ŠULJIĆ: Apsolutno. Malo i mene čudi, ali gledati godišnje oko 1300 filmova – većinom kratkometražnih – za selekciju i dalje me inspirira, a kad vidim tko nam sve dolazi u goste, jedva čekam. U svakome pogledu najviše me veseli dolazak svih tih animatora/animatorica i autora/autorica. Neke od njih poznajem već i više desetljeća, kao na primjer Phila Mulloya ili Billa Plymptona, a neke mlađe talente tek ću upoznati. Dolazi oko 300 stranih gostiju i odlično je da će naša publika, ljudi iz Zagreba, imati priliku upoznati ih osobno, na projekcijama, na predavanjima, i na partijima, u našem gradu.

TELEGRAM: Animafest prikazuje najbolje filmove nastale u posljednjih godinu dana u svijetu. Što danas, u godini 2024., znači ta sintagma, ‘najbolji u svijetu’? Animacija je umjetnost u kojoj su umjetnički i tehnički aspekt na jedinstven način neodvojivi… Kako ispoštovati oboje i opravdati pridjev ‘najbolji’?

ŠULJIĆ: Ok, ovo je umjetnost – nije sport da se može egzaktno izmjeriti tko je otrčao najbrže ili skočio najviše. Tako da je pitanje “najboljih” djelomično i subjektivno. Ali uvijek u selekcije i u naše međunarodne žirije zovem ljude s iskustvom, prije svega ljude koji stvaraju filmove, ali i one koji ih produciraju ili su na neki drugi način već godinama prisutni na međunarodnoj sceni.

Postoje mišljenja da ne bi trebala postojati natjecanja na festivalima – i u neku ruku takva razmišljanja imaju poantu, jer kako usporediti npr. lutkarski narativni film s apstraktnim u tehnici ulja na staklu, ili poetsko emocionalno sanjarenje s urnebesno smiješnim geg filmom? Opet, natjecanja daju neki element neizvjesnosti, uzbuđenja, iščekivanja, pa su atraktivna za publiku, a i samim dobitnicima nagrade znače puno i pomažu im u daljnjoj karijeri.

Definitivna prosudba konačnog uspjeha nekog filma može se vrlo neutralno, bez emocija, na kraju procijeniti kroz ukupni broj međunarodnih selekcija na najvažnijim festivalima animacije – u koje spadaju Zagreb, Annecy, Ottawa, Stuttgart – pa zatim i na svim ostalim festivalima. Ako je neki film bio na nekima od nabrojanih a uz to dodao i veći broj ostalih, pa još dobio i neke nagrade na njima, onda možemo mirno zaključiti da je takav film vrlo uspješan. Ako je neki film bio prijavljen na 200 festivala a prošao je na njih deset, onda možemo zaključiti da nažalost nije.

TELEGRAM: Koji su vaši osobni ovogodišnji ‘ne smijete propustiti’ filmovi?

ŠULJIĆ: Pa, recimo, iz kratkog natjecanja bi to bili “Butterfly” francuskinje Florence Miailhe, čileanski “Notebook of Names” Leóna & Cociñe, Belgijski “Beautiful Men” Nicolasa Keppensa, a među dugima bi to bili “Linda želi pile” Sebastiana Laudenbacha iz Francuske i “Pelikan plava” Mađara Lászla Csákia. Ali preporučio bih i neke blokove, na primjer retrospektivu dobitnika nagrade za životno djelo Phila Mulloya ili program u čast devedesetog rođendana češkog surealista Jana Svankmajera, kao i bilo koji od bloka iz tematskog programa koji je ove godine posvećen humoru u animaciji.

TELEGRAM: Što se pokazuje, čime se bave ovogodišnji Animafestovi ‘najbolji od najboljih’; postoji li neka poveznica, neka zajednička crta? Kako najbolji svjetski umjetnici animacije odgovaraju na aktualne globalne nesigurnosti?

ŠULJIĆ: Svaki umjetnik pronalazi svoj osobni i originalan način izražavanja, tako da – svatko na svoj način. Naravno da se aktualne teme tiču svih nas, pa tako i animatora, jedino što – kako za izradu filma trebaju mjeseci, a često i godine – neki put reakcije na društvene mijene dođu sa zadrškom. Jednom je netko rekao da je animacija kao kad ispričaš vic pa onda čekaš par godina da vidiš da li će se netko nasmijati.

