Pročitali smo novu knjigu jednog od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca. Trebala bi biti dio obavezne lektire demokratskog građanskog odgoja

Hommage herojima otpora

Na hrvatskom ju je objavio njegov hrvatski nakladnik Fraktura u prijevodu Ane Badurina. Za Hrvatsku, koja je na nedavnim parlamentarnim izborima u svoju vladu pripustila ekstremno desni Domovinski pokret, Scuratijev tekst trebao bi poslužiti kao školska lektira za demokratski građanski odgoj. Prije nego bude prekasno.

S Antonijem Scuratijem hrvatska se čitateljska publika prvi put susrela 2011. godine, kad je Fraktura objavila njegov roman “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta” (2009.). No, veću je pozornost privukla 2018. godine u nas objavljena knjiga “Najbolje doba našeg života”, priča o fašizmu u Italiji i mraku ljudskosti u kojoj odaje počast Leoneu Ginzburgu, jednoj od ključnih figura kulturne i društvene povijesti Italije, heroju pokreta otpora koji je svojim odlučnim odbijanjem idolatrije fašizma postao moralni simbol talijanskog antifašizma.

Talijanski pisac i urednik, porijeklom rusko-ukrajinski Židov, suutemeljitelj nakladničke kuće Einaudi, Ginzburg je umro u rimskome zatvoru 1944. u dobi od 35 godina od posljedica nacističkog mučenja. Scuratijeva knjiga “Najbolje doba našeg života” (2015.) prekrasna je oda ne samo njemu već svim herojima povijesti, onima koji su svoje živote stavili u službu otpora i borbe – i svojom žrtvom pomogli stvoriti svijet slobode koji mi danas obijesno dovodimo u pitanje.

Ciklička priroda prošlosti

Na hrvatskom je potom objavljena i njegova knjiga “Nevjerni otac” (2013.), te prva dva dijela romaneskno-dokumentarne sage o Mussoliniju, “M. Dijete svojega vremena” (2018., za koju je dobio najvažniju talijansku nagradu Strega, a knjiga je prevedena u više od 40 zemalja i po njoj se snima tv serija u koprodukciji HBO-a) i “M. Čovjek providnosti” (2020.). Treći dio, “M. Posljednji dani Europe” (2022.) u Frakturi izlazi u listopadu ove godine, a Scurati upravo piše i četvrti nastavak.

Prilikom svoga boravka u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti u rujnu 2023., ovaj je pisac jednostavno sažeo svoju “opsesiju” Mussolinijem: demokracija nije datost, ona je proces – neprekidna borba, koja se danas više ne podrazumijeva. Antifašizam 20. stoljeća više ne vrijedi.

Prije stotinu godina opskurnom je novinaru i političkom otpadniku uspjelo da u samo šest godina osvoji vlast i, uspostavom fašizma kao temeljne ideologije države, proglasi smrt demokracije. U knjizi “Fašizam i populizam: Mussolini danas” Scurati primjenjuje lik Ducea na aktualne suverenizme i populizme, upozoravajući kako današnji politički akteri, baštineći mehanizme zavođenja masa kojima se služio Mussolini, podrivaju temelje demokracije.

Mrak se rasvjetljuje

Ljudsko se društvo neprekidno nalazi na rubu barbarstva, rekao mi je Scurati kad smo prije par godina prvi put razgovarali: to bi mogla biti definicija ljudske civilizacije – tanak sloj boje na planini barbarstva. Fašizam je, kazao je, nesumnjivo bio prvenstveno reaktivna pojava. Ali ako se ograničimo na to, nećemo prozreti njegov moderniji i aktualniji aspekt.

Mussolini, potomak socijalizma kojem je zvijezda vodilja bila nada u bolje sutra, shvatio je da u vrijeme masovne politike postoji politički žar moćniji od nade. A to je strah. Stoga se odlučio sav ulog staviti na strah: sjetna i reaktivna raspoloženja – strah, gorčinu, mržnju, osjećaj obmanutosti, razočaranja i deklasiranosti – pretvorio je u pokretačke, djelatne i nasilničke snage.

Otprilike kako to čine današnji populisti. Onaj tko dođe na vlast u zemlji čija je politička prošlost militantno neofašistička nađe se na raskrižju, upozorava Scurati: ili će jednom zauvijek razvezati čvorove koji je vežu za njenu mračnu prošlost, ili će čitavu povijest revidirati pokušavajući joj promijeniti predznak kako bi na nju “bacio novo svjetlo” koje će zanijekati i odbaciti njezin mrak. Zvuči poznato?

