Uzmemo li za pretpostavku da Nenad Bjelica sa svojim stožerom utakmice još uvijek priprema tako da gleda zadnje tri utakmice suparničke momčadi, u pripremama za Hajduk, Šibenik i Goricu je triput pogledao Lokomotivu s kojom je igrao kolo ranije. Dakle, Bjelica je pripremajući zadnje četiri prvenstvene utakmice šest puta gledao Lokomotivu i triput Istru s kojom u navedenom razdoblju nije niti igrao. Poanta je u tome da u ligi u kojoj nastupa 10 klubova jednostavno nema skrivanja. Igraju se četiri međusobne utakmice, broj suparnika je ograničen tako da priprema za jednog suparnika automatski obuhvaća pripremu za nekog drugog i gotovo je nemoguće da jedan trener iznenadi drugoga.
Međutim, Jens Gustafsson je ipak uspio napraviti nešto što u Osijeku nisu očekivali.
“Bilo je dosta nadmudrivanja u prvom dijelu jer je Hajduk igrao nešto što nikad prije nije”, izjavio je Bjelica, priznavši da je utakmicu pripremio na drugačiji način. “Branio se u 4-3-3 i puštao nas na bokove, a onda su u drugom dijelu promijenili sustav i imali smo ih potpuno pod kontrolom. Za nas je bila dobra odluka Hajdukovog trenera da promijeni sustav u drugom poluvremenu, bilo nam je lakše.”
Gustafsson se odlučio na formaciju s nekom vrstom romba u sredini terena. Hajduk je do prošle utakmice najviše problema imao s pozicijama igrača u trenutku gubljenja lopte jer je igra u fazi napada implicirala da barem jedan od bekova ide visoko na suparničku polovicu te da se Filip Krovinović kao centralni vezni angažira u izgradnji napada. Napadački dio priče je dobrim dijelom funkcionirao; Hajduk je, uključujući i aktualno kolo, momčad s drugim najvećim posjedom lopte, drugim najvećim brojem driblinga i trećim najvećim brojem udaraca prema suparničkom golu. Problem je bio u rupama koje bi se dogodile kada bi Hajduk izgubio loptu i pozicijama igrača u trenutku kad bi se to dogodilo. U takvom situacijama Hajduk je bio previše ranjiv na suparničke kontranapade.
Gustafsson je mijenjao, ali nije do kraja dobio što je tražio. Bjelici se momčad zapravo snašla tek onda kad je došla na uvjete za koje je bila pripremana
Romb je u tom slučaju logično rješenje problema. U odnosu na formaciju 4-2-3-1 u kojoj Marko Livaja igra iza centralnog napadača, Gustafsson je eliminirao jednog igrača iz prednje trojke i u igru ubacio novopridošlog Marca Fossatija, koji je trebao pomoći Krovinoviću i Josipu Vukoviću u sredini terena.
Gustafsson je odluku vjerojatno donio nakon što je analizirao prvu utakmicu protiv Osijeka. Hajduk je u njoj u prvom poluvremenu bio bolja momčad od Osijeka; imao je 14 udaraca prema Osijekova tri, držao je posjed lopte i bez problema je dolazio u pozicije pred kazneni prostor. Međutim, utakmicu je izgubio u drugom dijelu kada više nije mogao kontrolirati ‘druge lopte’ koje su se odbijale iz duela i nakon što je Bjeličina momčad dobro iskoristila dvije situacije u kojima je bez ikakvih problema ušla u prostor između linija. Mogao je Lovre Kalinić reagirati puno bolje kod oba gola, kao i kod onog poništenog, ali suština je bila u tome da je Hajduk jako loše kontrolirao prostor između obrane i iza Krovinovićevih leđa.
Previsoka cijena za Hajduk?
Prelazak na romb u sredini je u teoriji nudio upravo to: bolju kontrolu prostora iza Krovinovića i Vukovića. Fossati je bio figura viška u sredini terena u odnosu na prvu utakmicu protiv Osijeka, ali i utakmicu protiv Rijeke.
Međutim, Bjelica je u pravu kada kaže da se Hajduk branio u 4-3-3.
