ABA polufinale: Bez klimaksa
U finalnoj seriji igrat će beogradski teškaši Zvezda i Partizan
U polufinalima ABA lige gledali smo dvije sasvim različite priče. Iako se ranije činilo da bi Mega mogla uvesti Crvenu zvezdu u stanovite probleme, ta je teza pala u vodu nakon što je postalo jasno da Uroš Plavšić zbog ozljede lica ipak neće nastupiti u seriji. Tako se Zvezda u prijateljskom tonusu prošetala do finala protiv obezglavljenih Ružičastih (103:73, 94:69), a odmah potom stigla je vijest da je postignut dogovor s Plavšićem oko prelaska u crveno-bijeli tabor sljedeće sezone.
Za razliku od ove kamilice, mnogo je začinjenije bilo u seriji Partizana i Budućnosti.
Budućnost je nade u prolaz pokraj euroligaškog suparnika temeljila prije svega na prednosti u fizikalijama. Činjenica je da Partizan u svom kadru posjeduje osjetno više klase od Podgoričana, ali dosta puta ove sezone crno-bijelima se dogodilo da mekanim obrambenim pristupom izgube kontrolu nad utakmicom, osobito ako je riječ o fizički potentnom sastavu kao što je Budućnost. Zato momci Andreja Žakelja ni u kojem slučaju nisu smjeli dopustiti crno-bijelima da se rastrče po terenu i uhvate svoj napadački ritam, već je bilo nužno da ih uvuku u polaganu, rudarsku košarku.
U prvoj utakmici Budućnost je s takvim pristupom zakasnila te završila prvu četvrtinu s minusom od 11 razlike, da bi potom konačno stisla u obrani i krenula grickati zaostatak koji naposljetku nije uspjela anulirati. Stasiti Podgoričani dominirali su u skoku (40:32), od čega je bilo čak 20 ofenzivnih poslije kojih su ubacili 18 poena, ali da bi ušli u pravu šansu za break, trebao im je mnogo bolji šuterski dan (trica 5/23, od čega najbolji tricaš lige Fletcher Magee 1/7).
Suci nekad naprosto odluče ukrasti šou stavljanjem sebe u prvi plan, pa smo, nažalost, ostali bez potencijalnog klimaksa utakmice u neizvjesnoj završnici
Tako su u prvoj utakmici crno-bijeli upisali pobjedu usprkos pomalo nesigurnoj izvedbi, ali u Morači im to nije pošlo za rukom. Bila je to po kvaliteti najsiromašnija utakmica u seriji koju su obilježili grozni vanjski šut (Budućnost 4/22, Partizan 3/19) i rastrgani ritam igre. Barem je borbenost bila na razini: Partizan je iznenađujuće uspio dobiti bitku na skoku (35:26), ali ga je Budućnost svejedno zatrpala poenima iz reketa (44 od ukupno 74) i tako stvorila prednost te na koncu uspjela preživjeti posljednji prodor Alekse Avramovića.
Međutim, bilo je jasno da će Plavi u Beogradu trebati znatno podići razinu igre ako žele što duže održavati nade u finale. Ispostavilo se da su u tom naumu uspjeli: sve do polovice treće četvrtine gledali smo izuzetno uzbudljivu, ali ovaj put i kvalitetnu utakmicu. Najveći problem koji je mučio Žakelja u prve dvije utakmice bio je vanjski šut, a korijen mu je ležao u nezgrapno sastavljenoj unutarnjoj liniji: ni Kenan Kamenjaš ni Marvin Jones kao centarske opcije uopće se ne služe šutom za tri poena, dok četvorke Nikola Tanasković i Yoan Makoundu izvana šutiraju nevoljko. Na trojci je, pak, dosta vremena provodio Andrija Slavković, također slab šuter.
Kula od karata
Da stvar po Budućnost bude još pogubnija, tu je paradoks američkog dvojca Allerik Freeman & Brandon Paul, koji su dovedeni kao najveća pojačanja sa zavidnom biografijom, da bi se pokazali kao mačci u vreći od kojih je tijekom sezone bilo malo koristi, a u ovoj seriji praktički nikakve. Zbog toga je Žakelj imao vrlo skučen izbor na vanjskim pozicijama (uz Slavkovića još Yogi Ferrell, Magee, McKinley Wright i Petar Popović) te mu je nasušno bila potrebna dobra šuterska večer najboljeg igrača Ferrella kako bi napad Plavih konačno prodisao.
A nakon što je u Morači šutirao trice 0/6, omaleni je bek u beogradskoj Areni napokon isporučio svoje: za 18 minuta na terenu stavio je 18 poena bez promašaja iz igre (3/3 dvice, 3/3 trice) i time otvorio nešto više prostora suigračima; centri su, pak, po običaju radili priličan nered u Partizanovu reketu i to je bilo dovoljno da Budućnost većim dijelom susreta drži blagu prednost.
