Otkako je šokirao francuski i europski politički estamblišment iznenadnom odlukom o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora, francuski predsjednik Emmanuel Macron na udaru je oštrih kritika.
Njegov se potez smatra neodgovornim. Donesenim bez ikakvih konzultacija s političkim saveznicima. Govori se o odluci koja Francusku može gurnuti u politički kaos. O manevru rizičnom za cijelu Europsku uniju. O nesmotrenom kockanju s budućnošću Francuske. Macronovi saveznici posljednjih dana doslovno ne spavaju dobro.
Nikakvo čudo. Krajnja desnica, čiji uzlet Macron želi zaustaviti, na europskim je izborima u Francuskoj prošle nedjelje pomela konkurenciju. Raspisivanjem prijevremenih izbora za Nacionalnu skupštinu, strahuje se, Macron im je odškrinuo vrata za uspon na vlast.
Macronova je odluka promptno izazvala neugodan flashback: u proeuropskim političkim krugovima živo je sjećanje na odluku (tadašnjeg) premijera Davida Camerona da raspiše referendum o članstvu Britanije u EU-u. Uvjeren da će birači, na kraju dana, izabrati ostanak – ishod koji je i osobno zagovarao – Cameron se kockao s budućnošću Britanije u Europskoj uniji. I izgubio.
Kao svojedobno Cameron, i Macron je uvjeren da će birači, na kraju dana, odabrati ono što on zagovara, zaustavljanje krajnje desnice. Svi se, međutim, pitaju što ako – kao svojedobno Cameron – izgubi? Francuzi ne odlučuju direktno o EU-u, ali će njihova odluka ostaviti dubok trag na budućnosti Europske unije.
Vodi krajnja desnica
U istraživanjima javnog mnijenja, provedenim nakon Macronove odluke, krajnja desnica i dalje uvjerljivo vodi. Nacionalno okupljanje, stranka Marine Le Pen i Jordana Bardelle, ima između 30 i 35 posto podrške, nekoliko postotnih bodova više od novog ljevičarskog saveza, dogovorenog netom nakon raspisivanja izbora. Macronova liberalna koalicija zaostaje na trećoj poziciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, parlamentarni izbori nisu isto što i europski, na što računa i francuski predsjednik. Ankete se ne mogu jednostavno preračunati u mandate. Izborni sustav kompliciraniji je nego za europske izbore; bira se u dva kruga, s odmakom od tjedan dana, a u drugi krug može ući i više od dva kandidata (ovisno o osvojenim postotcima u prvome krugu).
Igra s niskim ulogom
Situacija je, dakle, vrlo neizvjesna. U kojem će smjeru prevagnuti odluka birača praktički je nemoguće prognozirati. No, iako se strahuje od Brexit scenarija, postoje i ishodi koji bi, u konačnici, mogli opravdati Macronov riskantan politički potez. Jedan je očigledan: da francuski birači ostave krajnju desnicu u oporbi.
Parlamentarni izbori nisu isto što i europski. Iz perspektive birača, tvrdi se, slanje zastupnika u Europski parlament politička je igra s vrlo niskim ulogom. Birači su skloni na listiću iskazati prosvjed i nezadovoljstvo. Ta dva faktora pogoduju neuobičajeno visokom udjelu glasova za političke opcije koje na nacionalnim izborima ne mogu ponoviti isti rezultat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Birat će drugačije?
U slučaju Francuske to je (dosad bila) krajnja desnica – na to je računao Macron kad je povukao svoj osporavani potez i raspisao nacionalne izbore. Francuski predsjednik očito vjeruje da će, kada budu odlučivali kome će u ruke dati upravljanje državom (a ne Europskim parlamentom), Francuzi birati drugačije.
Da će se, pritom, birači različitih političkih svjetonazora ujediniti kako bi spriječili krajnju desnicu da preuzme vlast. To je, uostalom, ono što je onemogućilo Marine Le Pen i njezina oca da, unatoč ulasku u drugi krug, pobijede na predsjedničkim izborima i preuzmu Elizejsku palaču. To bi, za Macrona, bio najbolji scenarij.
