Cijedi se more, u stotinama valova koji se razbijaju o suncem spržene stijene, a zrak miriše na brodsko destilatno gorivo i ribu. Kao i godinama ranije, i tog jutra odveže konop. Hitrim korakom uskoči u Calimera, sedam metara dugačak brod koji je napravio svojim rukama.

Za ušima osjeti maestral, netom prije nego što će bukom motora probuditi galebove, a zatim utovari led, vodu i kašete. Stane za kormilo, namjesti kurs. “Ovako zvuči sreća”, govori dok izlazi iz malološinjske luke.

“Otok je mikrokozmos gdje si zapravo odvojen od ostalog dijela svijeta, imaš svoju rutinu i svoj život, nemjerljiv s vanjskim svijetom”, preko ramena nam dobaci Daniel Gospić, višestruki prvak u podvodnom ribolovu i nekadašnji reprezentativac koji je prošao sva mora ovog svijeta. Svugdje je lijepo, nastavlja, ali ovo ovdje je dom.

‘Ovdje punim baterije’

Posljednjih 15 godina ovako – na otvorenom moru, s vršama, među ribama. “Ne može ti dosaditi jer je svaki izlazak na more nešto novo. Nije neka rutina nekog uredskog posla. Bez obzira koliko puta dnevno isplovio, uvijek je neka sitnica koja je zanimljiva”, objašnjava Daniel koji je na moru nekad i deset sati.

“Sve ovisi o vremenskoj prognozi, ali i sat vremena je dovoljno za napuniti baterije. Da sam znao da će nas danas ovako valjati, ne znam bih li vas poveo”, govori usmjeravajući Calimera prema prvoj poziciji gdje je bacio vrše.

Unutra je mamac, pojašnjava, a ako bude sreće, u rešetkasti oklop ući će jastog. “Mi koji živimo od mora najbrže i najpreciznije zamijetimo svaku sitnicu, promjene godišnjih doba i klimatske promjene. Zapravo, osjetimo sve preko ulova, a naše je more, srećom, još uvijek puno”, dodaje i lagano zaustavlja brod.

Vrteći konop, izvadi vršu i u njoj prvi ulov ovog dana – dva kilograma teškog jastoga kojeg Daniel odmah stavlja u led, a potom usmjeri Calimera prema idućoj točki. “Posljednjih šest godina surađujem s Jadranka turizmom, s njihovim restoranima i hotelima. Donosim im ribu i jastoge, što god ulovim, a uvijek ulovim. Tako i ovaj ide njima”, dodaje.

‘Otok je cijeli moj život’

Od povratka u luku do prvog hotela tako prođe maksimalno sat vremena. “To je od mora do stola. Oni su živi, skaču po frižideru i takvi stižu u hotele i restorane”, govori nam Igor Brozić, ribar i škampar koji, za razliku od kolege Daniela, nije oduvijek volio ribarenje.

“Kao mali nisam volio ni pecati, ali kako je vrijeme prolazilo sve sam se više zaljubljivao u more pa sam prije sedam godina odlučio s ocem otići na brod koji nam je trenutno na popravku, bojimo ga i spremamo za sezonu”, dodaje.

Svakog dana, kada to vrijeme dopusti, isplovi s ocem, a potom čim vide kojim ulovom raspolažu, zovu Jadranka turizam s čijim restoranima i hotelima surađuju. “Ako tog dana imamo četiri ili pet kilograma tako i javimo, a oni nam kažu u koji objekt treba odvesti tako da sve stiže doslovno živo”, kaže Igor koji život na otoku ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

“Često razmišljam o tome, pogotovo kad sam na moru – pa ja nikad ne bih mogao živjeti negdje drugdje. Meni je otok sve, cijeli moj život”.

Za sat vremena prijeđeš cijeli otok

Ostavljamo ribare na otvorenom moru i odlazimo samo pola sata od Malog Lošinja. Prelazimo most, a užareni se asfalt lijepi za gume kombija koji vozi ispred nas. Podne nad Cresom pred kraj lipnja ekvivalent je paklenoj ljepoti.

Skrećući blago udesno na makadam, pratimo kombi, a samo nekoliko stotina metara nakon oznake za Punta Križu, zaustavljamo se. Otvaraju se vozačeva vrata, a s kožnatog sjedala iskoči najprije hrvatski ovčar.

“Moja čuvarica, ne bojte se ništa, ona laje, ali ne grize. Dobrodošli, ovo je moj vinograd, poštovanje”, pruža nam ruku Marko Komadina, vinar koji uzgaja autohtone otočne sorte. Prva mu je samostalna berba bila 2019. godine, ali on je odmalena na ovoj zemlji.

