HDZ-ovi saveznici dominiraju EU parlamentom. Hoće li to biti dovoljno da na moćnoj funkciji ostane Plenkovićeva miljenica?
Njezino imenovanje ovisit će o više faktora
Europski izbori su gotovi, sad slijedi nova, još neizvjesnija utakmica: tko će preuzeti visoke dužnosti u europskim institucijama? Odluka o tome bit će prije svega politička, ali na nju će utjecati i čista matematika. Jedna od prvih postizbornih tema bit će ima li Ursula von der Leyen, kandidatkinja Europske pučke stranke (EPP) za Europsku komisiju, dovoljnu podršku za još jedan mandat na toj dužnosti.
Nakon zatvaranja birališta u svih 27 država članica EU-a, grupacija kojoj pripadaju Andrej Plenković i HDZ, proglasila je pobjedu – i u novom sazivu parlamenta EPP će imati najveći broj zastupnika, ali, naravno, daleko od većine potrebne za upravljanje. Činjenica da je EPP i dalje dominantna politička snaga u Europskom parlamentu dobra je vijest za ambicije njemačke političarke. To Ursulu von der Leyen stavlja u pole position za novi mandat.
Saveznici i protivnici
Njemačka političarka, koja je bila iznenađujući izbor europskih čelnika nakon izbora 2019., vodila je Komisiju i u prošlom mandatu, obilježenom prekretničkim krizama, od globalne pandemije do rata u Ukrajini. S pozicije prve žene briselske administracije, Von der Leyen je bitno utjecala na smjer EU-a u proteklih pet godina. Zbog toga su je i hvalili i kritizirali; stekla je važne saveznike, ali i moćne protivnike.
Unatoč tome što je u najboljoj poziciji da vodi Komisiju i u novom mandatu, to nije a priori gotova stvar. Njezino imenovanje ovisit će o više faktora, od kojih je jedan, kako smo spomenuli, matematička računica – garnirana ipak stranačkim interesima i političkim dealovima. Ključno postizborno pitanje u EU-u moglo bi stoga biti ono o parlamentarnoj većini: ima li u Europskom parlamentu dovoljno ruku za potvrdu Von der Leyen. I, dakako, čije su.
Problem discipline
Bez obzira na rast krajnje desnice u nizu članica, uključujući Francusku i Njemačku, tri tradicionalna, proeuropska stranačka bloka drže, sudeći po zadnjim noćašnjim rezultatima, i dalje natpolovičnu većinu u parlamentu. Za čelnu funkciju u Komisiji potreban je 361 glas (od 720 zastupnika), što pučani, socijalisti i liberali zajedno imaju, čak i uz značajan pad liberalne grupacije. To je matematika. Politika je, međutim, nešto drugačija.
Pogotovo europska. Netom prije izbora, u analizi tada još anketnih brojki, Politico je procijenio da u glasovanju treba računati s oko deset posto disidentskih glasova. Budući da je glasovanje tajno, stranačku disciplinu teško je utjerivati. Uostalom, početkom ožujka, na kongresu EPP-a, vlastite političke grupacije, Von der Leyen je dobila 400 od 499 glasova delegata za novi mandat.
Tri grupacije na koje računa Von der Leyen trebale bi imati više od 400 zastupnika što matematički izgleda kao komotna većina. No, ako postoji deset ili više posto onih koji bi glasali protiv stranačke linije, to spušta brojku na sam rub prolaznosti. Prošli put, 2019., Ursula von der Leyen je prošla s vrlo tankim “viškom”, 383 glasa za, odnosno devet iznad potrebne većine (tadašnje, jer je parlament u međuvremenu, nakon formalnog Brexita, mijenjao broj zastupnika).
Preskupa potpora
Tijekom kampanje, kandidatkinja pučana sugerirala je da joj ne bi bilo nemoguće surađivati s Europskim konzervativcima i reformistima (ECR), klubom tvrde desnice koji se ipak percipira manje radikalnim u određenim stavovima i politikama u odnosu na Identitet i demokraciju (ID). Ključna osoba u ECR-u je talijanska premijerka Giorgia Meloni.
No, traženje (dodatne) potpore na tom dijelu političkog spektra moglo bi biti preskupo jer bi joj, u slučaju takvog deala, podršku mogle uskratiti stranke iz grupacija socijalista, liberala i zelenih. Zastupnički klub zelenih nije ju podržao ni 2019., ocijenivši da su joj namjere dobre, ali da nije dala dovoljno konkretne prijedloge za suočavanje s klimatskom krizom.
Danas, kada je europski Green Deal, jedan od ključnih fajlova na početku mandata prošle Komisije pod vodstvom upravo Von der Leyen, izložen razvodnjavanju zbog otpora u redovima pučana i prosvjeda poljoprivrednika, šanse da na svoju stranu dobije zelene djeluju još tanje.
Tko će odlučivati?
U parlamentu bi, dakle, kandidatkinja pučana mogla imati neizvjesnu situaciju do samog kraja, ali da bi uopće došla u poziciju da se o njoj izjašnjavaju eurozastupnici, najprije je mora nominirati Europsko vijeće. S obzirom na dominaciju EPP-a, što po broju upravo osvojenih mandata, što po broju premijera i predsjednika (13 ih je u Europskom vijeću), u ovom je trenutku teško vjerovati da bi na toj razini njezina kandidatura mogla biti torpedirana.
Europsko vijeće ne odlučuje jednoglasno, što znači da nijedan premijer nema mogućnost veta. Za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona se pisalo da navodno preferira neke druge opcije, poput bivšeg guvernera Europske središnje banke Marija Draghija, ali to je moguće bio samo probni balon. Macron, uostalom, u postizborne pregovore ulazi ipak oslabljen ovim izborima.
Gorak okus 2019.
S Meloni, koja se sada nameće kao jedna od ključnih figura u europskoj politici, Ursula von der Leyen je stvorila dobar odnos. Njemački kancelar Olaf Scholz, pak, teško da bi bio protiv njemačke političarke na čelu Komisije, unatoč tome što ne pripadaju istoj opciji. U slučaju da izbor nije Von der Leyen, Njemačka bi, vrlo je izvjesno, izgubila tu moćnu izvršnu funkciju. Scholz, također oslabljen na ovim izborima i s CDU-om kao najjačom strankom (iz čijih je redova i Von der Leyen), to si ne može priuštiti.
Ali politika nije samo matematika. Pogotovo ne europska. Nakon izbora 2019. to je na teži način na svojoj koži osjetio Manfred Weber, bavarski političar koji je, kao kandidat europskih pučana za šefa Komisije – kandidat iste ove grupacije koja je pobijedila i tada i ovoga puta – vodio kampanju i obilazio Europu. Do glasanja u Europskom parlamentu nije stigao. Šanse mu je torpediralo Europsko vijeće, odlučivši se za političarku koju nitko izvan Njemačke nije poznavao.