Problemi s većinom
Ni on, međutim, nije bez rizika. Macronova vlada i dosad se mučila s donošenjem zakona kroz redovitu parlamentarnu proceduru, koristeći (pre)često ustavnu odredbu koja omogućava da zakon prođe bez izravnog glasanja, ali istovremeno izlaže vladu mogućem izglasavanju nepovjerenja. Pitanje je kakvu će većinu u Nacionalnoj skupštini imati nakon ovih izbora, čak i ako to ne bude većina predvođena krajnjom desnicom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S druge strane, ostanak Nacionalnog okupljanja u oporbi značit će da stranka može iz te pozicije kapitalizirati očigledno nezadovoljstvo birača. Drugim riječima, bude li Macron nepopularan, a Francuzi nezadovoljni njegovom vladom, popularnost krajnje desnice (koja je, u ovom scenariju, ostala u oporbi) će rasti, sve do 2027. i izbora u kojima je glavna nagrada – Elizejska palača.
Rizična računica
Macron se, dakako, nada da birači neće predati Bardelli i Le Pen ključeve Nacionalne skupštine. Parlamentarni izbori nisu isto što i europski: poslati zastupnike u Bruxelles i Strasbourg nije isto što i dati glas onome tko će upravljati Francuskom. No, čak i ako se to dogodi, ako krajnja desnica preuzme skupštinu, to ne mora nužno biti trajni poraz za Macrona. Kratkoročno da. Ali dugoročno se situacija može i okrenuti.
Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac pokušao je 1997. izvanrednim izborima pojačati svoju parlamentarnu većinu, radi potpore ekonomskom programu, no spektakularno se preračunao. Na izborima je pobijedio suparnički tabor, ljevica na čelu s Lionelom Jospinom kojeg je Chirac bio prisiljen postaviti za premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pet godina kasnije pokazalo se da je kohabitacija više koristila predsjedniku nego premijeru. Socijalistički premijer nije uspio 2002. ući niti u drugi krug predsjedničkih izbora.
Ključevi skupštine
Suprotno svim očekivanjima i predviđanjima, bio je tek treći, iza Chiraca i – za ono doba šokantno – kontroverznog desničara Jean-Marie Le Pena, oca Marine Le Pen (u drugome krugu pobjedu je, bez imalo neizvjesnosti, odnio Chirac, osvojivši 82 posto glasova; jedan od ilustrativnih slučajeva kada su birači blokirali uspon krajnje desnice).
Ključevi Nacionalne skupštine, dakle, ne znače nužno i otvoren put prema Elizejskoj palači. Čak i za premijere poput Jospina čija je vlada uvela reforme solidno popularne među općom populacijom, primjerice radni tjedan od 35 sati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
(Ne)iskusni premijer
U slučaju Bardelle, pak, kojeg Marine Le Pen tipuje za premijera, treba još ukalkulirati političko neiskustvo, pogotovo u ekonomskim i sličnim temama. U Macronovom taboru se nadaju da će se to pokazati već u ovoj kratkoj kampanji, prije izlaska na birališta, i da će i to pridonijeti izbornom (ne)uspjehu krajnje desnice.
Par dana nakon odluke o izborima, koja je zatekla francusku i europsku političku scenu, Macron je uporno uvjeravao da će francuski birači odbaciti ekstreme s jedne i druge strane političkog spektra. Je li “neumorni optimist”, kako je sam sebe opisao, doista u pravu ili će Francuzi još jednom šokirati Europu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi se pitaju je li Macronov manevar s izborima kompletna ludost. Postoje dva scenarija koja bi mu ipak mogla osigurati pobjedu
Raspisivanjem prijevremenih izbora za parlament, strahuje se, Macron je krajnjoj desnici odškrinuo vrata za uspon na vlast
Ključevi Nacionalne skupštine ne znače nužno i otvoren put prema Elizejskoj palači. U slučaju Jordana Bardelle, kojeg Marine Le Pen tipuje za premijera u slučaju povoljnog rezultata na biralištima, treba ukalkulirati političko neiskustvo, pogotovo u ekonomskim i sličnim temama. U Macronovom taboru se nadaju da će se to pokazati već u ovoj kratkoj kampanji, prije izlaska na birališta, i da će i to pridonijeti izbornom (ne)uspjehu krajnje desnice
Otkako je šokirao francuski i europski politički estamblišment iznenadnom odlukom o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora, francuski predsjednik Emmanuel Macron na udaru je oštrih kritika.
