Gasperini: Pobjeda ideje
Sada 66-godišnji Talijan zacementirao je svoj legendarni status
Gian Piero Gasperini svoju je karijeru počeo kao trener Juventusove mlade momčadi, a dosad je u karijeri vodio pet klubova. Cijelu je svoju trenersku karijeru proveo u Italiji, ali — izuzevši kratku epizodu od pet utakmica s Interom 2011. — nikad se nije smjestio na klupu nekog od talijanskih velikana. Prije osam godina je sada 66-godišnji stručnjak stigao u Atalantu i u Bergamu je napravio jedan od najimpresivnijih rezultata u klupskom nogometu 21. stoljeća.
Sama činjenica da je toliko dugo ostao u klubu već je anomalija za današnji nogomet, u kojem su uprave sklone svako malo mijenjati trenere. Međutim, kod Gasperinija je od dugovječnosti impresivnije ono što je od Atalante u tom vremenu uspio napraviti. Radi se o klubu koji je po financijama daleko od vrha Serie A, ali je konstantno nadmašivao očekivanja i sezone završavao na pozicijama koje su vodile u UEFA-ina natjecanja. Samo jednom u osam njegovih sezona Atalanta nije uspjela izboriti Europu.
S obzirom na maleni budžet, klub je osuđen na konstantnu prodaju svojih najboljih igrača, ali to se za Gasperinija nije pokazalo kao veliki problem. Kadar bi mu se mijenjao iz sezone u sezonu, ali rezultati su ostajali jako dobri. I ne samo rezultati, nego i način igre, koji je Atalantu učinio jednom od najatraktivnijih momčadi na kontinentu.
Ovakav je uspjeh tijekom godina Gasperinija postavio u sam vrh najboljih trenera u Atalantinoj povijesti, ali dosad mu je uvijek nedostajalo nešto ‘opipljivije’ kako bi zacementirao svoj status neprikosnovene legende. Klub redovito igra u Europi, ali nije bio u prilici da dođe do samog kraja i podigne trofej. Prošlog je tjedna propustio i priliku da prvi put nakon 1963. osvoji neki trofej, ali je u finalu Coppe poražen od Juventusa.
Gasperini nikad nije odustao od svoje ideje igre, a ona je u ovom finalu demonstrirana kao nikad dosad
Sinoć je Atalanta, međutim, igrala svoje prvo europsko finale ikad, u kojem je imala priliku osvojiti najveći i najvažniji trofej u svojoj povijesti. U Dublinu je suparnik bio Bayer Leverkusen, osvajač Bundeslige iza kojeg je fantastična sezona u kojoj nije bio izgubio niti jednu jedinu utakmicu. Xabi Alonso je posložio prilično fluidnu ekipu koja u fazi posjeda pokušava izigrati suparnika kratkim dodavanja u manjem dijelu terena, a zatim iskoristiti upražnjeni prostor brzom promjenom strane. Nije španjolski strateg ni jučer odustao od svojih postulata, ali Gasperini je imao spreman odgovor.
Doduše, Leverkusenov je trener iznenadio kod odabira startnog sastava. Obično mu poziciju desnog bočnog u formaciji 3-4-2-1 pokrivaju ili Josip Stanišić ili Jeremie Frimpong, a sinoć su obojica počeli utakmicu: Stanišić na boku, s kojeg je često zlazio u sredinu terena, što je obično uloga lijevog bočnog Alejandra Grimalda, a Frimpong poviše, na krilu, s kojeg bi se kod Stanišićevih ulazaka u sredinu spuštao i držao desnu stranu. Drugi neočekivani potez bio je taj što je Alonso počeo bez klasičnog napadača, jer i Patrik Schick i Victor Boniface su ostali na klupi.
Bayer se nije mogao nositi s Atalantinim pritiskom
Tim je potezima vjerojatno želio imati mobilniji napad u kojem bi se još više nego inače oslanjao na rotacije svojih igrača u fazi napada. Ova je taktika tijekom sezone dobro prolazila za Bayer, jer suparnici bi se često branili zonski, pa su Apotekari mogli manipulirati zonama na terenu, ali protiv momčadi kao što je Atalanta to puno teže prolazi.
