prilika i da će opterećenje za one najbolje biti samo još veće.
Tenis, s druge strane, neće postati nešto bitno bolji.
Svejedno, igrače ne treba previše žaliti jer imaju svoje predstavnike u vrhu ATP-a i to je manje-više to. Oni su pronašli zajednički jezik s predstavnicima turnira, a očito je i da je to bio novac. Turniri su zasigurno uvećali svoje prihode, nešto je sigurno kapnulo i samom ATP-u, a svoj dio kolača dobili su i igrači. Jedini je problem u tome što je ta odluka u suštini kratkovidna ili, ako hoćete, nije nimalo vizionarska. Sugeriraju to već dosad održana izdanja u tom novom formatu, a ne treba čuditi i to što se u posljednje vrijeme sve češće priča o još jednom, 10. Mastersu koji bi trebao zaživjeti. Gdje, pitate se možda? Pa u Saudijskoj Arabiji, naravno. Kad točno u sezoni? To je već malo teže reći.