Učeći od djeda i bake, danas je ponosni vlasnik više od četiri i pol tisuće čokota vinove loze i vrhunskog vina. “Sve je danas brže, život je užurbaniji. Trebate u većem gradu sigurno sat, sat i pol s jedne strane na drugu, a evo ovdje ste cijeli otok prešli za to vrijeme”, dobaci ulazeći u traktor.

‘Bez otoka bih teško, nezamislivo’

Upali motor, a pas lijenim korakom pobjegne u komad hladovine. “Od kopna nas razdvaja mala udaljenost koju prijeđete za samo dvadeset minuta trajektom. U Rijeci ste, dakle, za samo sat i pol, što nije neki problem”, govori nadglasavajući buku malčera.

Upravo je otok njegovo osnovno tržište, baziran na autohtonim sortama i lokalnim kupcima. Marko sve što proizvede uspješno i proda. “Od samih početaka surađujem s Jadranka turizmom. Kad su prve serije berbe počele izlaziti van, dobio sam njihovu ogromnu podršku”, kaže Marko koji danas svoje vino plasira u Jadranka trgovine, ali i u hotele i restorane.

“Ljudi žele nešto lokalno i to je poanta cijele ove moje priče i mog malog vinograda. Ovo ovdje za mene je život, teško bih bez Cresa, bez mora. Ne bih se mogao zamisliti nigdje drugdje na cijelom ovom svijetu, nego na ovom otoku”, dodaje.

Sve je lokalno i autohtono

Na tom je otoku zasađeno gotovo 300.000 stabala maslina, a ovdje je i više od 1300 biljnih vrsta, od kojih je 350 ljekovitih. Postoje negdje zapisi, govori nam Mateo Ferarić, predsjednik Poljoprivredne zadruge Cres, koja obrađuje oko 125 tisuća maslina godišnje.

“Uz maslinare imamo i tridesetak zadrugara koji su ovčari. Ovdje naše ovce slobodno pasu, 24 sata dnevno, 12 mjeseci u godini i otud dolazi specifičnost okusa creske janjetine”, kaže Ferarić i pojašnjava kako zadruga, od njegova dolaska na mjesto predsjednika, surađuje s Jadranka turizmom.

Od 2004. godine tako isporučuju i janjetinu i ulje. “Oni su naši veliki kupci kojima dostavljamo sve proizvode direktno na vrata, od restorana ili hotela, gdje god da treba. Specifičnost našeg ulja je ta što ga radimo isključivo od autohtonih sorti, nema uvoznih”, dodaje Mateo koji je rođen na Cresu.

“Osim studija, sve sam svoje dane života proveo na otoku. Sidro mi je zapelo i ne mogu se maknuti odavde”, kaže Mateo i upućuje nas u Konobu Cigale u koju je netom dostavio maslinovo ulje i svježe meso.

‘Sve se ovo itekako isplati’

Ondje, potpuno koncentriran, pogleda uprtog u plamen koji izaziva dolijevanjem alkohola na vruću tavu, stoji chef. “Važno je da su namirnice domaće i autohtone iz jednostavnog razloga jer nam gosti dolaze upravo zbog toga – da probaju nešto što se ovdje nudi, što je izravno s otoka”, govori Dinko Lekić, chef Konobe Cigale u koji je tog dana stigla svježa riba, jastozi, janjetina i ulje.

To je, dodaje, jedini pravi put za uspjeh. “Odavde sam s Lošinja i poznajem lokalne ribare, tako da u 99 posto slučajeva poslužujemo lokalnu namirnicu. Pokušavam na sve načine doći do toga, što je ponekad poprilično izazovno, ali trudimo se. Ako nemam lokalnu namirnicu, radije to jelo neću služiti u restoranu”, kaže Dinko koji često sam odlazi po namirnice.

“Prihvaćam sve što je s otoka, a potom to nadograđujem na tanjuru i to gosti prepoznaju. To se, uostalom, i vidi po restoranu i svemu što smo postigli”, govori stavljajući na stol tanjur rižota s jastogom kojeg je Daniel tog dana ulovio.

Doda, potom, nekoliko kapi maslinova ulja, a u staklenu čašu ulije vino. “Za mene je otok sve ono što je prirodno, netaknuto. Život je ovdje ponekad težak, ali se itekako isplati”.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s partnerom Jadranka turizmom i po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.