Danas je (uglavnom) završila sezona u Engleskoj, a ovo je priča o pravom glavnom liku Leicesterove bajke

Ovaj naslov Ranierija ne čini odjednom najboljim trenerom na svijetu, makar odjednom imao genijalan i neponovljiv rezultat iza sebe. Nakon silnih drugih mjesta, napokon se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, favoriti su se sami likvidirali iz borbe za naslov, stari lisac je to iskoristio i napokon je prvak. Iako je izostalo oduševljenje samom igrom, život se pobrinuo da ova bajka ima sretan završetak. Jednostavno, Leicester je zaslužio, unatoč svim problemima, pokazali su više plana i vjere u plan od konkurencije, uzeli su ponuđeno i imaju zasluženu medalju oko vrata. U njoj trebaju uživati, na jedini način na koji znaju: uz pivo, tulum i vjerojatno kupanje u hladnoj rijeci Soar.

Igrači iz zatovra, nižih liga i s dna nečije klupe

Strogi smo i zahtjevni, pa ne smatramo ovo što je Leicester igrao fantastičnim igrama koje treba kopirati, barem što se tiče taktike. Ipak, postoji segment funkcioniranja koji bi svi trebali kopirati, jer Leicester je pokazao istinitost činjenice da ne pobjeđuje najboljih 11 nego pravih 11. Nije potrebno imati najskupljeg igrača, niti najtalentiranijeg, potrebno je imati igrača koji će vjerno izvršavati svoje obveze, koji će te obveze shvatiti maksimalno ozbiljno držeći se one stare o snopu pruća koji je neslomljiv. Tim stavom, zajedništvom i borbenošću Leicester je uspio nadoknaditi hendikep nad protivnicima u vidu manjka financija i klasnih igrača. Iako u njihovoj igri nije bilo ništa romantično, pobjeda srca nad novcem je ono što je lanjsku dramu pretvorilo u bajku desetljeća.

Druga lekcija gdje gotovo svi drugi konkurentski klubovi moraju izvaditi notes i hvatati bilješke, jest fenomen da pravog igrača možete pronaći gotovo svuda. U zatvoru, u nižoj francuskoj ligi ili na dnu nečije klupe, moguće je pronaći nezamjenjivu kariku prvih 11 osvajača prvenstva. U tom kontekstu potrebna je ideja što tražite i sistem od kojeg se neće odstupati, makar taj sistem bio toliko jednostavan i viđen milijun puta. Na tome zaslužuju posebne čestitke, jer su pokazali da za uspješnost nije potreban isključivo novac, nego veliki dio uspjeha počiva na tome da znate što tražite.

Dok svi govore o Jamieju Vardyju, koji je s 29 godina eksplodirao i sa svoja 24 gola i 6 asistencija ozbiljno kuca na vrata prve postave Gordog Albiona, nagradu za najboljeg igrača lige je odnio Riyad Mahrez, sa 17 golova i 11 asistencija. Zaslužena nagrada, jer zaista Mahrez je sam po sebi bio napadački plan Lisica. Ipak, postoji jedan igrač koji najbolje ilustrira Leicesterov način igre, mentalitet momčadi, a onda i dvije zlatne lekcije o pravim igračima koje možete naći posvuda ako znate što vam treba.

Pravi glavni lik bajke, u dubokoj sjeni

Dok su Mahrez i Vardy preko noći postali zvijezde, ovaj, za Leicester jednako bitan igrač, je ostao blago u sjeni. Ništa čudno, jer rekli smo da je on personifikacija Leicestera, a znamo u kako dubokoj sjeni su bili veći dio sezone. Možda nije najbolji igrač, ali je pravi igrač, a takvi su uvijek glavni likovi svih bajki – N’Golo Kanté .