Ali ako bih izdvojio dvije teme koje su se pojavile u nekoliko različitih prijava, jedna bi bila romantizirani prikazi života u istočnoj Europi za vrijeme ili kratko nakon pada željezne zavjese, kada se nije imalo puno ali se zato živjelo puno maštovitije. A druga tema koja se provukla kroz par filmova je teror južnoameričkih vojnih hunti i režima. Ova druga tema definitivno je vrlo aktualna, s prijetećim promjenama u mnogim zemljama i društvima.

TELEGRAM: Ranije ste spomenuli Phila Mulloya, britanskog majstora satire i groteske, ovogodišnjeg dobitnika Animafestove Nagrade za životno djelo. Mulloyevi su filmovi zabavno sarkastično ogledalo društvenih, političkih i vjerskih nedosljednosti i licemjerja. Može li se govoriti o animaciji kao alatu jačanja svijesti o trendovima, stanjima i procesima u društvu?

ŠULJIĆ: Kao i svaka umjetnost i animacija može biti takva, što, naravno, ovisi o senzibilitetu i interesu autora, a Phila upravo takve teme zanimaju. Ako se vratimo u prošlost, jedna od velikih i važnih značajki Zagrebačke škole crtanog filma bila je društveno-socijalna kritika kroz malog čovjeka.

U tematskom programu ‘humor’, u bloku posvećenom satiri, uz razne strane filmove, gledatelji će imati prilike pogledati dva takva primjera iz Zagreba: Bordov film “Škola hodanja” i Dragićev “Idu dani”. Naravno, postoji veliki broj suvremenih animatora koji se bave tim društveno važnim temama, i vidjet ćemo (moram to još predstaviti Vijeću festivala) – jedna od ideja za temu sljedeće godine je ‘aktivizam u animaciji’.

TELEGRAM: Kad je riječ o umjetnosti kao sredstvu otpora i otvaranja prostora za mogućnost društvene transformacije, vjerujete li da je ta transformacija moguća? Kako se vi prema tome odnosite unutar vlastitog filmskog opusa? Tu je i politički potencijal nasuprot estetskoga, poetskoga…

ŠULJIĆ: Iskreno, nemam pojma. Tko još uopće sluša umjetnike, ili znanstvenike? Jedna određena vrsta političara, biznismena i beskrupuloznih profitera, sigurno ne. Oni besramni kuhaju situacije u kojima se mogu osobno okoristiti, pa ako treba i ratove, a rat je doba – kao što nažalost znamo iz vlastite recentne povijesti – koje omogućava strelovite uspone i karijere iz snova za agresivne i besprizorne likove i likice debelih obraza.

A mnogi od njih, iako je kod nas već neko vrijeme mir, još uvijek nisu otkriveni, nisu procesuirani, ništa im nije, nije im loše. Nikom ništa. Moj zadnji film “Ispod kojeg kamena li su samo ispuzali” dosta je pesimističan po pitanju trenutnih društvenih transformacija, čini se da je sve više crnih rupa po svijetu iz kojih van gmiže opisana ekipa. Inače, par sam se puta u radu doticao tih tema, i rekao bih da je to utjecaj upravo Zagrebačke škole na moj animirano-filmski rad: društveno-kritični su “Kolač”, “U lancima”, “Stakleni čovjek”, “Evening star”…

TELEGRAM: Miyazaki je jednom, govoreći o “prazninama” u svojim filmovima – onim dijelovima u kojima je priča utišana, smirena, svedena na poglede, uzdahe – rekao kako su emocije zapravo jedino što je bitno: nikada ne zaboraviti na emocije. Njegova je tajna, otkrio je, raditi film kao da ga radiš za djecu – pa će ga obožavati i odrasli. U čemu je, po vama, tajna dobre animacije? Što je to što je “jedino bitno”?

ŠULJIĆ: Nema formule – da ima, svi bi radili isto. Nema ni jednog pravilnika koji definira što je to dobra animacija ili što je to “bitno”. Neće nikad ni postojati, svatko ima pravo na svoja vlastita pravila. Meni su recimo Miyazakijevi filmovi onako, ok, iako im se apsolutno mora priznati predivna izvedba. Ali, malo su mi previše “dječji”. Osobno, radije gledam Phila Mulloya. Ili Mimicu. Ili Alberta Vasqueza i Pedra Rivera. Ili Tomeka Popakula. Ili Martu Pajek ili Sawako Kabuki. Nastavite niz. Nešto što je “bitno” u jednom filmu, u drugom možda ne funkcionira, i obratno.

TELEGRAM: ‘Animacija’ je svakako postala izraz koji danas obuhvaća strašno puno toga. Kako biste vi definirali ono što u tom smislu nastoji postići Animafest?