Njegov se potez smatra neodgovornim. Donesenim bez ikakvih konzultacija s političkim saveznicima. Govori se o odluci koja Francusku može gurnuti u politički kaos. O manevru rizičnom za cijelu Europsku uniju. O nesmotrenom kockanju s budućnošću Francuske. Macronovi saveznici posljednjih dana doslovno ne spavaju dobro.
Kockanje s budućnošću
Nikakvo čudo. Krajnja desnica, čiji uzlet Macron želi zaustaviti, na europskim je izborima u Francuskoj prošle nedjelje pomela konkurenciju. Raspisivanjem prijevremenih izbora za Nacionalnu skupštinu, strahuje se, Macron im je odškrinuo vrata za uspon na vlast.
Macronova je odluka promptno izazvala neugodan flashback: u proeuropskim političkim krugovima živo je sjećanje na odluku (tadašnjeg) premijera Davida Camerona da raspiše referendum o članstvu Britanije u EU-u. Uvjeren da će birači, na kraju dana, izabrati ostanak – ishod koji je i osobno zagovarao – Cameron se kockao s budućnošću Britanije u Europskoj uniji. I izgubio.
Kao svojedobno Cameron, i Macron je uvjeren da će birači, na kraju dana, odabrati ono što on zagovara, zaustavljanje krajnje desnice. Svi se, međutim, pitaju što ako – kao svojedobno Cameron – izgubi? Francuzi ne odlučuju direktno o EU-u, ali će njihova odluka ostaviti dubok trag na budućnosti Europske unije.
Vodi krajnja desnica
U istraživanjima javnog mnijenja, provedenim nakon Macronove odluke, krajnja desnica i dalje uvjerljivo vodi. Nacionalno okupljanje, stranka Marine Le Pen i Jordana Bardelle, ima između 30 i 35 posto podrške, nekoliko postotnih bodova više od novog ljevičarskog saveza, dogovorenog netom nakon raspisivanja izbora. Macronova liberalna koalicija zaostaje na trećoj poziciji.
No, parlamentarni izbori nisu isto što i europski, na što računa i francuski predsjednik. Ankete se ne mogu jednostavno preračunati u mandate. Izborni sustav kompliciraniji je nego za europske izbore; bira se u dva kruga, s odmakom od tjedan dana, a u drugi krug može ući i više od dva kandidata (ovisno o osvojenim postotcima u prvome krugu).
Igra s niskim ulogom
Situacija je, dakle, vrlo neizvjesna. U kojem će smjeru prevagnuti odluka birača praktički je nemoguće prognozirati. No, iako se strahuje od Brexit scenarija, postoje i ishodi koji bi, u konačnici, mogli opravdati Macronov riskantan politički potez. Jedan je očigledan: da francuski birači ostave krajnju desnicu u oporbi.
Parlamentarni izbori nisu isto što i europski. Iz perspektive birača, tvrdi se, slanje zastupnika u Europski parlament politička je igra s vrlo niskim ulogom. Birači su skloni na listiću iskazati prosvjed i nezadovoljstvo. Ta dva faktora pogoduju neuobičajeno visokom udjelu glasova za političke opcije koje na nacionalnim izborima ne mogu ponoviti isti rezultat.
Birat će drugačije?
U slučaju Francuske to je (dosad bila) krajnja desnica – na to je računao Macron kad je povukao svoj osporavani potez i raspisao nacionalne izbore. Francuski predsjednik očito vjeruje da će, kada budu odlučivali kome će u ruke dati upravljanje državom (a ne Europskim parlamentom), Francuzi birati drugačije.
