Prvi eksponat koji možete vidjeti kad uđete u Muzej njemačkog nogometa u Dortmundu je lopta kojom je Helmut Rahn 1954. zabio odlučujući gol u finalu Svjetskog prvenstva protiv Mađara. Odmah iza staklene kutije sa starom kožnom loptom četiri su postolja na kojima su trofeji: novi pehar za osvajača Svjetskog prvenstva, trofej Julesa Rimeta koji se dodjeljivao osvajačima Svjetskog prvenstva prije 1974., trofej osvajača Europskog prvenstva i trofej koji je Njemačka osvojila 2017. na Kupu konfederacija.
Negdje u pozadini su trofeji Lige prvaka, tanjuri koji se dodjeljuju osvajačima Bundeslige te Viktoria, možda i najimpresivniji trofej kojim dominira rimska božica pobjede, a koji su primali prvaci Njemačke od 1903. do 1944. Iza tih trofeja su dresovi kultnih igrača, kolekcija kopački, bijela točka s koje je Andreas Brehme zabio gol za pobjedu u finalu Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji i još hrpa individualnih i momčadskih trofeja.
Zašto su onda Nijemci izabrali gurnuti Kup konfederacija u prvi plan, ispred toliko impresivnih memorabilija iz nogometne povijesti? Zato jer je to ipak reprezentativni trofej, što ga automatski čini važnim, iako stoji činjenica da je riječ o drugorazrednom natjecanju.
Hrvatska ima dvije bronce i srebro sa Svjetskog prvenstva. Svaka od te tri medalje je vjerojatno veći uspjeh nego što bi bilo osvajanje Lige nacija, ali Liga nacija nudi trofej. A on je, koliko god drugorazredan bio u usporedbi sa Svjetskim prvenstvom, ipak nešto što se stavlja u prvi plan. Tim više što je Zlatko Dalić sa svojom momčadi došao na koračić od naslova. Hrvatska je u polufinalu svladala Nizozemsku na njenom domaćem terenu, a još prije toga je izbacila Francusku, Dansku i Austriju, koje su ostale iza nje reprezentacije u grupnoj fazi. Na putu do trofeja preostala je samo Španjolska.
Hrvatska je protiv Španjolske odigrala dobru utakmicu u kojoj je plan igre bio jasan, racionalan i solidno proveden. To ne mijenja činjenica da nije uzela zlato
Zašto je ovo izdanje Lige nacija bilo toliko važno za Hrvatsku? Stječe se dojam da je Dalićeva momčad nakon utakmica protiv Francuske promijenila stav s kojim ulazi u borbu s najjačim ekipama na svijetu. Hrvatska je shvatila da može igrati i protiv takvih reprezentacija, protiv nekoga tko je jak kao Francuska, koja je oduvijek bila njena crna mačka. Neće Hrvatska sad iz svih oružja napasti Brazil, Englesku ili Francusku — pa tako nije ni Španjolsku — ali neće ni toliko odstupati od plana igre kao što je bio slučaj prije dvije ili tri godine kada bi se s druge strane našao neki div.
Dalić je u finalu protiv Španjolske zadržao principe iz polufinala protiv Nizozemske. Napravio je jednu izmjenu; umjesto Domagoja Vide je u prvi sastav je upao Martin Erlić, ali plan je i dalje ostao isti. Od triju napadačkih opcija, dvojica igrača su dolazila u prilaz prema lopti, a jedan je napadao dubinu; centralna trojka je ostajala kompaktna i u slučaju izgubljene lopte ostajalo je dovoljno igrača u zaštiti, a kad bi Hrvatska imala produženi posjed lopte, napadu su se priključivali Josip Juranović te Ivan Perišić, koji je ponovo dobio mjesto na lijevom beku.
Dalić je dobio ono što je htio
Na slici dolje vidimo situaciju kada je lopta kod Josipa Šutala. Španjolci ne rade aktivni pritisak, potpuno je kontrolirana situacija koju Šutalo može rutinski riješiti, ali i Marcelo Brozović i Mateo Kovačić se spuštaju u zonu ispred njega kako bi primili loptu. Prilazi im i Luka Modrić, a Andrej Kramarić, koji je već zamijenio pozicije s Lukom Ivanušecom, penje se na vrh romba koji se stvara.