ŠULJIĆ: Animafest je jedan od vodećih svjetskih festivala na polju animacije, tako da želimo predstaviti domaćoj i svjetskoj stručnoj javnosti i publici široku lepezu onoga što smatramo najzanimljivijim u datom trenutku. U natjecanjima prikazujemo filmove nastale tokom godine dana od prethodnog izdanja, a u raznim tematskim i retrospektivnim programima podsjećamo na remek djela prošlosti.

Uz masterklasove, izložbe i ostale popratne programe, a i kroz ljude koje zovemo u žirije, nastojimo dati pregled najzanimljivijih autora i autorica današnjice, a na radost naše lokalne publike i svih gostiju koji vrlo rado dolaze u Zagreb. Na međunarodnoj sceni, naš je festival mnogima najomiljeniji i to nas ispunjava veseljem i ponosom.

TELEGRAM: Svaka je umjetnost na neki način i estetski čin; ako krenemo od toga da nema estetike koja ne uključuje etiku, što bi bila etika umjetničkog djela – u čemu je ona, za vas?

ŠULJIĆ: Etika umjetnika bi trebala biti da propituje etiku ljudske rase, društva, pojedinaca, krivih srastanja, hipokrizije, pohlepe i slično. Ali i ljepote življenja, ljubavi, zajedništva, ispravnosti i – zašto ne? – zabave.

TELEGRAM: Čime je vas začarala animacija? U čemu je, za vas, njezina tajna?

ŠULJIĆ: Citirati ću najvećeg, Kanađanina Normana McLarena koji je na dva načina opisao ljepotu i čudo animacije. Jednom prilikom rekao je: “animacija nije umjetnost crteža koji su pokrenuti, nego pokreta koji su nacrtani”. A drugom, “ono što se događa između filmskih kvadratića puno je važnije od onoga što se nalazi na njima”.

Ne znam… ali trenutak kada vaši do malo prije nepomični crteži “ožive” i naizgled dobiju vlastite misli, motivacije i čežnje, stvarno je ravan čudu. Svaki se put iznova oduševim kad se ti mali likići, ili naprosto apstraktne linije i plohe boja, pokrenu i počnu plesati nekim zadivljujućem ritmičnim plesom. Meni vjerojatno odgovara i jer je osjećaj za ritam najvažnija komponenta, a ja sam muzičar koji voli crtati, a imam i ponešto za primijetiti o svijetu oko sebe, pa smo se tu našli.

TELEGRAM: Povijest animacije povijest je tehnološkog napretka. CGI tehnologija predstavljala je veliku prekretnicu, ali što je ono što je po vama najrevolucionarniji događaj u povijesti animacije?

ŠULJIĆ: Jednostavno je. Nastanak filma i filmske trake, kamere i projektora – kad je uopće stvorena tehnologija kojom je postalo moguće projicirati sličice određenom brzinom, a to je brzina koja zavara naš mozak da slijed pojedinačnih crteža “stopi” i interpretira kao neprekinuti pokret. Ta se brzina, da pojednostavimo, stabilizirala na 24 sličice u sekundi. Kasnije su došli i video, i CGI, i sada najnovije AI, i još mnogi alati, tehnike i trikovi kojima se razni animatori služe u svom radu.

TELEGRAM: Prošle godine po prvi su puta u selekciju Animafesta uvršteni i filmovi nastali korištenjem AI tehnologije. Mijenja li AI nepovratno umjetnost animacije? Je li na taj način nastalo djelo također autorska umjetnost? Kako se Animafest postavlja prema tome?

ŠULJIĆ: Zapravo je prvi takav na Animafestu pretprošle godine bio film Roberta Seidela “Hysteresis”, u kojem je autor projicirao AI generirane slike preko plesača i tako napravio film, i to bi bio prvi AI film na festivalima. Ali, najiskrenije, tada još nitko nije ni znao da je on te slike generirao AI-om, svi smo se samo čudili kako je to napravio. Taj je film i dalje jedan od najljepših s AI upotrebom do sada.

Prošle smo godine dobili desetak prijava, od kojih smo u programe izabrali dva filma, i tu mogu reći, uz svu famu da sad svatko može napraviti film – i može, ali opet ima razlike – ta su dva bila bolja od svih drugih tako napravljenih, i rame uz rame ostalima u programima. I ove smo godine dobili sličan broj takvih prijava; autori trenutno nešto češće kombiniraju AI s nekom od već postojećih tehnika i tehnologija.