Urušavanje demokracije

Rođen 1969., Scurati pripada posljednjoj generaciji mladih iz prošlog stoljeća – posljednjoj koja je u potpunosti živjela u društvenoj i kulturnoj klimi 20. stoljeća, koja je svoje intelektualno, etičko i političko obrazovanje stekla u okviru dvadesetostoljetnog antifašizma u čijem je središtu “mit o pokretu otpora”.

Početak procesa urušavanja tog doživljaja demokracije oblikovanog u antifašističkoj borbi naših baka i djedova Scurati postavlja na prijelaz u novo tisućljeće, kada je, kako kaže, “naša civilizacija počela gubiti tlo pod nogama”.

Mainstream novine počele su davati prostor revizionističkim historiografskim polemikama, politički vođe samozvane liberalne desnice preuzeli su retoriku musolinijevskog stila kako bi regrutirali nove pristaše – polako i neprimjetno, prijeđen je epohalni prag u povijesti nacionalne svijesti.

Proglasiti se krivim

Svoju knjigu-manifest u kojoj fašizam i populizam razotkriva kao dvije strane istog novčića Scurati počinje decizivno deklarativno: “Dođe trenutak kad se više ne možeš skrivati”. Tko želi govoriti o Povijesti, onoj s velikim ‘P’, mora priznati da je dio nje. Mora se, kaže, “proglasiti krivim” – da bismo vratili izgubljen osjećaj za povijest, moramo se s njom razračunati, a to možemo samo tako da je prihvatimo.

On nije prorok propasti demokracije – naprotiv, naglašava kako sve ovo danas ne shvaća kao uvertiru u ukidanje demokracije. Riječ je o tome da se na horizontu naše sadašnjosti ocrtava nova opasnost za kvalitetu demokratskog života: populizam i suverenizam koji politički život svode na osjećaje, posebice strah i ogorčenost, koje potom preobražavaju u mržnju.

Vapaji protiv fašizma, upozorava, odvraćaju pažnju od pravog problema, populizma. Samo ako pod ratničkim izrazom fašističke maske prepoznamo i zamamne karakteristike populista, uspjet ćemo si objasniti, danas kao i nekoć, munjevit porast podrške koja jučerašnjeg marginalca, danas ili sutra, dovodi na vlast.

Zaslijepljenost obilja

Neveliku knjižicu – “Fašizam i populizam: Mussolini danas” ima 70 stranica podijeljenih na tri poglavlja, ‘Fašizam’, ‘Populizam’ i ‘Demokracija’ – Scurati završava osobnom pričom o padu Berlinskog zida. Imao je tada, kaže, dvadeset godina, bila je subota navečer i upravo je miješao aperol-spritz na tulumu kod prijatelja.

Na tv ekranu u dnu sobe neki je tip pijukom zdušno udarao po izguljenu zidu. U tim udarcima pijukom demokracija je trijumfirala nad svojim neprijateljima, dok su oni, klinci osamdesetih, nezainteresirano slijegali ramenima u ozračju hedonističke neangažiranosti zlatnog doba Zapada, individualistički ravnodušnog prema općim sudbinama.

Rođeni u poretku čvrsto utemeljenom na poslijeratnom antifašizmu, živjeli su, kaže, život najbogatijeg, najzdravijeg, najsigurnijeg i najzaštićenijeg čovječanstva koje je ikad hodalo licem Zemlje. Ta ih je povlastica navela da povjeruju da je demokracija prirodno stanje.

Što možemo učiniti?

Od silnog brojanja vremena aperitivima, zaboravljali su nepobitnu temeljnu istinu: demokracija nije rezultat slučajnosti, nije dar s neba – ona je tekovina. Povijest demokracije rezultat je povijesti borbe za nju.

Danas, s novim neprijateljima na granicama demokracije u obliku raznih fundamentalizama, s usponom nedemokratskih nacija u sam vrh globalne gospodarske moći, i u vrijeme ruske vojne agresije u Europi – protiv Europe – liberalna demokracija u dubokoj je krizi.

Što možemo učiniti? Na to pitanje Scurati daje jednostavan ali jedini točan odgovor: moramo nastaviti borbu, iznova prisvojiti povijest demokracije, ponovo “zaraditi” antifašizam svojih očeva i djedova. A to je doživotni posao. Moramo se trgnuti. Ne postoji druga demokracija. Zato je njegova knjiga bitna. Svi bi je trebali pročitati. Prije nego bude kasno.