Analizu gostovanja Hrvatske u Kopenhagenu možemo podijeliti na dva dijela jer utakmica je imala dva potpuno različita lica.
U prvom poluvremenu Danska je razbila Hrvatsku. Teško je pronaći drugačiji opis događaja na travnjaku jer je momčad Kaspera Hjulmanda od prve minute s lakoćom nametnula svoj tempo utakmice. Lopta je konstantno bila na gostujućoj polovici, Danci su stiskali i stalno prijetili, a Hrvatska je izgledala kao momčad koja se ne može nositi s takvim pritiskom.
Zašto je to bilo tako? Jednostavno, Danska je dominirala posjedom lopte.
Hjulmand nije previše mijenjao u odnosu na prve dvije utakmice u Ligi nacija. Napravio je taktičku promjenu i, nakon što je prethodne dvije utakmice igrao s trojicom stopera koristeći formaciju 3-4-1-2, protiv Hrvatske je izveo momčad s četvoricom u zadnjoj liniji. Usto je zarotirao figure u napadu i na lijevom boku, tako da je Hjulmand, kada usporedite početni sastav s onime koji je istrčao protiv Austrije, utakmicu protiv Hrvatske počeo sa šestoricom novih igrača. E sad, drugačija formacija i šest novih igrača izgleda vrlo kontradiktorno tvrdnji da nije previše mijenjao u odnosu na prethodnu utakmicu. Međutim, usprkos tim promjenama suština je ostala ista. Hjulmand se oslonio na Pierre-Emilea Højbjerga i Christiana Eriksena, a struktura u sredini terena je ostala vrlo slična onoj kao protiv Austrije.
S Modrićem i Kovačićem Hrvatska je preuzela dominaciju posjedom lopte, preuzela je ulogu Danske iz prvog poluvremena i počela kontrolirati zbivanja na terenu
Zlatko Dalić je, s druge strane, ispustio suštinu. Sedmorica njegovih novih igrača nije nešto drastično više u odnosu na šestoricu Danaca, ali Hjulmand je zadržao organizaciju igre, a Hrvatska nije mogla iznijeti loptu iz vlastite polovice.
Svi statistički podaci iz prvog dijela idu debelo na stranu Danske. Imali su domaći osam udaraca na gol naspram jednog jedinog hrvatskog, imali su pet kornera naspram jednog hrvatskog i imali su 58 posto posjeda lopte. Međutim, postoji podatak koji još bolje ilustrira Dansku dominaciju u prvom poluvremenu. Hrvatska je na suparničku polovicu uspješno prenijela svega 49 posto napada koje je imala u prvom dijelu utakmice, a u napadačku četvrtinu terena došla samo pet puta. Za usporedbu, Danska je u prvom poluvremenu preko linije polovice terena uspješno pretočila 84 posto akcija u kojima je imala loptu i u prostor od 30 metara od hrvatskog gola je s loptom došla 22 puta. Danci su mirno gradili napade, a Hrvati gubili lopte na svojoj polovici ili ih napucavali prema naprijed.
Danska dominacija
Glavna stavka u cijeloj priči o prvom poluvremenu je individualna kvaliteta koju imaju Højbjerg i Eriksen, ali još važnija je struktura koju je Danska držala. Hjulmand jest promijenio formaciju u 4-2-3-1, ali Danska se na terenu toliko rotirala da je opet okupirala sve iste zone kao kada je igrala u 3-4-1-2.
Na slici dolje lopta je kod Højbjerga koji igra na svojoj poziciji. On je lijevi od ovih ‘2’ u 4-2-3-1 i stoji ondje gdje bi trebao stati kao sidro momčadi. Međutim, to je otprilike to što se tiče fiksnih pozicija.
Drugi igrač označen bijelim krugom je Eriksen, koji se spušta s pozicije desetke na centralnog veznog kako bi više sudjelovao u organizaciji napada. Njegovo mjesto iza leđa Kristijana Jakića zauzima Mikkel Damsgaard (označen zvjezdicom) koji s lijevog krila ulazi između linija i zatvara trokut s Eriksenom i Højbjergom u centrali. Na Damsgaardovo mjesto se penje Joakim Mæhle (označen bijelom strelicom) koji daje širinu napadu, a Thomas Delaney (označen crvenom strelicom) je desni od onih ‘2’ u 4-2-3-1, ali se penje skroz u napad okupirati hrvatskog stopera kako bi Danska u centralnom dijelu terena zadržala strukturu od dvojice centralnih vezna, desetke i dvojice napadača.
