Temelji bez armature

Iako je Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje osigurao novac i učinio svoj dio posla, raspisao natječaj i izabrao izvođača, zapelo je brzo nakon početka gradnje, sredinom travnja. Davor Grgić primijetio je da u iskopane temelje izvođač radova, tvrtka iz Vinkovaca, uopće ne stavlja predviđenu armaturu, pa je alarmirao nadzornika. Onda je angažiran podizvođač, lokalna tvrtka iz Otoka, koja je bušila temelje i u njih naknadno ugrađivala armaturu. Malo su radili, pa malo nisu, a sad ih na gradilištu više nema.

Premda bi ispred gradilišta trebala stajati tabla na kojoj piše što se ondje gradi, tko je izvođač, a tko investitor, tko projektant, a tko nadzor, te kad je i pod kojim brojem izdana građevinska dozvola i kad je prijavljen početak gradnje – takve ploče nema.

Davor Grgić vodi nas na nedavno postavljenu betonsku deku, na kojoj bi trebao niknuti kat njihove nove kuće, i sa zabrinutošću pokazuje gdje će biti dječje sobe. Morat će, kaže, poskidati kvake s vrata i prozora jer se boji da bi dvoje njihove bolesne djece s najtežim oblikom invaliditeta, dijagnosticiranim poremećajem iz spektra autizma, moglo stradati. Oni su sad u dobi od osam i devet godina, a osobito je teško s dječakom koji je fizički ojačao, ponaša se vrlo agresivno i sklon je samoozljeđivanju.

Bez unutrašnjeg uređenja i fasade

Kolikogod su se radovali što će napokon dobiti krov nad glavom u katnici od devedesetak kvadratnih metara stambenog prostora, Simona i Davor Grgić boje se trenutka kad kuća bude bila dovršena.

Jer, potvrdila je to u razgovoru za Telegram Mila Patković, u ime izvođača radova zadužena za gradnju budućeg doma Grgićevih, na podovima će biti samo glazura, zidovi ožbukani, bit će provedene vodovodne i električne instalacije, te postavljene pločice u kupaonici. Svatko tko je zidao kuću zna koliko košta unutrašnje uređenje, izolacija i postavljanje fasade, a obitelj Grgić sa skromnim primanjima to naprosto ne može platiti.

“I supruga i ja imamo status roditelja staratelja, brinemo 24 sata dnevno o svojoj teško bolesnoj djeci i pružamo im najbolju skrb koju im možemo dati. Vidjeli ste ih više puta, uvijek su uredna i čista i imaju sve što im treba”, kaže Davor Grgić. Dvoje autistične djece, dodaje, ne žele predati psihijatrijskim ustanovama u kojima bi jedino mogli biti smješteni, jer za njih, s obzirom na stupanj psihičkih teškoća, nema mjesta u domovima za djecu.

Djeca u nemogućim uvjetima

“To su naša djeca, mi ih volimo, želimo im pružiti ljubav, pomagati im u teškom životu kakav ih je zadesio. Da smo ih predali u ustanovu kakva skrbi o kakvoj djeci, vjerojatno više ne bi bili živi. Ne želimo se odvojiti od njih.”

A koliko je to teško i naporno, može se uvjeriti svatko tko uđe u njihov dom i ondje provede – ako izdrži – bar sat vremena. Djeca su hiperaktivna, stalno u pokretu, neprekidno ih se mora imati na oku, neartikulirano se glasaju, nemoguće ih je umiriti ili nečim zabaviti, ne govore, niti razumiju ono što im se kaže. I tako 24 sata dnevno. Dječak se neku noć probudio i ugrizao sestru, morali su ga hitno voziti u KBC Osijek jer ga je bilo nemoguće smiriti. Terapija teškim sedativima sve manje pomaže.

Davor kaže kako mu teško pada osuda dijela okoline, koja ga smatra neradnikom i osuđuju kao osobu koja živi na teret društva. Naročito je to postalo izraženo nakon što je u HRT-ovoj emisiji Labirint sredinom svibnja objavljen polusatni prilog o mukama kroz koje prolazi ta obitelj. U malim sredinama, kakav je Otok, nije to lako izdržati. “Da samo 24 sata prođu kroz ono što supruga i ja proživljavamo svaki dan, shvatili bi kakva je naša muka”, kaže.

‘To vam je dosta’

Nažalost, ni u gradskoj upravi Otoka nemaju sluha za probleme te obitelji i njihovo dvoje teško bolesne djece. Davor Grgić pokazuje papir koji su mu poslali iz gradske uprave, tražeći da potpiše izjavu kojom bi se “odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja od Grada Otoka u svrhu rješavanja stambenog zbrinjavanja peteročlane obitelji”.

Smatraju da je 20.000 eura planirane potpore “korektno i dostatno”, premda je u taj iznos uključen i iznos potpore, odnosno sufinanciranje Grada Otoka, u ugovoru o darovanju i organiziranoj ugradnji građevinskog materijala. Grad Otok, naime, obvezao se da će snositi ukupno devet posto troškova izgradnje kuće, dok ostatak plaća Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje Ministarstva graditeljstva.

Grgiću nitko nije objasnio ulazi li tih devet posto iznosa troška gradnje koje treba osigurati Grad Otok u onih 20.000 eura, pa je odbio potpisati izjavu. Pokazuje nam predračun ugradnje plinskih instalacija, koji zajedno sa strojarskim radovima, dobavom i ugradnji materijala i opreme s PDV-om iznosi 22.679 eura.

U Gradu ga izbjegavaju

“Ne znam kako ću to platiti. Ni kako ću, kad jednom uselimo, smoći za grijanje; kako ću plaćati enormne račune, budući da kuća neće imati toplinsku izolaciju ni fasadu. O unutrašnjem uređenju i namještaju koji moramo kupiti da i ne govorim.”

Stojeći između kontejnera u kojem su zgurani od rujna prošle godine i golih zidova prizemlja buduće katnice koja bi trebala biti useljiva u listopadu, Davor Grgić kao da se nalazi između čekića i nakovnja. I ako, kojim čudom, kuća i bude završena u planiranih šest mjeseci – a dva posljednja tjedna gradilište je prazno – pitanje je hoće li u nju moći useliti. Plinska mreža prolazi njegovom ulicom, ali mu izgleda stotinama kilometara daleko jer nema novca da se na nju priključi.

U Gradu Otoku sliježu ramenima, izbjegavaju ga, za njih je problem riješen jer kuća je, eto, u izgradnji, a dok se ne izgradi neka se Grgići komodaju u kontejneru, jer su ondje već devet mjeseci, pa su dokazali da se i u takvim uvjetima može živjeti.