Igrala se 92. minuta utakmice protiv Francuske na Maksimiru kada je Dejan Lovren napravio žuti karton 80 metara od vlastitog gola. Krivo je procijenio situaciju, lopta ga je preskočila i povukao je Oliviera Girouda kada više nije imao nikakve šanse igrati loptom, a sudac Björn Kuipers je Lovrenu pokazao žuti karton koji ga je eliminirao iz ključne utakmice protiv Švedske. Bilo je to neozbiljno, nepotrebno, neoprezno i ne pretjerano pametno jer Lovren je morao znati što je na kocki.
Nitko ne tvrdi da Hrvatska s Lovrenom u početnom sastavu ne bi izgubila u Švedskoj. Međutim, Zlatku Daliću bi sigurno bilo lakše pripremiti utakmicu da nije izgubio svog prvog stopera zbog prekršaja napravljenog u sudačkoj nadoknadi duboko u suparničkoj polovici terena. Ovako se izbornik našao u teškoj situaciji.
Prije utakmice najavio je da Hrvatska ide na pobjedu, jer svaka kalkulacija završava porazom. Međutim, to je standardni medijski nastup. U stvarnosti je Dalić itekako morao kalkulirati. Nije imao Lovrena ni Šimu Vrsaljka, kojeg na desnom beku mijenja Filip Uremović, Domagoj Vida je otpao u Turskoj i Daliću je ostalo da Duji Ćaleti-Caru u zadnjoj liniji pridruži Marina Pongračića. To je problem jer, ne računajući sat vremena protiv Turske, Pongračić nije igrao od lipnja. Dijagnosticirana mu je mononukleoza, imao je pet mjeseci dugu pauzu u kojoj nije trenirao i trenutno je izvan natjecateljske forme, a ovdje je morao preuzeti Lovrenovo i Vidino mjesto u početnoj postavi.
Takva je situacija, ali i činjenica da je ostao bez Marcela Brozovića pred samu utakmicu, pred Dalića postavila filozofsko pitanje. Imao je rezultatsku prednost iz prve utakmice i prednost na ljestvici koju je mogao braniti, a dvojba je bila u tome hoće li pokušati igrati normalnu utakmicu u kojoj će napasti suparnika i riskirati s potpuno neuigranom zadnjom linijom, ili će se povući kako bi ta zadnja linija branila što manji prostor i kako bi joj se olakšalo. Dalić je prvo morao izabrati pristup kojim će pripremiti utakmicu.
Dalić nije utvrdio lekciju iz Maksimira protiv Francuske. Ova Hrvatska — a to posebno vrijedi kada igra s Kovačićem kao najdefenzivnijim igračem — nije momčad koja čeka
Odlučio se za manje rizika, i kadrovski i taktički.
U napad je postavio Antu Budimira, vjerojatno računajući da je njegov obrambeni učinak u ovom trenutku veći od onoga što u segmentu pritiska na suparničke stopere može ili želi pružiti Bruno Petković. Uz Luku Modrića je Dalić odlučio staviti Matea Kovačića. Milan Badelj je u Turskoj pokazao da njegova slika blijedi i da trenutno nije u formi u kavoj je godinama bio, a Marko Rog i Toma Bašić su ipak za izbornika bili veći rizik od Kovačića, koji je odradio dovoljno utakmica uz Modrića da se može reći kako su navikli jedan na drugoga i kako se barem ne moraju upoznavati na terenu, kada već zadnja linija mora.
Kobni manjak agresivnosti
Taktički aspekt odabira linije manjeg rizika bio je spuštanje momčadi u srednji blok. Dalić se odlučio da Hrvatska igra povučenije i da na taj način smanji površinu terena koju brani zadnja linija. Iz prvog susreta sa Šveđanima imao je prednost od 2:1 i suparnik je taj koji je morao preuzeti rizik, a Dalić je to pokušao iskoristiti.
Nije uspio, a razlog zašto je Hrvatska bila tako loša najbolje ilustrira prvi gol.
Švedska je pokušala izgraditi napad, nije prošla na desnom boku i vratila je loptu do vratara, a Albin Ekdal se otvara u veznoj liniji. U trenutku kad traži loptu, Modrić je 25 metara udaljen od njega, a nitko od naših igrača nije dovoljno blizu da pomogne. Ekdal ima 20-ak metara prostora i više od pet sekundi na lopti. To je bilo dovoljno da primi loptu, odradi tri dodira s njom i dobro pogleda situaciju oko sebe kako bi izabrao rješenje prije nego što dođe pritisak.
Ekdal nije Modrić ni Xavi. Ne radi se o igraču najviše svjetske klase ni o vrhunskom organizatoru igre, ali u situaciji u kojoj se on našao i amaterski igrač može izabrati pravo rješenje. Imao je toliko mjesta i vremena da je bilo lagano odigrati iduće dodavanje.