Da će se, pritom, birači različitih političkih svjetonazora ujediniti kako bi spriječili krajnju desnicu da preuzme vlast. To je, uostalom, ono što je onemogućilo Marine Le Pen i njezina oca da, unatoč ulasku u drugi krug, pobijede na predsjedničkim izborima i preuzmu Elizejsku palaču. To bi, za Macrona, bio najbolji scenarij.
Problemi s većinom
Ni on, međutim, nije bez rizika. Macronova vlada i dosad se mučila s donošenjem zakona kroz redovitu parlamentarnu proceduru, koristeći (pre)često ustavnu odredbu koja omogućava da zakon prođe bez izravnog glasanja, ali istovremeno izlaže vladu mogućem izglasavanju nepovjerenja. Pitanje je kakvu će većinu u Nacionalnoj skupštini imati nakon ovih izbora, čak i ako to ne bude većina predvođena krajnjom desnicom.
S druge strane, ostanak Nacionalnog okupljanja u oporbi značit će da stranka može iz te pozicije kapitalizirati očigledno nezadovoljstvo birača. Drugim riječima, bude li Macron nepopularan, a Francuzi nezadovoljni njegovom vladom, popularnost krajnje desnice (koja je, u ovom scenariju, ostala u oporbi) će rasti, sve do 2027. i izbora u kojima je glavna nagrada – Elizejska palača.
Rizična računica
Macron se, dakako, nada da birači neće predati Bardelli i Le Pen ključeve Nacionalne skupštine. Parlamentarni izbori nisu isto što i europski: poslati zastupnike u Bruxelles i Strasbourg nije isto što i dati glas onome tko će upravljati Francuskom. No, čak i ako se to dogodi, ako krajnja desnica preuzme skupštinu, to ne mora nužno biti trajni poraz za Macrona. Kratkoročno da. Ali dugoročno se situacija može i okrenuti.
Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac pokušao je 1997. izvanrednim izborima pojačati svoju parlamentarnu većinu, radi potpore ekonomskom programu, no spektakularno se preračunao. Na izborima je pobijedio suparnički tabor, ljevica na čelu s Lionelom Jospinom kojeg je Chirac bio prisiljen postaviti za premijera.
Pet godina kasnije pokazalo se da je kohabitacija više koristila predsjedniku nego premijeru. Socijalistički premijer nije uspio 2002. ući niti u drugi krug predsjedničkih izbora.
Ključevi skupštine
Suprotno svim očekivanjima i predviđanjima, bio je tek treći, iza Chiraca i – za ono doba šokantno – kontroverznog desničara Jean-Marie Le Pena, oca Marine Le Pen (u drugome krugu pobjedu je, bez imalo neizvjesnosti, odnio Chirac, osvojivši 82 posto glasova; jedan od ilustrativnih slučajeva kada su birači blokirali uspon krajnje desnice).
Ključevi Nacionalne skupštine, dakle, ne znače nužno i otvoren put prema Elizejskoj palači. Čak i za premijere poput Jospina čija je vlada uvela reforme solidno popularne među općom populacijom, primjerice radni tjedan od 35 sati.
(Ne)iskusni premijer
U slučaju Bardelle, pak, kojeg Marine Le Pen tipuje za premijera, treba još ukalkulirati političko neiskustvo, pogotovo u ekonomskim i sličnim temama. U Macronovom taboru se nadaju da će se to pokazati već u ovoj kratkoj kampanji, prije izlaska na birališta, i da će i to pridonijeti izbornom (ne)uspjehu krajnje desnice.
Par dana nakon odluke o izborima, koja je zatekla francusku i europsku političku scenu, Macron je uporno uvjeravao da će francuski birači odbaciti ekstreme s jedne i druge strane političkog spektra. Je li “neumorni optimist”, kako je sam sebe opisao, doista u pravu ili će Francuzi još jednom šokirati Europu?