Nakon 15 godina na klupi njemačke reprezentacije, zadnji potez izborničke karijere Joachima Löwa bio je vrlo simboličan: Jogi je podigao Matsa Hummelsa u sam napad. Njemačka je došla u poziciju da mora riskirati jer je Engleska povela, a izbornik nije uspio smisliti ništa maštovitije od guranja stopera na poziciju centarfora kako bi iskoristio njegovu visinu u pokušaju bunarenja dugim loptama. Nikakav drugačiji način stvaranja viška i preokretanja rezultata nije bio spreman.
“Nismo bili konstantni, ali na Europskom prvenstvu se ne dijele nagrade za ljepotu”, rekao je Löw za ARD u intervjuu prije same utakmice. “Sve što je važno je prolazak grupe, a mi smo to napravili. Ako napravimo istu stvar danas, još bolje. Moramo biti ubojiti, hladni i pametni naprijed te koncentrirani natrag, bez pogrešaka. Lijep nogomet bez efikasnosti ne postiže ništa, ne smijemo griješiti.”
U kontekstu tih riječi kojima dvaput naglašava da se ne smije griješiti i iz kojih vrišti ziheraški pristup utakmici, stoper u napadu je sasvim logičan kraj priče. Hummelsov odlazak naprijed je vrlo opipljiv dokaz koliko se Löw izgubio u odnosu na čovjeka koji je 2014. osvojio naslov svjetskog prvaka igrajući lijep nogomet koji se bazirao na riziku i napadačkoj igri. Ovaj put mu je prvo i osnovno bilo da Njemačka ne smije griješiti. Sve drugo se, valjda, trebalo složiti samo od sebe.
Ali ni Gareth Southgate nije došao po nagradu za ljepotu.
Southgate je stvorio sustav u kojem je praktički eliminirao kobne pogreške. Ali je time stvorio i zbilja dosadnu Englesku koju je teško gledati
Engleski izbornik se odlučio krenuti s trojicom stopera kako bi zrcalio njemački sustav i neutralizirao prijetnje bočnih igrača koji su razbili Portugal zavlačeći se iza leđa krilima, dok su bekovi bili zakucani uz stopere dobrim kretnjama prednje trojke. Southgate je to vidio i nije želio nastradati od istog oružja, tako da je promijenio formaciju.
Englezi, zapravo, svoje napade često otvaraju s trojicom čak i kada igraju s četvoricom u zadnjoj liniji. Kyle Walker kao desni bočni ostaje nisko u svojstvu trećeg stopera, lijevi bek se diže visoko, lijevo krilo ulazi prema sredini, a širinu u napadu daje desno krilo koje ostaje zalijepljeno uz desnu aut liniju. Međutim, Southgate se protiv Njemačke odlučio za klasičnih 3-4-3 ,unutar kojih je Walkera na desnom stoperu podebljao još i Kieranom Trippierom na desnom boku, figurom viška u zadnjoj liniji nauštrb figure u veznom redu.
Slijepa ulica u sredini
Bila je to Southgateova inačica ziheraškog pristupa. Imao je trojicu stopera koja su u svakom trenutku imala zadatak kontrolirati trojicu suparničkih napadača, bočni igrači su se međusobno poništavali, Declan Rice i Kalvin Phillips su u sredini terena igrali protiv Tonija Kroosa i Leona Goretzke, a s trojicom napadača je pokušao napasti njemačke stopere.
Zapravo, nigdje nije bilo ni naznake koncepcijskog viška. Podijelio je teren u pet zona i u svakoj toj zoni su se vodile male privatne utakmice, ali bez prelijevanja figura iz jedne u drugu zonu. Bukayo Saka bi u fazi obrane se spustio pomoći Riceu i Phillipsu, ali oni su se u suštini nadmudrivali s Kroosom i Goretzkom, baš kao što su to radili Robin Gosens i Trippier na jednoj, te Joshua Kimmich i Luke Shaw na drugoj strani. Pet odvojenih fronti bez namjere planskog proboja ijedne od njih kako bi se spojilo s drugom.
Njemačka prednja trojka nije ulazila u pritisak. Napadači su stajali relativno usko i dopuštali engleskim stoperima da igraju, a glavni obrambeni zadatak je bio položajem tijela onemogućiti dodavanja prema sredini. Rice i Phillips su ostajali usko u centralnom koridoru i nisu čak ni pokušavali odraditi spuštanje barem prema desnoj strani, na kojoj je bio Walker. S eventualnim spuštanjem Phillipsa kao trećeg, otvorila bi se opcija za Walkerovo podizanje visoko i Sakin ulazak u međuprostor te bi se tom rotacijom eventualno otvorila prilika za progresiju lopte kroz sredinu.
Međutim, Rice i Phillips su veći dio utakmice ostajali parkirani u centralnom krugu, a bez Masona Mounta koji je ostao na klupi — ili bilo kakvog trećeg veznjaka, iako je Mount svojim igračkim karakteristikama atipični Englez i savršen igrač za povezivanje prve faze napada sa završnicom — sredina je bila slijepa ulica u kojoj Engleska nije ni pokušavala stvoriti višak.
