Prije gostovanja u Švicarskoj izbornik Zlatko Dalić je bio konkretan u postavljanju ciljeva.
“Ne mislim da je utakmica nevažna. Dapače, jako je važna”, izjavio je, naglašavajući da je rezultatski aspekt nakon dvaju poraza u Ligi nacija bitan faktor gostovanja u St. Gallenu. “Ova utakmica je prilika za igrače koji do sada nisu imali puno minuta u reprezentaciji, a nameću se dobrim igrama u svojim klubovima. Ovo nije lako razdoblje za nas, moramo napraviti smjenu generacija, a visoko smo sebi samima postavili ljestvicu osvajanjem drugog mjesta u Rusiji i od nas se uvijek očekuju maksimalni rezultati.”
Dalić je oba cilja ispunio. Hrvatska je pobijedila, odigravši sasvim solidnu utakmicu s prvih pola sata tijekom kojih je tražila ritam i s nastavkom utakmice u kojem je dosta rutinski — koliko rutinski može biti kada se skupi momčad koja je prvi put igrala u ovom sastavu — kontrolirala sasvim dobrog suparnika. Osim pobjede, u prijateljskoj utakmici protiv Švicarske Dalić je dobio i neke odgovore.
Prijateljske utakmice reprezentacije izbornicima mogu služiti za dvije stvari. Prva je da isprobaju neke taktičke promjene i uigravaju nove elemente u igri, a to Daliću nije trebalo. Hrvatska neće eksperimentirati, igrat će u 4-2-3-1 s naglaskom na dvojicu centralnih veznjaka i u tom kontekstu ova utakmica nije imala taktičku težinu niti je ponudila neke posebne sistemske zanimljivosti. Druga stvar za koju izbornici mogu koristiti prijateljske utakmice jest za isprobavanje novih igrača kako bi dobili nove odgovore, a za to je Dalić iskoristio Švicarsku.
Ćaleta-Car je pokazao da se na njega može ozbiljno računati kao prvog stopera, usprkos lošijoj reakciji kod gola
Najvažniji od novih odgovora koje je Dalić dobio nije Domagoj Bradarić. Pozitivna je stvar što je napokon debitirao, još pozitivnija stvar je to što je bio dobar i što je odličnu partiju okrunio asistencijom, ali sve ovo što je Bradarić pokazao smo već odavno znali. Znali smo da može dati dimenziju više prema naprijed, znali smo da ima sjajnu tehniku i da je konkretan u zadnjoj trećini terena, znali smo da dobro čita situacije oko sebe i da pronalazi dobra rješenja u posjedu lopte. Kvragu, čovjek je standardan igrač prve postave u ozbiljnom klubu iz lige Petice i to u najvećoj mjeri zbog svog napadačkog potencijala.
Negativno je to što Bradarić nije igrao lijevog beka.
Razvijanje kemije
Kroz proteklu sezonu Bradarić je konstantno dizao svoj obrambeni učinak. U Lilleu mu je ove sezone broj duela porastao s 10 na 13 po utakmici, a uspješnost u njima je skočila s 48 posto na 54 posto. Još važnije, broj startova se popeo s 3,1 na 3,9 po utakmici, a uspješnost se podigla s 58 posto na odličnih 76 posto. Dakle, Bradarić ne samo da sudjeluje u više obrambenih akcija, nego je u njima jako podigao svoju uspješnost što sugerira da se prilagodio na višu razinu igre na koju je došao.
Međutim, Bradarić protiv Švicarske nije igrao lijevog beka i nismo zapravo vidjeli kako se snalazi u toj ulozi.
Nije to ništa novo. U mladoj reprezentaciji je Bradarić za vrijeme mandata Nenada Gračana obično i igrao na krilu, a bočnu poziciju je držao Borna Sosa. Naravno, u specifičnom taktičkom kontekstu on može biti iskoristiv na krilu jer ima jako dobar dribling i osjećaj za prostor, posebno ako ga stavite na desno krilo odakle može ulaziti prema sredini terena i tražiti udarac lijevom nogom. Međutim, Bradarić je lijevi bek i da zapravo shvatimo što može ponuditi reprezentaciji treba igrati na lijevom beku. Ovako smo kao odgovor dobili ono što smo već znali: da je Bradarić napadački jako talentiran igrač koji je priliku vjerojatno trebao dobiti i ranije. Nismo dobili odgovor kakav je u obrani, kako se slaže sa suigračima i propustili smo priliku da počne razvijati kemiju s njima, jer nitko se odmah neće savršeno uklopiti, zadnju liniju je potrebno uigravati.
Jednako tako, neki novi odgovor nije dao ni Mario Pašalić, koji je zabio prvi gol za reprezentaciju. Znamo točno što može i što zna raditi, a prvi put kada je stavljen u ulogu blizu one koju igra u Atalanti, zabio je dolaskom iz drugog plana kao što to radi u klubu. Sve to smo znali, ništa to nije novo i Daliću ostaje sada koristiti specifičnu kvalitetu na pravoj poziciji onda kada to situacija bude zahtijevala.