Zapravo, 4-romb-2 je formacija vrlo slična 4-3-3 s lažnom devetkom. Razlika je jedino u tome što su krila pozicionirana nešto uže nego u klasičnoj formaciji, a Livaja ionako kao desetka u rombu ima kretnje slične povučenom napadaču. To znači da u fazi obrane Hajduk igra s usko postavljenim krilima, a to za posljedicu ima prostor na bočnim stranama. Još ako Livaja kao napadač ne kontrolira suparničkog zadnjeg veznog igrača i dopusti mu da prima loptu u centrali i okreće stranu — što je u Gradskom vrtu itekako dopuštao — onda je takva formacija u ozbiljnim problemima.
Gustafsson je od romba dobio nekoliko dobrih stvari. Kontrolirao je druge lopte u sredini terena, dobro je otvarao napade u prvoj fazi posjeda izvlačenjem Krovinovića uz samu aut liniju, a solidno je koristio višak na desnom krilu koji se otvarao priključivanjem beka. Međutim, Gergő Lovrencsics se dobro priključuje i u starom sustavu igre, a Krovinović i izgradnja napada u prvoj fazi nisu ni tada bili problem. Dakle, jedino što je Gustafsson zapravo dobio je kontrola odbijenih lopti u sredini terena i bolje zatvaranje međulinijskog prostora.
Je li to previsoka cijena za otvaranje bočnih pozicija preko kojih je Osijek prelako dolazio u završnicu i vrijedi li zbog figure viška u sredini žrtvovati figuru viška u napadu? Ondje je Livaja često igrao i protiv zadnjeg veznog i obojice stopera, s obzirom na to da, bez centralnog napadača ispred Livaje koji okupira pozornost obrane, stoperi mogu iskočiti prema Livaji i ometati ga u prijemu lopte bez velike opasnosti da će ih netko kazniti.
Manjak opasnosti od kazne za iskakanje stopera još je dodatno potenciran time što krila nisu imala dubinske kretnje. Emiru Sahitiju to ionako nije najjača strana, on loptu traži u međulinijski prostor i voli je primiti u noge, a u tom aspektu se nije proslavio ni Marin Ljubičić. Ne čudi onda da je Livaja, iako vidno indisponiran, s tako lošim omjerima uzeo samo dva od 12 duela u kojima se našao.
Priča o dvojici trenera
U drugom poluvremenu Gustafsson je promijenio formaciju i ponovo je prešao na 4-2-3-1, na što se Bjelica od samog starta pripremao. Osijek je u tom trenutku potpuno preuzeo kontrolu nad utakmicom, tim više što Livaja u prvom trenutku nije igrao na svojoj poziciji desetke nego je bio klasični napadač, a Krovinović je bio iza njega. U 4-2-3-1 Hajduk je bolje zatvarao dolaske u zadnju trećinu i dobro je kontrolirao suparničke bočne igrače, ali nije mogao kreirati apsolutno ništa.
Ukratko, nakon prelaska u 4-2-3-1 je došao na postavku kakvu je Bjelica očekivao i Osijek je bolje zatvarao sve pokušaje koje je dosad snimio. To je pomalo ironično, jer Hajduk je nudio puno više mjesta u prvom poluvremenu i nekoliko puta je Osijek mogao preko boka doći u samu završnicu, ali tek onda kada je Gustafsson prešao na poznate postavke i kada se počelo igrati ono što je Bjelica predvidio, Osijek je počeo zapravo kontrolirati utakmicu.
Na kraju su bodovi podijeljeni u utakmici koja je ostavila sličan dojam kao ona prva u Splitu, ali s dijametralno suprotnim ulogama. Međutim, dugoročno je puno zanimljivije vidjeti koje će zaključke momčadi izvući iz ove utakmice. S jedne strane je Gustafsson koji je mijenjao, ali nije do kraja dobio što je tražio, a s druge Bjelica kojem se momčad zapravo snašla tek onda kad je došla na uvjete za koje je bila pripremana.
To je, uostalom, priča o dvojici trenera. Gustafsson je još uvijek u fazi traženja najboljih rješenja u novoj momčadi, a Bjelica je ta rješenja našao i njih se drži čak i onda kad ga suparnik iznenadi.