Možda i najbolji komentar taktičkih postavki Leicestera je onaj kako je između West Hamova šestog i njihovog prvog mjesta razlika bila u tome što je Mahrez imao Vardyja s 24 gola, a Dimitri Payet Andyja Carrolla s 9 golova u sezoni. Ipak, tako se opet preskače Kantéov značaj. Jednostavno, valjda je svima nejasno kako netko sa samo 169 centimetara i 68 kilograma može držati kompletan vezni red i dominirati protiv svih protivnika kao što je radio Kanté u ligi kojoj se tepa da je fizički najzahtjevnija na svijetu.

Sir Alex Ferguson, jedan od onih koji je uvijek stvari gledao šire od ostalih, rekao je kako je za njega Kanté bez ikakve dvojbe najbolji igrač lige zbog onoga što omogućuje svojoj momčadi. Sir Alex je mislio na činjenicu da N’Golo Kanté ima čak 4,6 oduzetih lopti u duelima i 4,2 presječene lopte, što ga stavlja na vrh ne samo Premiershipa, nego svih liga petice. Dakle, Kanté osvaja 8,8 lopti po utakmici, istodobno radeći samo 1,2 prekršaja, što su zaista nevjerojatne brojke.

Najbolji playmaker je presječena lopta

U slučaju Leicestera i njihova plana igre, koji se uvelike zasniva na brzoj tranziciji i guranju lopte na krilo prema Mahrezu, osvajanje lopte ne znači samo zaustavljanje protivnikova nego i početak vlastita napada. Kako je Jürgen Klopp u Borussiji govorio da je gegenpressing najbolji playmaker, tako je i presječena lopta Leicesteru bila najbolji playmaker kojeg su imali. U tom kontekstu, nije bilo svejedno gdje je oduzeta lopta, jer ako je protivnički napad zaustavljen na vlastitih 20 metara, transformacija u napada Ranierijeve momčadi je bila praktički onemogućena. Da bi bili što ubojitiji, loptu su morali osvajati što više u terenu.

N’Golo Kanté je tu ključan faktor jer 43 posto lopti osvaja na protivničkoj polovici. Zbog njegove agresivnosti, napadači i krila su postavljeni više na terenu, pa možemo reći da je njegova igra najzaslužnija za pozicioniranje cijele momčadi kakvih 30-ak metara više u terenu. Fenomen je ovo koji dobiva još više na važnosti kad uzmemo u obzir da igra s jako statičnim stoperskim parom, koji ne izlazi visoko i tako mu ne omogućuje zatvaranje prostora iza leđa.

Dakle, Kanté se nalazi u neugodnoj situaciji, s jedne strane cijela momčad ovisi o njegovoj agresivnosti i oduzetoj lopti, a s druge strane mora pokriti hektare prostora iza svojih leđa, jer svako ispadanje će njegova momčad skupo platiti. Zbog izvrsnog postavljanja i ogromne količine trke, Kanté je taj zadatak obavljao toliko dobro da je Gary Lineker u jednom prijenosu rekao kako kopno pokriva 29 posto površine Zemlje, dok ostalih 71 posto pokriva N’Golo Kanté.

Pouzdani tehničar i okidač kontranapada

Njegove sposobnosti ne zaustavljaju se samo na destrukciji. Iako nije profinjeni tehničar, zasigurno ne možemo tvrditi kako je riječ o tipičnom defenzivnom veznom koji kosi sve oko sebe i nije u stanju dodati loptu ni prvom do sebe. Dapače, i u tehničkom segmentu Kanté je pouzdan, možemo reći natprosječan s obzirom na poziciju i iznad očekivanja s obzirom na stil. S 63,6 dodira lopte po utakmici ostvaruje 38,4 dodavanja i to s 81,6 posto uspješnosti. Na 1,3 uspješna driblinga, u duelu gubi posjed lopte samo 0,7 puta na utakmici, dok 1,2 lopte gubi u primanju lopte i pokušaju driblinga.

Ovaj skup statističkih podataka dostupnih na stranicama Who Scoreda sam po sebi nema neku vrijednost bez ispravnog tumačenja. Dakle, Kanté je ključan igrač Leicestera jer suigračima omogućava više postavljanje na terenu i ofenzivniji pristup, njegova agresivna igra je okidač kontranapada iz kojih Lisice postižu najveći postotak svojih golova. Oduzima gotovo 9 lopti po utakmici, a istodobno je pouzdan dodavač s obzirom da 4 od 5 lopti preda točno.

