Evolucija Vite Kučića
Sada 22-godišnji igrač bio je rijetka svijetla točka u finalnoj seriji sa Zadrom
Kučić nije preskakao stepenice već se postupno razvijao na domaćoj i regionalnoj sceni. Split dugo u kadru nije imao ovoliko talentiranog beka
Kad završiš finale prvenstva s dva uzastopna potopa, jasno je da želiš čim prije početi mijenjati stvari za novu sezonu.
Još se nisu bili slegli dojmovi oko novog posrnuća Žutih u okršajima sa Zadrom kad je stigla vijest da je Split potpisao svoje prvo pojačanje za iduću sezonu: Antonija Jordana, negdašnju jaku Zadrovu uzdanicu na bekovskim pozicijama. U idućim je danima sportski direktor Teo Čižmić intenzivno radio na daljnjem popunjavanju kadra, a opet je bila riječ o igračima sa zadarskim predznakom, pa je tako na Gripe stigao David Škara, izdanak Zadrove škole košarke koji, doduše, nikad nije dobio priliku među seniorima, a pričalo se i o potpisu Lovre Mazalina, koji je na kraju ipak produžio sa Zadrom. U suprotnom je smjeru pomalo iznenađujuće otišao kapetan Žutih Mate Kalajžić, koji će pod vodstvom Danijela Jusupa pokušati napraviti ključni iskorak u karijeri.
Bez obzira na to što Slaven Rimac nakon razočaravajuće sezone priželjkuje još podosta pojačanja za početak priprema, ove rošade upućuju na to da se na Gripama priprema teren za konačnu eksploziju Vite Kučića.
Mladi riječki bek bio je jedna od rijetkih svijetlih točaka u za Splićane sumornom finalu. Praktički je predstavljao jedinog igrača Žutih koji koncepcijski nimalo nije pasao zadarskom sastavu te su se trebali svojski potruditi da ga neutraliziraju nakon što ih je propisno uneredio u trećoj utakmici.
Finalno nadmetanje dalmatinskih rivala jako me podsjetilo na borbe Pokemona: Rimac je u statusu izazivača otišao kod čuvenog majstora Jusupa, prije svega poznatog kao trenera Pokemona kamenog tipa. I Rimac je, doduše, na raspolaganju imao igrače sličnih karakteristika — poput Kalajžića, Tonka Vuke i Krešimira Ljubičića — ali pokazalo se da su oni na nižem stupnju razvoja od Jusupovih aduta Arijana Lakića, Luke Božića i Mazalina. Teško da će Geodude izvojevati trijumf u bitci protiv Golema. Vatru je, pak, poput Charizarda, junački rigao Shannon Shorter, ali problem je bio u tome što vatreni tipovi nisu djelotvorni kad se namjere na kamene, pa se Shortyjev plamen brzo ugasio.
Protiv Jusupove šampionske garde ne prolazi izravni pristup koji se oslanja na mišiće i silu; mnogo učinkovitiji su fluidni napadi. A tu je na scenu stupio Kučić koji je poput prgavog malog Squirtlea neumorno jurcao između Jusupovih Golema i Onixa, omekšavajući ih vodenim topom. Dakako da je i on u ovoj seriji imao bolje i lošije utakmice, ali je tijekom finala uspio demonstrirati ne samo svu raskoš svog igračkog talenta, nego i toliko traženu odvažnost na terenu. U ključnim je trenucima preuzimao odgovornost i bez trunke straha se nadigravao s prekaljenim braniteljima naslovima, zbog čega je nagrađen ovacijama publike na Gripama, kao i znatno povećanim trenerovim povjerenjem.
Nije kasno da se eliminira hendikep
Kučić je u ABA ligi za 11 utakmica, koje je stigao odigrati otkako je na polusezoni stigao iz Cedevite Junior, na terenu provodio svega 9,6 minuta prosječno, dok je u finalnoj seriji domaćeg prvenstva u prosjeku bilježio okruglih 20 minuta, s tim da mu je Rimac u majstorici dao i ulogu startera. U Splitovu kolektivnom gušenju u pokušajima probijanja Zadrove obranu dašak zraka davale su Kučićeve minijature u kojima je pokazao zavidne šuterske sposobnosti, brzopotezno pogađajući trice prije nego što su Zadrani stizali zavezati obranu, a dobar dio šutova si je sam kreirao zahvaljujući velikoj brzini i sjajnoj kontroli lopte.