Gasperinijeva je Atalanta je poznata po svom pritisku na suparnika i okomitim napadima po osvojenoj lopti. Bez obzira na to tko je s druge strane, igra se pritisak čovjek-na-čovjeka. Sinoć je Gasperini nastavio gurati svoju ideju, a Atalanta je bila iznimno agresivna u pritisku, možda i najboljem koji je ove sezone odigrala.
Polazna točka za to bila je odlična jer su obje ekipe igrale u sustavu 3-4-2-1, pa je svaki Atalantin igrač odmah znao koga treba čuvati, jer je u svakoj liniji bio jednaki broj igrača s obje strane. Bez obzira na to koliko bi Bayerovi igrači mijenjali svoje pozicije, Atalantini bi ih vjerno pratili i po cijelom terenu s njima igrali jedan-na-jedan. Atalanta bi s gotovo cijelom momčadi izašla na suparničku polovicu kako bi pritisnula Bayer. U prvih 35 minuta to je radila posebno visokim intenzitetom.
Bayer se naprosto nije mogao nositi s time. Frimpong je imao katastrofalnu utakmicu u kojoj niti jednom nije uspio probiti bok na desnoj strani. U prvih 45 minuta osvojio je samo 2/13 duela, imao 0/4 uspjelih driblinga te uputio samo jedno ključno dodavanje. U sredini terena nije se uspio nametnuti Granit Xhaka, koji je ove sezone ponajbolji igrač momčadi, a u napadu su također nevidljivi bili Florian Wirtz i Amine Adli, koji su u prvom poluvremenu zajedno imali 1/4 uspjela driblinga, jedno ključno dodavanje te niti jedan upućen udarac.
Atalanta je prvo poluvrijeme odigrala u visokom intenzitetu te nije bilo realno da nastavi igrati tako impresivan presing i u nastavku. Alonso je također na poluvremenu uveo Bonifacea pa je Bayer izgledao nešto bolje, ali nije uspijevao ugroziti Atalantu koja je odlično posložena u fazi obrane i kad ne ide u jako agresivan pritisak. Momčad je već ove sezone u Europa ligi već pokazala da je i svojim ‘trenucima odmora’ jako disciplinirana, a najbolji primjer je uzvratna utakmica protiv Liverpoola, koji su u drugom poluvremenu ograničili na samo dva udarca.
Na kraju se Atalanta oslanjala na tranzicije i tako je i došao pogodak za 3:0 Ademole Lookmana. Nigerijac je prvi igrač u posljednjih 49 godina s hat-trickom u finalu nekog UEFA-ina natjecanja. Odigrao je sjajnu utakmicu i iz tri udarca postigao tri gola, upisao dva ključna dodavanja i imao 4/7 uspjelih driblinga. On je samo još jedan u nizu onih koji su oživjeli karijeru u Bergamu pod Gasperinijem, uključujući Marija Pašalića, koji je ondje našao novi dom nakon lutanja po posudbama iz Chelseaja.
Na kraju je Atalanta zasluženo slavila u finalu i nanijela Bayeru prvi poraz u sezoni. Gasperini je u svojoj 200. pobjedi na Atalantinoj klupi došao do svog prvog trenerskog trofeja i napokon ima nešto opipljivo čime se može pohvaliti u svom nestvarno dobrom mandatu u Bergamu, a do pehara je došao u svom stilu. Nikad nije odustao od svoje ideje igre, a ona je u ovom finalu demonstrirana kao nikad dosad. Riječ je o treneru kojeg se ne povezuje s najvećim europskim klubovima, ali on svojim radom sigurno zaslužuje najveće pohvale i priznanja.
A sinoć je zacementirao svoj legendarni status. Nakon svega što je godinama radio, definitivno je to zaslužio.