Život i karijera Marine Abramović najveći su dokaz da se Balkan (i dalje) boji nekonvencionalnih žena
Ona je najveća umjetnica performansa čije je stvaralaštvo prepoznao cijeli svijet, ali ne i njen rodni Balkan
Na prošlogodišnjem Interliberu sasvim sam slučajno naišla na autobiografiju Marine Abramović koja je bila 50 posto snižena radi sitnog, jedva primjetnog oštećenja ruba knjige. Do tog sam trenutka samo površno bila upućena u njezino umjetničko stvaralaštvo, ali i ono malo što sam znala dovoljno me zaintrigiralo da odlučim kupiti ovu knjigu s naslovom Prolazim kroz zidove. Stajala je na mojoj polici i strpljivo čekala da dođe na red, a jednom kad je došla, preplavio me osjećaj koji, moram priznati, već dugo nisam osjetila – nisam ju mogla pustiti iz ruke. Apsorbirala sam ju u svega nekoliko dana, ali utjecaj koji je na mene ostavila ne napušta me već tjednima.
Za početak, moram naglasiti nekoliko činjenica koje bi mogle objasniti zašto je ova knjiga ostavila tako snažan dojam na mene. Nisam umjetnica i nemam praktički nikakvog formalnog obrazovanja u području umjetnosti, ali oduvijek sam se smatrala zaljubljenicom u različite forme umjetnosti od čega bih istaknula glazbu, književnost, film i slikarstvo. Dakle, umjetnost performansa za mene je do ovog trena bila prilična nepoznanica. Također, a ovo će za mene postati itekako relevantno tijekom čitanja Marinine autobiografije, žena sam koja je rođena i čitav svoj život do sada proživjela na Balkanu.
Tko je Marina Abramović?
O Marini sam prije čitanja njezine knjige znala sljedeće: ona je konceptualna umjetnica jugoslavenskog podrijetla koja je tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća po svijetu izvodila razne kontroverzne performanse. Bila sam upoznata s njezinim najpoznatijim performansom, Ritmom 0, tijekom kojeg je publici dozvolila da njezinom pasivnom tijelu radi što god hoće sa 72 izložena objekta.
Među ponuđenim objektima nalazio se i pištolj te jedan jedini metak, što znači da je u ovom performansu bila spremna staviti svoj život u ruke publike i za njihove je postupke preuzela potpunu odgovornost tijekom punih 6 sati. Nije sporno da bi Ritam 0 bio smatran kontroverznim i da je prvi puta izveden 2024. godine pa možemo samo zamisliti kakve je reakcije izazvao 1974. godine, kada ga je Marina izvela u galeriji u Napulju.
U to vrijeme, ona je bila mlada umjetnica koja je živjela i stvarala u Beogradu. Umjetničku je karijeru započela slikarstvom, no ubrzo je shvatila kako to nikako nije njezin medij. Često ističe kako joj se posrećilo što je vrlo rano prepoznala performans kao vlastiti umjetnički medij, a da je to bila ispravna odluka govori činjenica da se upravo ovog oblika umjetnosti držala sljedećih 50 godina karijere.
Vodeći se idejom da je kod umjetnosti najbitnija poruka koju ona nosi, odbacila je kistove i boje te kao glavni objekt svoje umjetnosti postavila vlastito tijelo. U svojim ranim performansima nastojala je pomicati granice fizičke sposobnosti vlastitog tijela, što je podrazumijevalo različite oblike samoranjavanja, uzimanje psihoaktivnih supstanci ili pak gubitak svijesti zbog nedostatka kisika.
Umjetnost performansa u to je vrijeme bila poprilična enigma čak i u umjetničkim krugovima, dok je od mainstreama bila udaljena otprilike nekoliko svjetlosnih godina. Kada sve ovo stavimo u kontekst komunističkog režima tadašnje Jugoslavije, gdje je percepcija umjetnosti bila izjednačena sa slikom koja izgleda lijepo okačena na zid dnevnog boravka, možete pretpostaviti kako je publika tada doživljavala Marinu Abramović.
Mistična mlada žena koja se skida gola i izvodi čudne stvari s noževima, vatrom te pentagramima i onda još to sve poistovjećuje s umjetnosti? Neka ju stave u psihijatrijsku ustanovu. Slika vam je vjerojatno prilično jasna – Marina je bila jugoslavenska vještica 20. stoljeća koju je Balkan bio spreman spaliti na lomači.
Kako je Balkan izgubio Marinu
Na svu sreću, poput prave neovisne vještice, Marina se nije dala tako lako omesti te je s 29 godina zauvijek napustila Balkan. I tu je, gle čuda, njezina karijera procvjetala do svjetskih razmjera. Veliki dio 80-ih godina posvetila je nomadskom načinu života. Dvanaest je godina živjela u kombiju sa svojim privatnim i kreativnim partnerom, umjetnikom Ulayem. Zajedno su proputovali svijet uzduž i poprijeko radeći performanse po najvećim svjetskim galerijama.