Moć Jusupove dvometraške petorke ležala je i u tome što su njegovi igrači bez većih strahova mogli u obrani gotovo sve preuzimati, ali Kučić je munjevitim prodorima u izolacijama protiv zadarskih nominalnih ‘petica’ Karla Žganeca i Mazalina donekle poljuljao taj koncept, dok je osim same brzine pokazao i finesu u zahtjevnim polaganjima u blizini obruča.
Da bismo mogli govoriti o punom paketu na bekovskoj poziciji jedino je nedostajalo učinkovitije razigravanje suigrača, ali korijen tome ne leži samo u tome što je Kučić po prirodi više orijentiran prema postizanju koševa, nego i u Splitovoj centarskoj postavi: ni Lewis Sullivan ni Ljubičić ni Derek Funderburk nisu se pokazali kao naročito dobri rolleri u pick igri, što je razigravačima u pravilu glavni izvor laganih asistencija; šteta što Kučić nije imao priliku surađivati s Tyrellom Nelsonom, koji je lani bio sjajni partner za Dominika Mavru u igri dva-na-dva.
Međutim, u ranijim utakmicama domaćeg prvenstva, kao i jesenskoj dvabaligaškoj kampanji s Cedevitom, Kučić je pokazao više nego solidne razigravačke sposobnosti — doduše, u okršajima sa suparnicima mnogo niže klase, stoga tek treba dokazati da to može u kontinuitetu raditi i na abaligaškoj razini. Ali glavni razlog za to što mu Rimac u protekloj sezoni nije davao veću minutažu u ABA ligi krije se u njegovim obrambenim hendikepima; Splitov je trener javno poručio da njegovi mladi igrači trebaju ‘kupiti’ minute prvenstveno obrambenim angažmanom, dok je napadački učinak sekundaran.
Bez obzira na to što je takav stav u potpunoj suprotnosti s Meginim pristupom u kojem se pružanje napadačke slobode bez uvjetovanja savršenom obranom dokazalo kao najbolji i najbrži put za stasanje mladih talenata, činjenica je da je Kučić sa svojom fizičkom konstitucijom, odnosno očiglednim manjkom mase, predstavljao slabu točku Splitove obrane. Stoga je u ABA ligi uglavnom igrao mahniti presing na svom igraču kako bi ga radom ruku spriječio da u idealnoj poziciji iskoristi fizičku prednost, a jasno da takav intenzitet nije mogao održavati na duže staze.
U hrvatskom finalu, pak, nije bio toliko izložen napadima naprosto zato što je fizički superiorni Zadar imao mnoštvo drugih lakih meta — zašto bi se ustrajalo u napadanju isključivo Kučića kad su Božić, Marko Ramljak i društvo jednako učinkovito mogli igrati leđima protiv Tonija Perkovića, Shortera i većine ostalih Rimčevih aduta.
Srećom, nije kasno da se Kučićev hendikep posve eliminira.
Prije nekoliko je godina bio još dosta mršaviji, ali je ustrajnim radom na sebi uspio doći do razine izuzetno produktivnog igrača na dvabaligaškoj sceni: jesenas je u Cedevitinu dresu bilježio dojmljivih 16,1 poena i 3,6 asistencija u Dvabi, a dobro je poznato da u drugom razredu regionalne lige ne igraju baš mekani tipovi. Međutim, ABA ipak iziskuje još više, stoga pravilna ishrana i naporni rad u teretani u vrućim ljetnim mjesecima predstavljaju glavni preduvjet za Kučićevu potpunu afirmaciju sljedeće sezone. Naravno, bilo bi poželjno i da Uprava u prijelaznom roku na njegovu poziciju ne dovede novog igrača, jer Kučiću prije svega trebaju minute, odnosno uloga startera kako bi nastavio svoj igrački uspon.
Zasad sve ide prema planu; poznato je da razigravači kasnije sazrijevaju, a 22-godišnji Kučić nije preskakao stepenice već se postupno razvijao na domaćoj i regionalnoj sceni. Split dugo u kadru nije imao ovoliko talentiranog beka, koji usto posjeduje lidersku crtu karaktera, stoga Rimac i njegov stožer trebaju poduzeti sve u svojoj moći da Kučić nastavi evoluirati.