Upravo zato je najvažniji zaključak koji Dalić može izvući iz utakmice sa Švicarskom zapravo Duje Ćaleta-Car.
Rijetka odlika
On je već neko vrijeme u krugu reprezentacije. Prvi poziv je dobio još u listopadu 2015. kada je u mandatu Ante Čačića prosjedio na klupi kvalifikacijsku utakmicu protiv Bugarske. Međutim, u ovih pet godina se i nije pretjerano naigrao. Debitirao je tek kod Dalića u prijateljskoj utakmici protiv Brazila u Londonu, a otad je skupio ukupno 532 minute nogometa u reprezentativnom dresu. U tih 500 i kusur minuta, tek je protiv Švicarske pokazao što zapravo može. Odigrao je, doduše, Ćaleta-Car 90 minuta na Svjetskom prvenstvu protiv Islanda, odigrao je i 90 minuta u zadnjoj utakmici s Francuskom, odigrao je i 90 minuta u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo protiv Slovačke na Rujevici, ali uvijek je bio nekako u sjeni iza Dejana Lovena, Vedrana Ćorluke, pa čak i Dine Perića. Ovo je prvi put da je imao pravu glavnu ulogu.
Ćaleta-Car je igrač koji na neki način podsjeća na Lovrena u mlađoj fazi karijere. Fizički je jako dobar; nije toliko eksplozivan i brz kao što je bio Lovren, ali je snažan, ima dug korak i jako je dobar u skoku. Tehnički je kvalitetan, ima preciznu dugu loptu i dosta dobro bira rješenja u posjedu kad ispred sebe ima postavljeni napad koji treba povesti. U kontekstu hrvatske situacije na stoperskoj poziciji — koja u ovom trenutku zbilja nije blistava jer je rotacija zapela na Lovrenu i Domagoju Vidi koji nije u sjajnoj poziciji u Beşiktaşu — Ćaleta-Car je nevjerojatno važan kotačić za ambicije reprezentacije na Euru, unatoč povremenim kiksevima i padovima koncentracije koje je znao pokazivati u klubu.
Protiv Švicarske je pokazao da se na njega može ozbiljno računati kao prvog stopera, usprkos lošijoj reakciji kod gola Marija Gavranovića. Odigrao je jako solidnu utakmicu, bio je odličan u fazi napada i dobro je distribuirao loptu, uz nekoliko sjajnih dijagonala.
Imao je 79 dodavanja uz 90 posto uspješnosti, a skupio je i jedno ključno dodavanje kada je izbacio Darija Melnjaka u prostor iza zadnje linije suparničke obrane, što je završilo promašajem Brune Petkovića nakon što je uklizao na loptu u petercu. Još važnije, u nekoliko situacija je imao jako dobro iskakanje u međulinijski prostor kojim je zatvarao leđa Milanu Badelju, što je navika iz Red Bull Salzburga i element modernog nogometa koji je jako rijedak kod naših stopera. U kombinaciji s Vidom, Ćaleta-Car je preuzeo glavnu ulogu, kao desnonogi igrač se pozicionirao na lijevog stopera i to je većim dijelom utakmice izgledalo jako dobro.
Ključna Švedska
Odgovor, ali onaj negativan, je i Tin Jedvaj.
Ponovo je ušao kao desni bek i ponovo je bio najlošiji pojedinac u momčadi. Ni to nije nešto novo, baš kao ni Pašalićeva kvaliteta u zabijanju golova ili Bradarićev napadački učinak. Njegove tehničke i fizičke predispozicije su jako zanimljive, ali Jedvaj je stoper. Ne snalazi se na desnom beku, ne voli to igrati i ne osjeća se ugodno na poziciji koja ide protiv njegovih nagona u igri, a za to ga ne treba kriviti ili pribijati na stup srama. Međutim, nema smisla niti uporno pokušavati nešto što ne ide.
Filip Uremović nije savršeno rješenje jer ni on nije prirodno desni bek nego je stoper, ali u ovom trenutku izgleda kao puno bolja opcija na kritičnoj poziciji. Dalić još nije testirao Boška Šutala i njegove mogućnosti, za što je utakmica sa Švicarskom mogla biti sjajna prilika s obzirom na to da mlada reprezentacija igra protiv San Marina i Grčke, ali Uremović se pokazanim kroz ove dvije utakmice definitivno nametnuo kao prva opcija za desni bek iza Šime Vrsaljka.
Situacija se tako posložila da je najvažnija utakmica koju će Hrvatska odigrati ove godine biti nedjeljno gostovanje Švedske na Maksimiru. Tu Dalić s pobjedom dobiva ugodnu situaciju u Ligi nacija u vidu zadržavanja pozicije u najjačem razredu i dobar manevarski prostor za budućnost, da protiv vrhunskih suparnika može provjeravati igrače koji eventualno nisu u prvom planu ili tek dolaze u fokus reprezentacije.
Utakmica sa Švicarskom je pokazala da takvih ima i da sa sobom nose zanimljive odgovore na potencijalno teška pitanja.