Kako mi je odluka da godišnji provedem na Primaveri donijela najboljih sat i pol vremena u životu
Putovanje u jedan od najljepših gradova na svijetu ispreplelo se s pomalo mitskim glazbenim iskustvom
Budim se… Subota je, nakon poluradnog četvrtka i skroz neradnog petka. Sunce je već provirilo kroz zavjesu, a prva misao mi je da jutro ne može biti bolje jer sam se probudila u Barceloni. I ne samo to, napokon je došao dan kada idem na Primavera Sound festival vidjeti svoje obožavane izvođače zbog kojih sam i isplanirala cijeli put. Ozarena i uzbuđena hitro sam ustala iz hotelskog kreveta i uputila se na doručak, a nakon njega u obilazak glavnih turističkih atrakcija predivnim, čistim, osunčanim i besprijekorno osmišljenim ulicama svog novog najdražeg grada.
Nakon višesatnog hodanja i polusatnog drijemanja za vraćanje energije, krenula sam se pripremati za odlazak na festival. Inače, u pitanju je festival koji svake godine privuče prosječno 250 tisuća ljudi, a ove je godine ugostio čak 268 tisuća posjetitelja. Iako sam mogla prisustvovati samo jednom danu festivala jer sam kupila jednodnevnu ulaznicu, odlučila sam iskoristiti svaki trenutak i upiti praktički sve što ovaj ogromni događaj nudi. Uzbuđenje je, moram priznati, bilo veliko, a očekivanja visoka.
Stigla sam na festival relativno rano, oko 19:30, a iznenadio me manjak sigurnosne provjere zaštitara. Gospodin mi je samo zavirio par sekundi u torbicu i rukom mi signalizirao da mogu ići dalje. Već na ulazu moglo se osjetiti pulsiranje energije i nestrpljivo iščekivanje mnogobrojnih fanova svih mnogobrojnih glazbenika koje Primavera svake godine okuplja.
Prva stvar koja mi je zapela za oko bila je veličina festivala – Parc del Fòrum je doista ogroman prostor, smješten tik uz obalu Sredozemnog mora, a ustrojen je kao mali grad gdje u svakom kutku postoji nešto zanimljivo i privlačno. Prošetala sam kroz razne dijelove festivala, oduševljena raznolikošću i brojnošću pozornica i štandova.
Prvi koncert kojeg sam išla pogledati bila je legendarna rock glazbenica Polly Jean Harvey. S malim zakašnjenjem, izašao je njen bend, a zatim se na pozornici pojavila i ona oko 20 sati, a već pri njenom dolasku na pozornicu počela je lagano padati kiša. Nitko nije očekivao da će se pojačati, ali vrlo brzo stizali su oblaci i kiša se pojačavala. Iako je njen nastup bio emotivan, duhovan (nešto poput Lane Del Rey), a u konačnici i hvaljen od strane publike, nisam osobno bila pretjerano oduševljena.
Očekivala sam možda nešto energičniji set, ali čini se da je PJ Harvey željela mirniju atmosferu. U svakom slučaju, nastup je bio dobro uvježban i osmišljen, možda je jedino set lista bila prikladnija nešto intimnijem okruženju, a ne baš za ovako veliki festival.
U jednom sam trenutku pogledala na sat i shvatila da moram doći do druge pozornice gdje su nastupali (nebinarni) Dorian Electra. To je, po listi prioriteta, bio moj drugi najiščekivaniji koncert. U trenutku kada sam se približila glavnom prostoru za druženje (tzv. common area), koji je, uzgred, jedini bio natkriven na čitavom festivalu, kiša je nemilo pljuštala. Doslovce kao iz kabla.
Budući da je riječ o toliko velikom festivalu s velikim brojem izvođača, svi su više manje, uz možda 10 minuta eventualnog kašnjenja, bili na rasporedu i vrlo su ga dobro poštovali. Točno u 21:55, kako je bilo i predviđeno, i usred ogromnog kišnog oblaka, otkrila se pozornica i počeo je koncert inspiriran cabaret predstavama uz pjesme s posljednjeg Fanfare albuma, ali i neke starije hitove koje je sve brojnija publika vrištala iz sve snage. Možda ću ispasti malčice presubjektivna, ali bilo je to najboljih sat i pol u mom životu, pravi spektakl i ostvarenje svih mojih želja.
Nakon nastupa Doriana Electre, vrlo osjetno pokisla i mokra do kože, sjela sam u gore spomenuti natkriveni prostor, pijuckajući pivo i pušeći cigarete kako bih si vratila količinu adrenalina na neke mirnije razine. Iako su i svi drugi bili pokisli, raspoloženje i atmosfera bili su odlični. Strahovala sam jedino zbog odlaska na WC, ali srećom, Toi Toi WC-i su bili iznenađujuće čisti, čak i mirisni! Vrijeme je brzo prolazilo, a već je bilo blizu ponoći kad sam, zajedno sa hordom drugih ljudi, polako bila na putu prema Santander pozornici gdje je nastupala jedna od glavnih headlinerica čitavog festivala i razlog zbog koje su mnogi kupili ulaznice – SZA.
Sa svega nekoliko minuta kašnjenja, sve se na pozornici zamračilo i krenuli su glasni prizivajući krici iz publike. Tada su se, na već poznatoj pozornici sa SOS turneje, pojavili brojni plesači, a nakon njih i sama SZA. Kroz gustu maglu i nekoliko sekundi tišine, krenula je melodija prve pjesme s njenog posljednjeg SOS albuma – Seek & Destroy, trenutak u kojem sam bez pretjerivanja skoro pala u nesvijest od sreće i uzbuđenja.