U takvoj situaciji, Hrvatska ima višak u sredini terena. Romb s Kramarićem ili Ivanušecom na vrhu prisiljava Marca Asensija da pomogne svojoj veznoj liniji, a onda do izražaja dolazi to da Perišić i Juranović (označeni strelicama) svojim odlascima visoko daju širinu.
U suštini, Dalić je dobio točno ono što je htio. I taktički i strateški.
Taktički, dobra obrambena struktura onemogućila je Álvaru Morati da stvara višak kroz sredinu terena, a Hrvatska je dobro branila halfspace zone koje Španjolci vole napadati svojim krilnim igračima i dijagonalnim rotacijama između krila i centralnih veznih. U fazi napada Hrvatska je prisilila Marca Asensija da ulazi prema sredini, što je Perišiću omogućilo da izravno napada Jesúsa Navasa, a to je davalo jako dobre rezultate. Perišić je bio najaktivniji igrač, priključivao se napadu i kao bek je došao do dva udarca, dva ključna dodavanja i tri driblinga. Bilo je jasno vidljivo da je plan u napadu iskoristiti Perišića. Imao je prednost u brzini, u snazi i u skoku u odnosu na Navasa, a Hrvatska je to pokušavala iskoristiti.
I strateški je Dalić dobio ono što je htio. Španjolska nije Japan, Kanada ili Wales. Hrvatska u ovoj utakmici nije bila favorit i tu je sasvim racionalno iskoristiti oprezniju postavku. Ako si bolja momčad, logično bi bilo da napadaš i pokušavaš slomiti utakmicu prije kaznenih udaraca. Ako si slabiji suparnik — a Hrvatska je u odnosu na Španjolsku, bez obzira na iskustvo protiv Francuske i individualnu kvalitetu u sredini terena, ipak bila blagi autsajder — onda nema ničeg lošeg u tome da utakmicu pokušaš odvući u raspucavanje jedanaesteraca, jer tu su ti veće šanse nego u otvorenoj jurnjavi.
To je aspekt u kojem se Dalić, barem kod nas na Telesportu, najviše stavljao pod povećalo. Iako je pobjeđivao, nije racionalno pasivno čekati penale protiv momčadi od koje si osjetno jači. S obzirom na resurse koje imaš na raspolaganju, takve ćeš utakmice puno češće dobiti ako napadneš nego ako igraš na neriješeno. S druge strane, iako je sada izgubio, Dalić je postupio potpuno razumljivo kad je htio eliminirati rizike u regularnom vremenu i odvući utakmicu u raspucavanje.
Zrela utakmica, velik rezultat
Možda je mogao u produžetku uvesti lijevog beka i podignuti Perišića na klasično krilo jer Hrvatska nije bila opasna u kontranapadima, a Perišić je u ovom kadru igrač koji najbolje napada prostor i jedini je zapravo brz. Ali Dalić je — osim onih 15-ak minuta kada je ušao Ansu Fati koji je podigao Španjolsku svojom aktivnošću u napadanju prostora i igrom jedan-na-jedan — kontrolirao utakmicu i dobio je točno ono što je tražio. Ovaj put nije prošlo.
Španjolska je preko raspucavanja ispala i sa Svjetskog i s Europskog prvenstva. Čovjek bi možda očekivao neku traumu, ali u Rotterdamu je savršeno izvela svoje penale, uključujući i onaj Aymerica Laportea koji je pogodio gredu, ali uopće nije loše pucao. S druge strane, Bruno Petković i Lovro Majer su pucali tako da su pružili šansu Unaiju Simónu da obrani njihove udarce i on je tu šansu iskoristio. Dikod uđe, dikod ne uđe. Ali treba imati na umu da onda kada uđe ne znači da je sve napravljeno kako treba, niti onda kad ne uđe znači da je sve napravljeno pogrešno.
Hrvatska je protiv Španjolske odigrala dobru utakmicu u kojoj je plan igre bio jasan, racionalan i solidno proveden. To što nije uzela zlato ne mijenja činjenicu da smo gledali zrelu utakmicu u kojoj je Dalić dobio većinu onoga što je htio.
Zadnjih nekoliko godina polako postaje običaj skidati srebrne medalje odmah nakon dodjele. Hrvatska to nije napravila. I nema razloga za to. Trofej nije osvojen, Modrićeva generacija je uzela još jedno srebro, ali tek s odmakom vremena će do izražaja doći koliko je ovo velik rezultat i koliko se rijetko dijele trofeji u reprezentativnom nogometu. A sama činjenica da si u aktivnoj borbi za njih je gigantski uspjeh.