Dakle, jedina opcija za progresiju je bila po boku, a ondje se događalo ono što je Engleska već pokazala i protiv Hrvatske.
S dvojicom igrača na aut liniji — bekom koji prilazi stoperu i krilu koje također traži širinu — Engleska nema igrača među linijama. Harry Kane je u prvom poluvremenu loptu dotaknuo samo devet puta, što je pretvorio u tri točna dodavanja.
Tu možemo povući paralelu s Hrvatskom. Kane, objektivno, igra jako ispodprosječan turnir. Njegov utjecaj na utakmicu je mizeran, gotovo da uopće ne razigrava suigrače; njegova igra leđima, koja je karakteristična u klubu i koja je bila osnova engleskog napada u kvalifikacijama i Ligi nacija, ovdje ne dolazi do izražaja. Međutim, to nije zato što je Kane zaboravio igrati ili zato što ne voli ni Kraljicu ni Englesku. Slično kao Hrvatska, Southgateova Engleska nema igrača u međulinijskom prostoru i ne igra kroz sredinu, a rezultat takve igre jest da lopta ili ne dođe do Kanea ili se od njega očekuje da je zadrži pet sekundi dok dođe netko kome je može odložiti.
Stabilan temelj
Takva geometrija igre automatski znači da Engleska nije opasna po gol, barem ne konstantno.
Engleska prosječno upućuje 5,8 udaraca po utakmici i to je dovoljno za 21. mjesto na Euru, a iza nje su samo Mađarska, Slovačka i Finska. Također, Engleska je u kategoriji driblinga 10. momčad na Euru, a u kvalifikacijama je bila uvjerljivo prva reprezentacija. Da eliminiramo faktor konkurencije i slabijih suparnika u kvalifikacijama, Engleska na Euru ima dvostruko manje driblinga nego što je imala u Ligi nacija. Bez igre kroz sredinu, okupacije halfspace zona i opcija za dodavanje koje se otvaraju između suparničkih linija nema napadačke igre, nema driblinga ni udaraca na suparnički gol.
Halfspace zona nije neka New Age izmišljotina. Razvoj nogometne taktike rađa i ubija pojmove, tako više nemamo libera, ali razvojem pozicijskog napada imamo halfspace iz kojeg se igra moderni nogomet temeljen na posjedu lopte. Ako teren podijelimo u pet jednakih vertikalnih zona (lijeva bočna zona, lijevi halfspace, centralna zona, desni halfspace, desna bočna zona), onda dolazimo do podataka kako je prošle sezone 33 posto asistencija došlo iz desnog halfspacea, 29 posto iz lijevog, 24 posto iz centralne zone, a iz bočnih zona po sedam posto asistencija, što uključuje i izvedene kornere. Uostalom, engleski gol Hrvatskoj je došao upravo nakon Phillipsove asistencije iz desnog halfspacea.
Guranjem krilnih igrača na aut linije, iako tamo već ima bekove, Southgate gubi okupaciju halfspace zona i kao izravnu posljedicu ima sterilan napad. Prostor između linija — što treba razlikovati od halfspacea, jer halfspace je konstantna vertikalna zona, a međulinijski prostor je horizontalan i ovisi o tome gdje je suparnik postavio obranu i veznu liniju — ostaje neiskorišten i ondje Kane pokušava nešto sam, a rezultat je iznimno loša napadačka igra.
Međutim, Southgate je pozicioniranjem po dva igrača na aut liniju i pokušajima progresije lopte kroz bočne zone dobio nešto konkretno na što se može nasloniti na turniru. Hrvatska je imala tri presječena dodavanja, a Njemačka šest.
Glupost koju je Raheem Sterling napravio najbolje pokazuje koliko je građenje napada guranjem lopte uz aut liniju efikasna obrambena taktika. Izgubiš li loptu u sredini terena zbog neuspješnog driblinga ili krivog/presječenog dodavanja, ranjiv si na suparnički kontranapad i lako možeš izbaciti suparnika u čistu šansu. Ako guraš loptu uz aut liniju, onda će i eventualno krivo dodavanje vjerojatno završiti kao ubacivanje sa strane, a suparnik definitivno nema opciju presijecanja lopte. Ukratko, imaš stabilnost kada izgubiš posjed i nisi osjetljiv na kontre.
To je temelj na kojem Southgate pokušava graditi uspjeh na Europskom prvenstvu. Engleska je jedina momčad koja još uvijek nije primila gol, a to je posljedica uvjeta koje stvara na travnjaku gurajući loptu uz aut liniju. Löw je tražio od svojih igrača da ne griješe, a Southgate je stvorio sustav u kojem je praktički eliminirao kobne pogreške, koncentrirajući se na progresiju lopte isključivo kroz bočne zone.
Problem je u tome što je tom defenzivno stabilnom i turnirski ziheraškom igrom stvorio zbilja dosadnu Englesku koja teško stvara šanse i koja bezopasna po suparnički gol, što kao posljedicu — za razliku od Engleske prije Europskog prvenstva — nudi utakmice koje je zbilja teško gledati. A Löw je živi primjer kako se smanjenje rizika ne isplati baš uvijek.