Intrigantni razgovori u raskošnom odmaralištu već su počeli. Tko je in, tko out i kad će se iz Bruxellesa vidjeti bijeli dim?
Vrti se nekoliko imena, ali sve još uvijek može propasti
O onome što cijeli europski politički establišment s nestrpljenjem iščekuje, u službenom programu, naravno, nema ni slova: u raskošnom odmaralištu s vilama okruženim rascvalim bugenvilijama, lideri država G7 raspravljaju o ratu u Ukrajini i na Bliskom istoku, migracijama i energetici, klimatskim promjenama i umjetnoj inteligenciji.
O briselskim kadrovskim križaljkama, koje treba popuniti nakon nedjeljnih izbora, u službenom programu, dakako, nema ni slova – G7 nije sastanak Europske unije – mada će, na marginama trodnevnog susreta u južnoj Italiji i to biti tema. No, to će biti tek prva prilika za neslužbene konzultacije uživo među čelnicima triju velikih EU članica, Italije, Njemačke i Francuske.
Europski dobitnici i…
Lidere sedam razvijenih industrijskih zemalja (uz tri spomenute, tu su još SAD, Kanada i Japan te jedna europska država, ali ne više i članica EU-a, Velika Britanija) ugostila je Giorgia Meloni. U delikatne pregovore o ključnim EU pozicijama – koji moraju zadovoljiti cijelu paletu interesa, od stranačkih do zemljopisnih – talijanska premijerka ulazi osnažena rezultatima europskih izbora.
Njezina je stranka Braća Italije prije pet godina imala 6,4 posto glasova; ove nedjelje su pobijedili sa 28,7 posto podrške. Njezina je grupacija, Europski konzervativci i reformisti, skočila za 15-ak mjesta, na 77 mandata (zasad). Meloni će imati prominentnu ulogu u odlukama o raspodjeli top funkcija. Za razliku od nje, Emmanuel Macron i Olaf Scholz u ove pregovore ulaze politički oslabljeni.
…europski gubitnici
Francuskog predsjednika teško je porazila krajnja desnica, a i stranka njemačkog kancelara – kao i preostale dvije stanke njegove vladajuće koalicije – doživjele su sličan poraz. Kako će njihovi domaći problemi utjecati na briselske postizborne kombinacije? Macron je, pritom, raspisao i prijevremene parlamentarne izbore u pokušaju da suzbije rast krajnje desnice, pa je otvoreno pitanje koliko će se pozorno baviti briselskim temama.
Prošli put, prije pet godina, upravo je on navodno odigrao jednu od ključnih uloga u odluci EU lidera da odbiju postaviti Manfreda Webera, vodećeg kandidata europskih pučana, na poziciju šefa Europske komisije. Umjesto njega, Europsko vijeće je, iz relativne anonimnosti (barem iz perspektive birača), izvuklo njemačku ministricu Ursulu von der Leyen, koja se sada nada novom petogodišnjem mandatu.
Prilika za lobiranje
Iako ne pripadaju istoj političkoj obitelji – von der Leyen je pučanka, a Scholz socijaldemokrat – njemački kancelar nema puno manevarskog prostora, nego podržati dosadašnju predsjednicu Komisije za još jedan mandat. Bez obzira na stranačke boje, Njemačkoj je stalo da je netko iz Njemačke na toj moćnoj poziciji (ako to propadne – ako von der Leyen ne obnovi mandat – onda će njemačku povjerenicu ili povjerenika nominirati Zeleni; tako je predviđeno koalicijskim ugovorom). U Italiji je i Ursula von der Leyen. Idealna prilika za lobiranje.
Sa sastanka G7, međutim, ne treba očekivati bijeli dim: tako je 2019., na marginama summita G20 u Japanu, sklopljen navodni ‘dogovor iz Osake’, koji je podržala i njemačka kancelarka Angela Merkel, ali je propao prije nego što je zaživio. Ideja da se dogovara raspodjela ključnih pozicija u EU-u, a da u prostoriji nisu svi lideri naprosto ne može proći. ‘Dogovor iz Osake’ odmah je izazvao otpor i revolt. Istu grešku ovoga puta neće ponoviti.
Tko je sve u igri?
U naredna dva tjedna na rasporedu su dva europska sastanka na vrhu, neformalni samit u ponedjeljak pa Europsko vijeće krajem mjeseca. U medijima cirkulira više imena oko kojih se, navodno, slaže konsenzus. Ursula von der Leyen je favoritkinja za čelnicu Komisije. Drugu političarku iz EPP-a, Maltežanku Robertu Metsolu, Politico spominje kao gotovo sigurnu predsjednicu EU parlamenta (o čemu odlučuje sam parlament, a ne čelnici država članica).
Oko ostalih europskih funkcija vrti se par imena. Belgijski premijer na odlasku Alexander de Croo, koji je nakon razočaravajućih rezultata na nacionalnim izborima u nedjelju dao ostavku, u igri je za visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, piše Financial Times. Uz njega, spominje se i estonska premijerka Kaja Kallas.
Za nasljednika Charlesa Michela na čelu Europskog vijeća najviše šanse navodno ima bivši portugalski premijer Antonio Costa koji je naprasno otišao s funkcije prošle jeseni kad mu se vlada našla usred korupcijskog skandala. Prema medijskim izvješćima, dakle, čini se da bi EPP trebao zadržati čelno mjesto u Komisiji, a socijalisti i liberali zamijeniti mjesta – socijalistima bi pripalo Europsko vijeće, a liberalima vanjska politika.
Europi se (ne)žuri
Sve su to, ipak, samo nagađanja. Europski izbori, koji su protresli Njemačku i Francusku, doveli su do promjene političke dinamike i neke je stvari vrlo nezahvalno prognozirati. Na primjer, hoće li se Macron doista “povući” u svoje domaće probleme ili će, upravo suprotno, u Bruxellesu htjeti potvrditi svoj utjecaj i moć, baš zbog situacije kod kuće?
Ili, primjerice, kako će se u pregovorima postaviti premijeri poput Andreja Plenkovića koji zadnjih dana ne propušta priliku naglasiti da je njegov HDZ ostvario najbolji rezultat među svim strankama pučana – služi li mu to za domaću upotrebu ili misli pregovarati tvrdo i iskamčiti neke ustupke?
Puno je, dakle, još nepoznanica. Jedino je sigurno da se europski establišment mora požuriti. Na kontinentu se vodi rat, a s druge strane Atlantskog oceana kampanja koja bi u Bijelu kuću mogla vratiti Donalda Trumpa.