Imala je fenomenalan set, pjevala je još fenomenalnije i imala je neopisivu prisutnost na sceni kojom je doslovce vladala. Njezin set bio je savršeno uravnotežen između starih i novih hitova, a nakon pjesme Good Days s kojom inače zatvara koncerte, izvela je i neočekivani bis s novom pjesmom koju dosad nismo imali prilike čuti, potencijalno s novog albuma koji bi trebao izaći nekad tijekom ove godine.
Nakon SZA-inog koncerta tijekom kojeg me jedan stariji čovjek, baš kao iz roditeljskih cautionory talesa, ponudio različitim drogama koje sam pristojno odbila, a nedugo zatim i neka mlada Britanka koja je tražila tampon, bila sam toliko sretna da sam se osjećala kao da lebdim. Bilo je već oko pola 2 ujutro (ili kako bi Pablo Neruda rekao u noći), a ja sam postajala gladna i već jedva stajala na nogama.
Kiša je već i prestala, a onda sam se vratila ponovno na središnji dio festivala gdje sam, uz pomoć razočaravajućeg pastrami sendviča čekala posljednji veliki nastup dana, ali i festivala. Za cijenu od 13 eura, taj sendvič je bio korektne veličine, ali kvaliteta je bila loša. Pastrami je bio presušen i žilav, pecivo hladno i suho, a umak neidentificiran i previše kiseo. Ova gastro avantura bila je uvjerljivo najgori dio mog festivalskog iskustva.
S početkom u 2:30 sati i s pozornicom u vrlo brat (odnosno fluorescentno zelenoj boji), stigla je i Charli XCX. Njen je nastup, za razliku od ostatka, bio iznenađujuće čudan, usudila bih se reći i nedorečen, budući da je trebala nastupati do 3:50, ali je završila dvadesetak minuta ranije – bez riječi, bez pozdrava, bez ičega. Samo je nestala. Ipak, treba pohvaliti i njenu, ali i energiju publike koja joj vjerojatno sve oprašta jer je ipak, unatoč kraćem nastupu, zapalila i zažarila svojim scenskim nastupom.
Sve u svemu, organizacija festivala bila je impresivna. Osmisliti festival za četvrt milijuna ljudi nije nimalo lak zadatak, a Primavera Sound je to izveo vrlo dobro. Cijene pića bile su korektne – pivo je koštalo 5 eura, a bilo je i besplatnih fontana s vodom. Čini mi se da je to potencijalno i jeftinije nego cijene u Hrvatskoj tijekom trajanja turističke sezone, ali i nekih drugih hrvatskih klubova gdje se održavaju veliki koncerti.
Javni prijevoz u Barceloni zaslužuje same pohvale, a moja iznenađenost brzinom, praktičnosti te lakoćom dolaska i odlaska s festivala bila je neizmjerna. Metro, tramvaji i autobusi vozili su često i prema rasporedu. Stanica blizu Parc del Fòrum bila je dobro označena i lako dostupna, a dodatna organizacija tijekom festivala osigurala je da gužve budu minimalne. Ovo je uvelike pridonijelo ukupnom pozitivnom iskustvu, jer je stres oko transporta bio sveden na minimum.
Lokacija festivala, također gore spomenuti Parc del Fòrum, bila je savršena. Blizina Sredozemnog mora dodala je poseban šarm cijelom događaju, a činjenica da je festival samo 3 kilometra udaljen od centra Barcelone bila je također veliki plus. Udaljenost između pozornica bila je značajna, što je ponekad otežavalo prelazak s jednog koncerta na drugi, ali to je bilo očekivano s obzirom na veličinu festivala.
Zvuk na festivalu bio je većinom dobar, ali na trenutke je dolazilo do distorzije, posebno na jače posjećenim koncertima. Unatoč tome, atmosfera je bila nevjerojatna. Ljudi su bili dobro raspoloženi, veseli i voljni pomoći, što je dodatno uljepšalo cijelo iskustvo. Kiša koja je padala veći dio večeri bila je neočekivana, ali nije umanjila doživljaj festivala. Dapače, dodala je neku posebnu čaroliju i učinila cijelo iskustvo nezaboravnim. Pokisla sam kao crkveni miš i malo se prehladila, ali to je na neki neopisiv način dodatno pojačalo osjećaj zajedništva i suosjećanja među svim posjetiteljima.
Nakon završetka festivala, vratila sam se u Zagreb s pravom mješavinom osjećaja. Primavera Sound Festival je skinut s moje bucket liste, ali osjećaj post-Barcelona-Primavera depresije brzo je zavladao mojim duhom i tijelom. Jedva čekam priliku da se vratim iduće godine i ponovno doživim ovu nevjerojatnu avanturu. Primavera Sound Festival je nevjerojatno iskustvo koje bih preporučila svakome.
Unatoč ponekim manama, poput razočaravajuće hrane, odnosno pastrami sendviča kojeg više nikad ne želim probati, pozitivni aspekti zasigurno nadmašuju negativne. Festival nudi raznolike aktivnosti, velike (možda i najveće aktualne) svjetske izvođače i razumnu cijenu ulaznica, što jednodnevnih, što pravih festivalskih. Već sada planiram povratak sljedeće godine i nadam se još boljem iskustvu.