Abaligaška je sezona završena na neuobičajen način, prekidom višegodišnje tradicije. Naime, prošlo je punih šest godina otkako smo posljednji put u finalnoj seriji vidjeli gostujuću pobjedu — tada je Budućnost u prvoj finalnoj utakmici ‘brejknula’ Crvenu zvezdu u Pioniru i ubrzo potom s ukupnih 3:1 iznenađujuće osvojila titulu. Poslije toga se svako iduće abaligaško finale odvijalo po identičnom scenariju u kojem su domaći tereni predstavljali neosvojive bastione, što je, pak, podrazumijevalo maksimalno dugačke serije okončane majstoricama.
Za ovu priliku scenarij je bio drastično srezan: Zvezda je pomela Partizan s 3:0 te osvajanjem svoje sedme abaligaške titule sustigla vječitog rivala na vrhu povijesne ljestvice.
Doduše, ne može se baš reći da je finale proletjelo, budući da su utakmice prosječno trajale dva sata i 10 minuta, mada niti jedna nije otišla u produžetak. Malo koga je to iznenadilo; nažalost, postalo je sasvim normalno da se zbog izuzetno visokog uloga vječiti derbiji pretvore u festival nervoze, prekršaja i sudačkih provjera, što ubije volju za gledanjem, ne samo neutralnim navijačima.
Po tom je pitanju najgora bila prva, ujedno i najneizvjesnija utakmica u kojoj je izvedeno 67 slobodnih bacanja, od čega je Zvezda imala čak 42. Partizan je djelovao vrlo dobro te na krilima Jamesa Nunnallyja (27 poena, trice 6/9) većinu utakmice proveo u vodstvu prijeteći breakom, stoga je logično da je prst krinje nakon tijesnog poraza (85:82) bio uperen prema sucima, zbog ogorčenosti velikim nesrazmjerom u slobodnim bacanjima. Naknadna sudačka ekspertiza pokazala je da su u crno-bijelom taboru s pravom iskazali nezadovoljstvo: suđenje je ocijenjeno nekvalitetnim te je navedeno 10 očiglednih pogrešaka, od čega osam na Partizanovu štetu.
Zvezdini su igrači nametanjem fizičke košarke koja graniči s prljavošću otupili oštricu klasne, ali povrh svega mekane ekipe crno-bijelih
Međutim, nanesena šteta nije probudila šampionski inat kod branitelja naslova; dapače, poslije toga kao da su crno-bijeli počeli polako dizati ruke od titule. U drugoj je utakmici Zvezda manje-više čitavim susretom držala Partizan na sigurnoj udaljenosti te povela 2:0, da bi potom na gostovanju u Areni pred 20.000 navijača neočekivano brzo i uvjerljivo završila posao. Partizan je tijekom posljednje utakmice svega 10 sekundi proveo u vodstvu, a ponovo je, kao i u prvom susretu, ostao bez ijednog ubačaja iz kontranapada, što će možda i najbolje dočarati koliko su crveno-bijeli defenzivno zavezali svoje rivale. Usprkos velikoj nesigurnosti s linije za bacanja u posljednjoj četvrtini, igrači Ioannisa Sfairopoulosa ostali su dovoljno pribrani da sačuvaju stečenu prednost i vrate abaligaški trofej u svoju kuću.
Bez obzira na sve kontroverze koje su popratile ove okršaje, treba istaknuti podatak da je Zvezda ove sezone u svim natjecanjima upisala čak šest uzastopnih pobjeda nad Partizanom, što jasno ukazuje na to da je titula otišla boljoj momčadi. Daleko od toga da je sve išlo glatko za Sfairopoulosovu ekipu; dapače, ne tako davno je u euroligaškoj završnici izgledalo kao da su crveno-bijeli posve izgubili kompas te da im je sezona neumitno osuđena na propast. Izgledali su kao pravi kupus od momčadi, što je umalo iskoristio Studentski centar, koji je u prvoj četvrtfinalnoj utakmici vodio 15-ak razlike duboko u drugom poluvremenu pa sve uprskao u završnici.
“Neke su stvari važnije od pobjede”
Nakon toga su se u Zvezdi napokon posložile kockice: bilo je od ogromnog značaja to što je renomirana bekovska linija Miloš Teodosić — Yago Dos Santos — Nemanja Nedović uz malu pomoć zakratko zaliječenog Nikole Topića uspjela pronaći međusobnu kemiju te konstantno kažnjavala obrambene slabosti Partizanovih visokih igrača, ali možda je još i važniji bio doprinos ostatka igrača koji u Sfairopoulosovom sustavu imaju ulogu takozvane pomoćne radne snage.
Dejan Davidovac, Luka Mitrović, Rokas Giedraitis, Branko Lazić, Joel Bolomboy, Trey Thompkins i Freddie Gillespie donijeli su na teren toliko traženu čvrstinu na kojoj je inzistirao grčki strateg, zbog čijeg je manjka renomirani centar Mike Tobey već odavno ispao iz rotacije. MVP-jem finala proglašen je Yago, ali ovo je uistinu bio kolektivni trijumf zvezdaša koji su beskompromisnim angažmanom u oba smjera učinili da Partizanova inače napadački raskošna momčad većinu vremena izgleda posve jalovo i bezidejno.
