Provjerili smo što se događa u teatrima u regiji, beogradsko kazalište KPGT ima odličnu novu produkciju Handkeovog 'Don Juana'
Redatelj Ristić tjeskobno se baca u postavljanje pitanja: što je Don Juan nama i što smo mi njemu?
Euharistija tuge, moći, sreće i zajedničke samoće, nezadrživo struji po zdanju beogradske Stare šećerane, baze teatra KPGT. Zašto je na ovom svijetu blasfemija ljubavi uvijek prokleta i izopćena a blasfemija mržnje tako prešutno održiva, pitaju se Ristić i njegovi nezadrživi gerilci. Na nama je da potražimo odgovore. Ako se usudimo.
Oronule zidine industrijske okamine. Nekada se, od 1900., ovdje proizvodio šećer, nudeći opojni element slatkog života. Pamte ove šine i skladišta i prve ugušene štrajkove, krvave glave lumpenproletera u obrani golih života i snova o kruhu. Preživjeli grafiti ljubavnih vapaja mogu se ponegdje pročitati po zaboravljenim zidovima. Kao otisci zabranjenog voća u vremenu predatorske bezdušnosti.
Pustoš vizualno razbijaju crveno-bijeli karirani kavanski stolnjaci po stolovima (izvrsna metavremenska sonda scenografkinje Bojane Đurović) i središnji oltar: podignuta krčmarska kuhinja okružena obiljem voća i povrća. Za tezgom pelivanski kuhaju dva okretna chefovska gurua (gipko, mitski i pučki nose ih Dmitri Korać i Jovan Petrović), miris kuhanja zanosno se širi, a skupina opatica, uz koralni napjev, dijeli vruću čorbu po stolovima za kojima već zatravljeni sjedimo; prinose nam i božanstveni kruh s orasima, i vino…
Jedemo i pijemo, od ovoga svi. Euharistija tuge, moći, sreće i zajedničke samoće, nezadrživo struji po zdanju beogradske Stare šećerane, baze Pozorišta KPGT. Osjećamo se kao zahvalni pribjegari na ovom ikoničkom pričešćivanju teatrom. Nepca su nam zadovoljna i puna nade. Tako rebelijanski jednostavno počinje predstava “Don Huan” po romanu Petera Handkea u majstorluku redatelja Ljubiše Ristića.
Don Juan kao tragični ljubavnik
Jednom davno, 1987., Ristić se na subotičkom Moliere-festu već pozabavio fantomom slobode alias Don Juanom – ablematskim antiherojem naše civilizacije. Tada je na izvoru Molièreove radionice ispreo priču o donžuanovštini kao mahnitom povratku u ogoljenost: jezika, tijela, duše. Rade Šerbedžija kao Don Juan bio je doslovce poslan u kozmos novog rođenja, sav u mokrim dronjcima i pijesku nasukanosti zabačenih baruština, žedan žudnje i prihvaćanja…
Danas, trideset i sedam godina kasnije, svijet je definitivno iskočio iz zgloba. Ristić ide dalje, tjeskobno i obješenjački se bacajući u postavljanje pitanja: što je Don Juan nama i što smo mi njemu? Kratak a bridak, esejistički, postbitnički roman austrijskog nobelovca Petera Handkea “Don Juan (pripovijeda sam o sebi)”, objavljen 2004., izazovan je teren za putovanje na koje nas je Ristić beskompromisno poveo.
Handkeova onirička skepsa dovodi današnjeg progonjenog Don Juana u ruševine samostana Port Royal des Champs (koji je ozloglašen u 17. stoljeću, u jeku obračuna jezuita s jansenistima, kada su žrtvovane tamošnje monahinje i optužene za herezu), gdje u azilu priča sedmodnevnu priču o svojih sedam ljubavnih avantura na različitim stranama svijeta.
Svi današnji ‘snowdeni’ i ‘assangei’
“Vrijeme je za Don Juana bilo problem. Glavni problem”, piše Handke, a Ristić kleše jednu od glavnih vodilja predstave: Don Juan je vrijeme sâmo, i njegova/naša samoća avetinjski se igra utopijom pokušaja da izdrži trku s vremenom – sa samim sobom.
Samostani su nekad predstavljali nepovredivi teritorij azila: Handke bilježi asocijativni niz Don Juanove usamljeničke izgnaničke braće (Raskoljnikov, Gawain, Lancelot, Miškin, pukovnik Buendia…), a Ristić mu pripisuje i Snowdena i Assangea, kao i gusti niz stotina tisuća današnjih anonimnih izbjegličkih sudbina.
Zato je Don Juan – kako ga u mundiru Vronskog (gerilsku raskoš kostima osmislila je kostimografkinja Zdravka Kulier) slijedi Đorđe Galić; i dijete i odbačeni starac, i skeptik i Šeherezada koja sa svojim pričama otkupljuje život. Galićevo zavođenje Slobode u svim tim Nevjestama (sedmostruko lice ponudila je Aleksandra Mrdić) nalazi prije supatništvo nego zadovoljenje sna o ljubavi.
Katarzična predstava
Njegov zganarelovski alter ego u igri Milana Pelivanovića ima upravo onu nepodnošljivu lakoću postojanja kakva se uz takve antiheroje stječe. Eldar Zubčević nosi Molièrea kao autoironičnog trubadura iz povijesti koja jede svoju djecu. U ekstatičnoj, duhovitoj, manirističkoj koreografiji Anisje Gavrilović disat će i izdisat slobodu kor opatica, nositeljica i pregolemih križeva i čulnih korzeta i haltera.
U dahu, uznosito ih igraju Jovana Nikolić, Dina Vučaj, Dorotea Popova, Kristina Milešević, Kristina Paunović, Jovana Vukojičić, Marina Rakić, Dejana Džinić, Anisja Gavrilović.
Predstava završava u gučanskom trubačevskom rokenrolu, kao katarza teatarske moći. Obilne tugom i zaraznim smijehom. Zašto je na ovom svijetu blasfemija ljubavi uvijek prokleta i izopćena, a blasfemija mržnje tako prešutno održiva, pitaju se Ristić i njegovi nezadrživi gerilci. Na nama je da potražimo odgovore. Ako se usudimo.