Ta je struktura Danskoj omogućavala da čuva loptu i da napad ima stabilnu progresiju, ali i da po izgubljenoj lopti može ući u presing i ponovo je osvojiti, ne dopuštajući Hrvatskoj da prenese loptu na suparničku polovicu terena.
Upravo u tome i jest poanta. Delaney je mogao rotirati s Eriksenom i od zadnjeg veznog postajati napadač jer Hrvatska nije mogla iznijeti loptu iz svoje polovice. Jakić je u prvom poluvremenu imao samo 17 dodavanja, nijednom dugom loptom nije prebacio težište igre i nijednom se driblingom nije riješio presinga. U takvim okolnostima Hjulmandu nije ni trebao zadnji vezni, mogao je spustiti Eriksena, a Delaneyja postaviti visoko da zakuca hrvatsku zadnju liniju nisko i na temelju toga je Danska dominirala utakmicom.
Međutim, onda je Dalić na poluvremenu uveo Luku Modrića i Matea Kovačića i utakmica se potpuno promijenila.
Hrvatska je u prvom poluvremenu imala 42 posto lopte, a u drugom je taj postotak skočio na 60 posto. Hrvatska je u prvom poluvremenu imala jedan udarac, a u drugom osam. Hrvatska je u prvom poluvremenu centar prelazila jednom u dva pokušaja, a u drugom poluvremenu je ta efikasnost skočila na 78 posto.
Uspostavljena kontrola
Danska je u prvom poluvremenu razbila Hrvatsku zato jer je dominirala posjedom lopte i zagušivala sredinu terena preko koje joj suparnik nije mogao prenijeti loptu, ali kad su se Marcelu Brozoviću pridružili Modrić i Kovačić, dominacija se preselila na drugu stranu.
Danski presing u sredini terena više nije bio ni blizu toliko efikasan. To je efekt Luke Modrića koji se s lakoćom rješava pritiska i probija linije. Kada je počelo curiti u centralnoj zoni i kada je Hrvatska počela prenositi loptu na suparničku polovicu, Delaney više nije imao luksuz rotiranja prema naprijed. Morao se vratiti na poziciju zadnjeg veznog i zatvoriti rupe koje su se otvorile u sredini terena, a samim tim je nestala struktura od dvojice centralnih veznih, desetke i dvojice napadača kroz koju su Danci uspješno držali loptu na hrvatskoj polovici.
Modrić je za jedno poluvrijeme napravio 47 točnih dodavanja uz 5/5 točnih dugih lopti kojima je okretao strane, a Kovačić je imao 34/34 točna dodavanja uz četiri lopte oduzete suparnicima. S njima dvojicom Hrvatska je Danskoj oduzela dominaciju posjedom lopte; taj aspekt igre je debelo prešao na njenu stranu tako da je Hrvatska preuzela ulogu Danske iz prvog poluvremena i počela kontrolirati zbivanja na terenu.
Kontrolom posjeda je i gospodarenje sredinom terena postalo lakše ostalim igračima. Martin Erlić i Josip Šutalo su u prvom poluvremenu odradili jako dobar dio posla, ali lakše im je bilo u drugome kad je Hrvatska napadala suparnika nego u prvome kad je lopta konstantno bila u njihovih 30-ak metara i kada su stalno bili aktivni. Josip Stanišić i Josip Juranović su se u drugom poluvremenu mogli priključivati napadu svjesni da je posjed osiguran, a samim time su mogli i potisnuti suparnička krila, udaljiti ih od zona u kojima su opasna. Mario Pašalić je u drugom poluvremenu puno manje vremena provodio na svojoj polovici igrajući obranu na Eriksenu i više nije morao brinuti o izgradnji napada, ostalo mu je da vreba priliku za gol, a ista stvar vrijedi za Andreja Kramarića. Ukratko, igra je sličila onome što Hrvatska standardno igra.
To nas ponovo vraća na osnovnu stvar pred Svjetsko prvenstvo u Kataru. Igra s trojicom u obrani ima smisla u kontekstu nekoliko vrlo prespektivnih igrača i možda je zaista budućnost hrvatske reprezentacije. Ali dok je tu Modrić, igra će se graditi oko njega i bit će kako Modrić kaže jer utakmica protiv Danske je još jednom pokazala da se Hrvatska može nositi i s vrhunskim reprezentacijama dok je on na terenu. Bez njega i Kovačića imala je neko sasvim drugačije lice.