No, i Partizan je pronašao način za neprestano kažnjavanje slabosti u podgoričkoj obrani.
Iako je Budućnost sveukupno fizički moćniji sastav, Ahilovu petu joj predstavlja činjenica da jedinicu pokrivaju dvojica izrazito niskih bekova — Ferrell (183 cm) i Wright (180 cm). Budući da je na terenu stalno bio barem jedan od njih (a u slučajevima kad su bila obojica stvari su, dakako, postajale još lakše za crno-bijele), temeljna odrednica u planu Željka Obradovića bilo je stvaranje prednosti prilikom napadanja Ferrella/Wrighta, pretežno preko Jamesa Nunnallyja i Kevina Puntera, za koje je podgorički bekovski dvojac predstavljao laku metu u izolacijama (obojica ubacila po 19 poena), dok su kod slučajeva timske pomoći brzo i precizno pronalazili otvorene suigrače na perimetru, koji su potom dobrim protokom lopte često uspijevali pronaći način za kapitalizaciju stvorenog viška.
Gledali smo kvalitetnu i prilično ravnopravnu utakmicu u kojoj se malo bolje snalazila Budućnost te bi bilo jako zanimljivo vidjeti kako bi se ova priča rasplela da je na parketu ostao isti raspored snaga. Međutim, sudačka trojka Saša Pukl, Damir Javor i Tomislav Hordov odlučila je preuzeti glavnu ulogu u majstorici. Naime, 17 minuta prije kraja teren je bio primoran napustiti Ferrell, koji je dotad igrao briljantnu utakmicu i nosio svoju ekipu, ali je zaradio kombinaciju nesportske i tehničke pogreške, odnosno automatsko isključenje. Bila je to smrtna presuda za Budućnost, koja se bez ključnog igrača u najkraćem roku raspala kao kula od karata, dok je nadahnuti Avramović pored grogiranih suparnika povukao crno-bijele do finala.
Međutim, jasno da je nakon utakmice malo tko pričao o Aleksinom sijasetu sjajnih rješenja; čitav razgovorni i medijski diskurs zauzele su priče o suđenju. Jer ovo je zbilja vrlo kontroverzna situacija ponajprije zbog redoslijeda kojim je Ferrell zaradio isključenje: prvo je dobio nesportsku u drugoj četvrtini nakon što je pretrpio prekršaj na šutu za tri poena te potom pri doskoku po glavi zahvatio Avramovića, da bi zatim u trećoj četvrtini zaradio tehničku zbog prigovora.
Partizan ne djeluje uvjerljivo
U čemu je štos? Bi li Partizan bio oštećen da Ferrellu nije suđena tehnička, odnosno, bi li se itko iz tabora crno-bijelih žalio zbog toga? Naravno da ne bi, zato što je pitanje tehničke osobne pogreške najsivlja zona u suđenju i kriterij za to varira kako od situacije do situacije, tako i od suca do suca. Neki imaju viši prag tolerancije na prigovaranja od drugih, kod nekih ovisi o tome kakve su volje te večeri… Realno, tehnička je nešto što se može i ne mora svirati i ne ovisi samo o reakciji igrača, nego i o trenutku utakmice, zbog čega izuzetno rijetko viđamo tehničke u neizvjesnim završnicama, premda tada prigovori i nervozne reakcije igrača/trenera na svaku sudačku odluku dolaze do točke usijanja.
Ovako iskusna sudačka trojka trebala je biti svjesna da će isključujuća tehnička Ferrellu imati tektonski utjecaj na tijek utakmice te posljedično izazvati ogromne kontroverze. I ne samo da su je suci svejedno dosudili, nego je odmah potom nastao sada već karakterističan zastoj od dobrih sedam-osam minuta za vrijeme kojeg se nešto raspravljalo, objašnjavalo, prešetavalo gore-dolje prije nego što je igra napokon nastavljena.
Danas smo došli do situacije da je postalo normalno da utakmice bez produžetka traju po dva sata i 10 minuta, zato što suci razvlačenjem stanki bezdušno kasape ritam igre, što nije samo posljedica nedavno izmijenjenih pravila o trenerskim izazovima — suci nekad naprosto odluče ukrasti šou stavljanjem sebe u prvi plan, kao što je bio slučaj jučer u Areni, pa smo, nažalost, ostali bez potencijalnog klimaksa utakmice u neizvjesnoj završnici.
I tako će Budućnost u sljedećim danima vjerojatno rigati vatru priopćenjima, što joj neće previše pomoći u ispiranju gorčine, dok crno-bijele čekaju kratke pripreme za finalnu seriju sa Zvezdom koja kreće već u ponedjeljak. Neće im biti lako, i to ne samo zbog toga što neće imati prednost domaćeg terena. Partizan i dalje ne djeluje uvjerljivo.