Nikola Vlašić je od izbornika dobio uputu — a s obzirom da nije bilo gledatelja, to se nekoliko puta jasno čulo u prijenosu — da pokrije Kristoffera Olssona. Modrić je iskočio na Ekdala, Vlašić markira Olssona, ali Emil Forsberg se otvara iza njihovih leđa jer Kovačić se spustio previše nisko u želji da pomogne zadnjoj liniji. Forsberg je najkreativniji i tehnički najbolji švedski igrač; njemu je ovoliko prostora između linija sasvim dovoljno da primi Egdalovo dodavanje, da obradi loptu i da već u primanju snimi situaciju koja se događa na desnom krilu. Josip Brekalo nezainteresirano prati što se događa u veznom redu, a iza svojih leđa pušta Sebastiana Larssona koji napada prostor između beka i stopera, čime vezuje Bornu Barišića i oslobađa prostor za Mikaela Lustiga koji u konačnici asistira za gol.
Tu se savršeno mogao vidjeti manjak agresivnosti koji je uništio Hrvatsku u Švedskoj. Egdal prima loptu jer je Modrić predaleko da uđe u pritisak. Kad je Modrić iskočio prema njemu, on daje loptu Forsbergu koji se oslobađa između linija jer je Kovačić loše pozicioniran, a Brekalo ne doživljava ni jednog od dvojice igrača iza svojih leđa i nezainteresirano trčkara natrag, nedovoljno da barem zonski pokrije prostor kroz koji je Lustig uposlio Dejana Kuluševskog.
Za reprezentaciju razine na kojoj je Hrvatska, ovo je bilo jednostavno preslabo. Nije bilo agresivnosti u pritisku, nije bilo kompaktnosti u zonskoj obrani, nije bilo ničega. Hrvatska je izgledala kao da se slučajno našla na terenu i da promatra stvari koje se događaju oko nje bez ikakvog pravog plana kako se obraniti. U tom kontekstu je konačni rezultat puno bolji od dojma jer Švedska je dominirala prvim poluvremenom konstantno stvarajući šanse razigravajući iz prostora između hrvatske vezne linije i obrane.
Alibi za Dalića
S jedne strane, Dalić ne može ući umjesto Kovačića i dobiti duel u kojem ga je Kuluševski otresao, niti može igrati umjesto Barišića koji je od četiri duela na tlu dobio samo jedan. Međutim, ova situacija pokazuje kako Dalić nije utvrdio lekciju iz Maksimira protiv Francuske.
Ova Hrvatska — a to posebno vrijedi kada igra bez zadnjeg veznog i s Kovačićem kao najdefenzivnijim igračem — nije momčad koja čeka. Uostalom, kakvog smisla ima staviti u vezni red Modrića, Kovačića i Vlašića ako ne želiš imati loptu i ako planiraš pustiti posjed suparniku. Logičnije je onda natrpati vezni red pokretnijim igračima i na krilo staviti Mislava Oršića umjesto Brekala kako bi dobio momčad koja je fizički jača i može napasti u tranziciji. Logično bi bilo i pozvati nekog klasičnog zadnjeg veznog poput Ivana Šunjića kojeg ćeš spojiti s Bašićem ili Rogom — jer ako si se već odlučio izabrati braniti i prepustiti suparniku loptu, onda nema smisla staviti u sredinu Kovačića i Modrića kojima je najbolji aspekt igre kontrola posjeda.
To Hrvatska ovaj put nije imala. Dijelom zbog strateške odluke da pristup bude oprezniji, dijelom zbog manjka inspiracije, ali Hrvatska već dugo vremena nije odigrala ovako lošu utakmicu u napadačkom smislu. Momčadska obrana je bila loša i zato nije bilo oduzetih lopti iz kojih bi se moglo krenuti u tranziciju protiv suparnika koji se morao otvoriti, u postavljenom napadu je Hrvatska bila spora i bezidejna.
Koliko je bila nedorečena možda najbolje govori Petkovićev učinak. Naravno, izostao je učinak u vidu golova i asistencija jer dobio je tek 13 minuta i tri minute sudačke nadoknade, a lopta je do njega došla u četiri navrata. Od ta četiri puta, dvaput se po loptu morao spustiti skroz na vlastitu polovicu jer nije dolazila u napad. I to manje-više zaključuje stvar — u zadnjih desetak minuta utakmice, kada loviš rezultat i kada ti treba gol, napadač se spušta na svoju polovicu po loptu jer je suigrači ne mogu donijeti do suparničkog gola.
Itekako stoji opaska da je Dalić bio u teškoj poziciji zbog toga što je ostao bez dvojice stopera i zadnjeg veznog. Ozljede, izostanci i improviziranje u zadnjoj liniji su alibi na koji se Dalić može osloniti i on ima smisla. No, usprkos svemu, Hrvatska sebi ne može dopustiti ovakvo izdanje.
Na kraju, rezultat nije toliko loš. Taj gol koji je pao izjednačio je maksimirski rezultat i u zadnjem kolu Hrvatska protiv Portugala mora ostvariti bolji rezultat nego Švedska protiv Francuske kako bi ostala u najvišoj kategoriji Lige nacija, makar i porazom s boljom gol razlikom. A već to je dovoljno dobro s obzirom na to kako je momčad izgledala veći dio utakmice.