Dinamo je naprosto bolji

Rijeka je odlično ušla u susret. Željko Sopić je odlučio promijeniti početnu postavu iz prve utakmice tako što je izvadio Franju Ivanovića; umjesto njegove discipline, trkačke moći, obrambenog doprinosa i relativne bezopasnosti po gol odlučio se na Jorgea Obregóna koji niti previše trči niti ga zanima obrana, ali je nepredvidiv u kaznenom prostoru. Obregónu za gol u HNL-u treba 175 minuta na terenu, Mirku Mariću 246, a Ivanoviću 306 i činjenica da se Sopić odlučio na Obregóna upućuje na to kako je Rijeka pripremila utakmicu.

Dinamo prvih desetak minuta nije mogao prijeći polovicu terena. Rijeka je izašla visoko i žestoko je pritisnula suparničku zadnju liniju. Sergej Jakirović je imao plan koji je u svojoj suštini bio sličan kao u prvenstvenoj utakmici. Formacija je bila nešto drugačija jer nije krenuo s trojicom u zadnjoj liniji nego je nakrcao sredinu terena s Josipom Mišićem, Petrom Sučićem, Martinom Baturinom te Arijanom Ademijem, koji je ušao u momčad nauštrb desnog krila, ali plan je bio otprilike sličan.

Dinamo je pokušavao proći kroz prvu liniju suparničke obrane dodavanjima po zemlji, ali nije išlo. Stoperi se nisu mogli spojiti s Mišićem, a čak i kad bi lopta došla na Mišića, Dinamo nije mogao provući dodavanje do međuprostora gdje su čekali Bruno Petković i Baturina. Alternativa je bila premostiti pritisak dugim loptama prema naprijed, ali ni to nije bilo baš toliko lako. Rijeka je bez problema kontrolirala zračne duele, a usprkos tome što je Jakirović stavio dodatnog veznog kako bi kontrolirao odbijene lopte, Rijeka je bila ta koja je bila bolja na ‘drugim’ loptama.

Gol iz prve šanse

Na slici dolje vidimo situaciju nakon što Dinamo nije uspio probiti prvu liniju Rijekina pritiska, pa je natjeran na povratak do vratara. Ivan Nevistić je pod presingom i odlučuje se za loptu prema desnoj strani. Dodavanje je precizno, ali domaći igrač je u duelu i uzima skok, a u zoni ‘druge’ lopte na duel najbrže reagiraju dvojica njegovih suigrača i Rijeka bez problema uzima loptu, a to znači novi val napada.

Konkretno iz ove situacije Obregón dolazi u zicer. Bruno Goda uzima duel, Veldin Hodža osigurava drugu loptu i odmah gura Obregóna u prostor, a on izlazi oči u oči s Nevistićem koji brani zicer. Pomoćni sudac je označio je zaleđe i Obregón vjerojatno jest bio iza suparničke zadnje linije, ali gotovo ista situacija je bila u 20. minuti kad zaleđa nije bilo — Rijeka iz polu-lijeve pozicije nešto preko centra ima igrača na lopti licem okrenutog prema suparničkom golu, bez imalo pritiska i da može odigravati lopte u dubinu za Obregóna.

Osim što Dinamova sredina nije bila dovoljno agresivna i da je dopuštala Rijeci pokušaje rezanja zadnje linije koja je bila relativno visoko s obzirom na situaciju, Rijeka je imala i prekide kao još jednu prijetnju. Stjepan Radeljić je imao odličan pokušaj u 18. minuti, Toni Fruk pokušao na samom otvaranju utakmice i Rijeka je stvorila dovoljno prilika da povede.

Dinamo je, baš kao i u prvenstvu, svoju prvu pretvorio u pogodak.

Riječ je o još jednoj Petkovićevoj majstoriji, ali Dinamo je točno znao na što treba udariti. Sopić je svoju ‘revoluciju’ izveo kad se odlučio na formaciju 4-1-4-1 s četiri krila — jer i Fruk i Niko Janković su u karijeri bitan dio vremena proveli na krilnim pozicijama, iako ih igra prirodno vuče prema unutra — iza napadača. Ali da bi to funkcioniralo, Lindon Selahi je morao raditi svoj dio posla kao usamljeni zadnji vezni.

Selahijeve su predstave bile osnova za napadački pristup koji je Rijeka njegovala. Njegov odličan postotak osvojenih duela, rekordan broj oduzetih lopti na svojoj poziciji i generalna sposobnost da pokrije ogromnu količinu prostora omogućila je puno slobodniji pristup Fruku i Jankovića, ali i Hodži, a to automatski znači više igrača u završnici. Međutim, Dinamo je napao baš njega.

Ademi svojom kretnjom izvlači Selahija (označen bijelom strelicom) iz zone koju on brani kao jedini zadnji vezni, a to znači da Petković (označen plavom zvijezdom) ostaje jedan-na-jedan protiv Radeljića u prostoru između linija u poziciji u kojoj može lako primiti dodavanje. Za razliku od duge lopte prema naprijed, Radeljić tu nema šanse doći do lopte, pomoć je predaleko i Petković se okreće, a onda je priča gotova. Arbër Hoxha napada dubinu, ostavlja za Sučića, a Dinamo dolazi do vodstva.

Plan koji je upalio

Zbog pravila gola u gostima, Dinamo je već tada imao osjetnu prednost. Nakon što je Baturina zabio drugi gol — ponovo iz zone ispred zadnje linije koju je Selahi ostavio kako bi izašao na Hoxhu — utakmica je bila praktički riješena. Kup je riješen već u prvom poluvremenu i to na način na koji je to Dinamo radio tijekom cijele sezone. Preživio je probleme na početku utakmice, nekako je pregrmio krizu u koju je upao, a onda je zabio iz svoje prve šanse.

Nije to bilo slučajno. Dinamo je iskoristio ono gdje je Rijeka bila jaka i ono što je Sopiću omogućilo da igra na svoj način. Testirao je Selahija, pokušao ga je opteretiti i na kraju je upalilo. Nije Dinamo dominirao niti je ‘ubio’ suparnika, ali je imao jasan plan i samopouzdanje koje mu je omogućilo mir potreban da ga ispuni.

Na kraju krajeva, imao je i individualnu kvalitetu. Ono što Rijeka nije uspjela iskoristiti u nekoliko prilika na otvaranju utakmice, Dinamo je zabio iz prvog pokušaja. Petković je napravio višak u prvoj prilici u kojoj je to mogao, Sučić je realizirao priliku koja je bila jako slična onoj koju je Obregón promašio i možda lošija od one u kojoj je Nevistić obranio Obregónu, iako je bilo zaleđe. On je uveden u početnu postavu jer će najprije zabiti gol ako se nađe u šansi, a Sučiću je ovo bio tek drugi gol za Dinamo.

Iz te perspektive, Miškovićeva izjava da je Rijeka bolja od Dinama ne stoji, čak niti kao pokušaj ohrabrivanja svoje momčadi. Bilo je trenutaka u kojima je Rijeka igrala dobro i kada je bila bolja momčad od Dinama, bila je aktivnija i atraktivnija, ali Dinamo je na kraju bio bolji. Čekao je, ali je znao što čeka. Preživljavao je, ali je znao da će dočekati svoj trenutak. I kad ga je dočekao, iskoristio ga je — kako u prvenstvu, tako i u Kupu.

I zato zasluženo slavi dvostruku krunu jer je imao ono što drugi nisu.