Osim ispitivanja fizičkih granica, svojim su performansima ispitivali različite društvene norme, granice ljudske svijesti i oblike međuljudske komunikacije. Njihova je priča nakon 12 godina ljubavi i stvaralaštva okončala performansom koji se sastojao od hoda duž Kineskog zida – Marina je krenula od Žutog mora s istočne strane, a Ulay iz pustinje Gobi sa zapadne strane. Nakon tri mjeseca tijekom kojih su oboje prohodali po 2500 kilometara, susreli su se na sredini i zauvijek prekinuli svoj ljubavni i profesionalni odnos.
Marinina je umjetnost s vremenom prešla iz ispitivanja vlastitih fizičkih granica na ispitivanje onih psihičkih. Njezini su performansi postali sve duži, kompleksniji te iscrpniji za njezino tijelo i um, ponekad trajući mjesecima. Ipak, svaki performans za nju je bio poput eksperimenta kojime je htjela otkriti određeni dio svoje svijesti. Nakon određenog vremena, kao sustavni dio performansa počela je uključivati samu publiku.
Jedan od njezinih najznačajnijih performansa “The artist is present” odvio se 2010. godine u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Marina je svaki dan sjedila na stolici po 8 ili 10 sati, a publika je imala priliku sjesti na stolicu nasuprot njoj i s njom se povezati na emocionalnoj razini. Tijekom 3 mjeseca ovog performansa, stolica nasuprot Marine niti u jednom trenutku nije bila prazna. Možda joj je trebalo 40 godina, ali uspjela je umjetnost performansa približiti mainstreamu.
Tijekom čitave je karijere imala priliku predavati na nekim od najvećih svjetskih umjetničkih akademija, kao i predstavljati svoju umjetnost po najznačajnijim svjetskim galerijama. Ipak, preko 40 godina nije profesionalno djelovala na području Balkana – sve do velike retrospektivne izložbe “The Cleaner” koju je u Beogradu predstavila 2020. godine. Ipak, Balkan je uvijek bio i ostao veliki dio Marinine osobnosti.
U više je prilika istaknula kako je strogi komunistički odgoj njezinih roditelja na nju ostavio snažan utjecaj tijekom čitavog života. Godine 1997. osvojila je Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu za svoj performans “Balkanski barok”, u kojem je tijekom četiri dana nastojala oprati krv s hrpe goveđih kostiju, prenoseći time snažnu antiratnu poruku, aludirajući na tada aktualni rat na području bivše Jugoslavije. Ovo je bila samo jedna od brojnih prilika u kojima je Marina svoje balkansko podrijetlo stavila u fokus svoje umjetnosti.
Dugujemo li joj ispriku?
Tijekom skoro pet desetljeća karijere stekla je svjetski priznatu slavu kao jedna od najvećih umjetnica performansa. Danas joj je 77 godina, a i dalje je umjetnički aktivna te se bavi i podučavanjem performansa u sklopu vlastitog Marina Abramović Instituta. Tijekom čitanja njezine autobiografije, između očaranosti njezinom nekonvencionalnom osobnosti te divljenja njenoj posvećenosti umjetnosti, nisam mogla izbaciti iz glave činjenicu da ova velika umjetnica potječe upravo s Balkana. Morala sam se zapitati kako bi njezina karijera izgledala da je ostala djelovati na ovim područjima te kako bi njezina umjetnost bila prihvaćena da ju je umjesto žene izvodio muškarac. Straši me pomisao na to kako bi Ritam 0 završio da ga je, umjesto u Napulju, izvela negdje u regiji.
Čak i danas, čitajući komentare ispod njezinih intervjua na društvenim mrežama, potpuno mi je jasno da se kod nas nije puno toga promijenilo. Etikete koje joj naši ljudi još uvijek pripisuju dovode me do zaključka da je Marina učinila ispravan potez napustivši Balkan, dok on ni 50 godina kasnije ne shvaća kakvu je umjetnicu tom prilikom izgubio. Kao i svaka druga forma umjetnosti, performans nije za svakoga, no razina do koje je dovela svoju karijeru nadilazi polemike o tome je li njezina umjetnost dobra ili loša.
Marina Abramović u mnogo je prilika istaknula da mladi ljudi puno bolje razumiju i prihvaćaju njezin rad od starijih generacija, stoga ne preostaje drugo nego položiti nade u mlade ljude s naših područja da njezinom radu posvete pažnju koju zaslužuje. Za upoznavanje s njezinim životom i stvaralaštvom odlična je početna točka već spomenuta autobiografija jer na vrlo kvalitetan i zanimljiv način daje svoju perspektivu na umjetnost koju je stvarala tijekom svih ovih godina. Za kraj bih istaknula još jedan zanimljiv aspekt knjige koji je na mene ostavio priličan dojam – jedna vrlo ranjiva, privatna strana ove velike umjetnice s kojom se na trenutke bilo iznimno lako poistovjetiti.