Često se zna reći da se potrebno “potući” za dobiti ovakvo finale koje obiluje tenzijama, ali to ne znači da se treba zapravo potući, kao što su to u hodniku beogradske Arene nakon šuterskog treninga na dan utakmice napravili Nunnally i Stefan Lazarević, zbog čega su ostali izvan sastava.
Partizanu se dogodila mala preslika lanjskog kaosa u euroligaškom okršaju s Real Madridom; ovaj put je Nunnally nepromišljenom reakcijom na provokaciju ostavio svoju momčad na cjedilu, dok su Zvezdini igrači nametanjem fizičke košarke koja graniči s prljavošću otupili oštricu klasne, ali povrh svega mekane ekipe crno-bijelih. Momčad Željka Obradovića su ove sezone i mnogo manje kvalitetni suparnici pobijedili zahvaljujući žestokom fizičkom intenzitetu, pa stoga ne treba toliko čuditi što je Zvezdi to pošlo za rukom šest puta zaredom.
“Neke su stvari važnije od pobjede. Primjerice, da se sačuva obraz pa da se poslije svega možete pogledati u oči. To mi sigurno možemo, ali za druge nisam baš siguran”, poručio je prilično ogorčeni Žoc nakon poraza, uperivši prst u “okolnosti u kojima se igralo” te istovremeno stajući u obranu svojih igrača.
No, situacija s početka posljednje četvrtine sugerira da Obradović ustvari ipak nije posve zadovoljan svojom ekipom. U kritičnom razdoblju u kojem je Zvezda prijetila da prelomi utakmicu Žoc je na terenu držao zbilja neuobičajenu petorku P. J. Dozier — Danilo Anđušić — Uroš Trifunović — Mateusz Ponitka — Alen Smajlagić. Izuzevši Doziera, ostatak igrača je tijekom sezone imao sasvim sporedne uloge, s tim da Anđušić i Trifunović u prve dvije utakmice finala nisu ni ulazili u igru, kao ni u posljednje dvije polufinalne protiv Budućnosti. Obradović je izuzetno dugo držao tu postavu na terenu puštajući je da se u vjerojatno prvim zajedničkim minutama u sezoni čupa kako god zna i umije, a dojam je da je tim potezom htio iskazati razočaranje svojim nositeljima koje je dugo vremena trpio, štitio od kritika i čekao, a naposljetku ih nije dospio dočekati.
Blijedi Punter
Međutim, rezervna je postava usprkos manjku klase pokazala toliko željenu borbenost i nekako uspjela ostati ‘živa’ do same završnice, a onda je Obradović ponovo u igru uveo Kevina Puntera. Partizanov najbolji igrač i neprijeporni vođa dobio je posljednju priliku da izvede svoju ekipu na pobjedničke staze, ali je još jednom zakazao. Opet smo gledali hrpu driblinga i napada u izolacijama koji su završavali nepreglednim nizom promašaja: utakmicu je okončao s pet poena i ustaljeno lošim postocima šuta iz igre (1/6 za dva, 1/3 za tri, a ukupno u seriji 5/16 za dva i 3/10 za tri).
Koliko god da je Punter stekao kredita vrhunski odrađenom prošlom sezonom, sve je to potrošio konstantno blijedim i rastrojenim izdanjima u aktualnoj kampanji – očekivalo se mnogo više od čovjeka koji je s 2,6 milijuna dolara vrijednim ugovorom treći najbolje plaćeni košarkaš u Europi.
No, naravno da nije samo do Puntera; ovako drastičan pad učinkovitosti najboljeg igrača jasni je pokazatelj da mu izmjene u kadru nisu dobro sjele. Partizan je odlascima Dantea Exuma, Mathiasa Lessorta i Ioannisa Papapetroua izgubio kralježnicu momčadi, igrače koji su ekipi davali neophodnu dozu čvrstine i žestine, pa je ostalima bilo lakše igrati. Njihove zamjene, počevši od centarskog dvojca Frank Kaminsky & Bruno Caboclo, pokazale su se ne samo manje kvalitetne, nego i odviše mekane da bi Parni valjak mogao nastaviti raditi punom parom.
Partizan, doduše, ima priliku uzvratiti Zvezdi u srpskoj ligi, budući da su crno-bijeli nakon dvije godine izostanka odlučili zaigrati domaće prvenstvo, ali eventualni bi uspjeh ipak predstavljao samo utješnu nagradu. Puno je važnije za Partizan, uz nadu da će mu se potvrditi euroligaški status, da predstojećeg ljeta napravi mnogo bolji posao u selekciji igrača. U Zvezdi, pak, nemaju sličnih briga; nakon brojnih turbulencija tijekom sezone Sfairopoulos je uspio ostvariti primarni cilj: titula prvaka vratila se u Zvezdino vlasništvo, što znači da su crveno-bijeli sačuvali svoje mjesto među europskom elitom.