Odlično se nosi i s negativnim kontekstom jer unatoč relativnom manjku visine dobiva otprilike pola zračnih duela i unatoč sporim stoperima koji ne mogu izaći visoko odlično pokriva golemu količinu prostora iza svojih leđa. Ako je Kloppu presing bio glavni playmaker, onda je Ranieriju glavni playmaker – N’Golo Kanté. Stoga, kad se u jednoj osobi spoji najbolji obrambeni igrač lige i ključ organizacije napada prvaka države, konstatacija sir Alexa stoji, riječ je o najboljem igraču lige.

Evolucija igre i važnost holdera

Postoji paralela koja se ne može ne povući. N’Golo Kanté je igrač koji nas vraća sjećanjima u vrijeme Claudea Makéléléa, čovjeka koji je definirao poziciju holdera. Razlika u visini je samo jedan centimetar, razlika u stilu igre je neznatna, razlike u percepciji gotovo da i nema. Dok se igre napadača i ofenzivnih igrača lako uoče kroz driblinge, golove i asistencije, a igre stopera vrednuju spašenim golovima, učinak defenzivnih veznjaka često ostane ispod radara. Izgubi se negdje doza pohvala raspodijeljenih na one ispred i iza njih, a javnost obično počne percipirati koliko su važni kad ne budu više tu.

Makélélé je morao otići iz Reala da ljudi shvate koliko je važan bio, koliko je dobar i kako je omogućavao svim zvijezdama da obave svoj dio posla, da pokažu svoj maksimum. N’Golo Kanté obavlja istu ulogu u Leicesteru, svojom igrom pomaže suigračima da izgledaju bolji nego što to jesu. Nesvakidašnja snaga u duelu, izvrsne trkačke sposobnosti, brzina i mobilnost, inteligencija u postavljanju i pouzdanost na lopti, ali prije svega nesebičnost u pristupu igri čine Kantéa najboljim defenzivnim veznim u Premiershipu. Iz ove perspektive 9 milijuna koje je Leicester platio Caenu je bagatela.

Pitanje je tko će posegnuti za novcem iz kasice-prasice, jer nogometna revolucija je otišla u smjeru da najveći klubovi obično na zadnjem veznom nemaju makeleleovski tip igrača, nego se odlučuju za pirlovski pristup, zbog količine posjeda lopte koji imaju. S te strane, kontekst u kojem Kanté operira u nekog dominantnoj momčadi bi se sigurno promijenio, jer takvim momčadima naglasak nije na transformaciji po oduzetoj lopti nego na kontinuiranom posjedu lopte u pozicijskoj igri. Ipak, previše momčadi traži holdera da netko ne bi isplatio Leicesteru sasvim dovoljno novca da osigura usluge omalenog Francuza.

Autsajder kojeg javnost ne percipira

Nogomet nije pitanje s jednim točnim odgovorom, dapače. Međutim, ako ne znate što želite i ako ne vjerujete svojem planu 100 posto onda ste izabrali pogrešan odgovor, jer nogomet ne prašta konformizam. Leicester i Ranieri su vjerovali u svoj plan, nisu se uplašili, nisu odustali samo zato jer nemaju najbolje igrače.

Imali su prave igrače, tražili su ih tamo gdje drugi nisu gledali. Zato su kreirali možda i najveće sportsko iznenađenje od uvođenja Bosmanova pravila. N’Golo Kanté je prava slika Leicesterova načina. Beskompromisan, borben, srčan, pouzdan i nesebičan, temelj uspjeha momčadi. Na kraju opet negdje na marginama izvan glavnog reflektora, opet autsajder kojeg javnost ne percipira do kraja. Nema veze, javnost nije percipirala ni Leicester, zašto bi N’Golo bio iznimka.