Ali, sama fascinacija tom vrstom slike brzo se izmorila. I takvi filmovi trebaju sadržaj, ideju i originalnost kao i filmovi u bilo kojoj drugoj tehnici, tako da ih procjenjujemo kroz tu prizmu. Daljnji razvoj ćemo vidjeti, budni smo i pratimo. AI naravno mijenja umjetnost animacije, očekujem sve više neočekivanih upotreba, nespojivih kombinacija i svega onog što umjetnici pioniri izmisle kad se prime nove tehnologije i novih alata.

TELEGRAM: Na pitanje tko je najveća ikona svjetske animacije, većina bi ljudi vjerojatno automatski odgovorila – Disney. Tko je po vašem mišljenju apsolutno najvažnija osoba u povijesti animacije?

ŠULJIĆ: Nema jedne. Disney u svakom slučaju na polju nekakve klasične holivudske kinematografije, s pričama većim od života i jakim emocijama. Pa braća Fleisher koji su u nekom trenu bili popularniji i od Disneya sa svojim kratkim filmovima i temama više za odrasle nego za cijele obitelji. Pa autori iz UPA-a i Zagrebačke škole, koji su uveli modernizam i drugačije priče, pa češka i poljska animacija, Švankmajer, Trnka. Naravno, i Norman McLaren, koji je sam koristio više tehnika i izumio više postupaka.

TELEGRAM: I ove godine najavljujete jaku hrvatsku konkurenciju. Domaća animacija ima bogatu avangardnu povijest – što se s njom događa danas? Možemo li danas u tom smislu uopće razgovarati o “radikalnom” u umjetnosti?

ŠULJIĆ: Hrvatska animacija je u prilično dobrom stanju, više od desetak autorica i autora etablirano je na međunarodnoj sceni, a broj konstantno raste, produkcija je brojčano vrlo solidna. Kad tome pribrojimo i sve veći broj i kvalitetu studentskih filmova – uglavnom s ALU u Zagrebu – po meni, slika je vrlo optimistična. Prošle smo godine imali rekordnu 51 prijavu za hrvatsko natjecanje, ove tek neznatno manje – 48, tako da se i za taj segment konkurencija opako zaoštrava.

Još bi se moglo istaknuti da je u zadnjih nekoliko godina eksplodirao broj autorica, žena animatorica, tako da i to veseli. Što se tiče radikalnih pristupa, iako naši autori imaju originalne, jako zanimljive i vrlo razvijene autorske stilove, neka se nitko ne uvrijedi, ali meni se čini da trenutno nemamo baš izrazito radikalnu autorsku ličnost, onako do kosti, kao što je bio naprimjer Kristl. Iz svijeta bih kao vrlo konzekventne i beskompromisne naveo Phila Mulloya, ili Petera Millarda, Sashu Svirskog, Sawako Kabuki, Nikitu Diakura…

TELEGRAM: Spomenuli ste mlade, studente. Animafest se diči i kategorijom studentskih filmova. Što donose ti novi, mladi ljudi? Koje su im opsesije? Što ih (de)motivira?

ŠULJIĆ: Studentski su filmovi u pravilu kraći, neposredniji, s više energije i entuzijazma, a nekad naivnosti ili nedorađenosti. Često se bave temama koje su važne ljudima u tim godinama – odrastanje, prihvaćanje sebe sa sobom i/ili prema društvu, otkrivanje seksualnosti svoje ili roditeljske, pa u nekim slučajevima vlastite homoseksualnosti, ne-binarnosti itd. Često to rade kroz humor, s pravom mladalačkom zaigranošću i spontanošću. Međunarodno studentsko natjecanje jedan je od besplatnih programa pa bih pozvao mlade ljude, a i sve ostale, da dođu u kino SC i pogledaju što su im to studenti iz cijelog svijeta pripremili.

TELEGRAM: Što biste savjetovali nekome tko se želi profesionalno baviti animacijom?

ŠULJIĆ: Crtati, crtati, animirati, crtati, pisati, čitati, gledati, diskutirati, čitati, crtati, pisati, skicirati, snimiti sve ideje, crtati, čitati, razgovarati, razmišljati, crtati, završavati stvari, i tako u krug. I ono najvažnije, bez čega ni najveći talent neće biti ostvaren, biti uporan i pouzdan. Ako nekoga zanima studiranje na ALU, na Odsjeku za animirani film i nove medije, neka se javi kad imamo Dan otvorenih vrata, može i van toga, neka dođe s mapom radova, pa ćemo otvoreno popričati.