Jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih redatelja: 'Milanovićevi istupi prema Bosni imaju elemente kulturnog rasizma'
Dino Mustafić gostovao je na Danima satire Fadila Hadžića s predstavom 'Ja sam Muhammad Ali'
Svakodnevno smo izloženi teroru nacionalizma, pa se sada, kao sredovječan čovjek, počinjem pitati postoji li uopće druga stvarnost. Ali ta druga stvarnost život je sam – ne može se oktroirati život. Ne može se ukinuti ljudska potreba za srećom, a sreća se ne može realizirati unutar nacionalističkih vizija Bosne.
Dino Mustafić od samih se početaka svojeg kazališnog djelovanja prometnuo u jednog od najvažnijih suvremenih činitelja bosanskohercegovačkog teatra. Bez obzira na višedesetljetni rad “u ovim našim tužnim prilikama” i dalje, kaže, “vjeruje da je umjetnost posljednje utočište smisla”. “To je ona vrsta primarne ljudske, humanističke djelatnosti koja je u stanju nadživjeti ovakve životne okolnosti. Pa, ako hoćete, i smrt samu”, načinje naš razgovor ovaj kazališni i filmski redatelj, od 2021. direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Čovjek je to koji se “trudi biti dobro”, a gostovanje njegove nagrađivane predstave “Jedan je Muhammad Ali” na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića – gdje je glumcu Erminu Sijamiji donijela Nagradu Ivo Serdar za ulogu koju je publika najbolje prihvatila – nanijelo je i njega u Zagreb. Ispred Kazališta Kerempuh, prije i nakon predstave, pozdravlja se, grli i razgovara sa svojom umjetničkom braćom i sestrama, ali i s publikom.
Voli Zagreb Mustafića a, kako saznajem u razgovoru koji slijedi, ljubav je uzajamna. Njegov povratnički film “Paviljon” čiji se izlazak uskoro očekuje, rad s ocem Mustafom, Rezolucija o genocidu u Srebrenici, vlastito političko djelovanje i brojna kazališna djela samo su neka od pitanja kojih smo se također dotaknuli.
TELEGRAM: Samo ime Muhammada Alija bilo je vjerojatno dovoljan razlog da mnogi, koji inače ne idu u kazalište, posjete predstavu koja “udara” na puno mjesta, a naša uljuljkana poimanja sebe i identiteta posebna su i najbolnija meta u tom dramskom meču. Tko smo “mi” a tko su “oni” i trebamo li se zato što, eto, nismo isti, mrziti, pa čak i ubijati?
MUSTAFIĆ: Vjerujem da smo u Zagreb došli s možda ponajboljom recentnom dramom bosanskohercegovačke dramaturgije u posljednjoj dekadi. Napisao ju je moj prijatelj iz gimnazijskih i studentskih dana Almir Imširević, filigranski precizno i duhovito na jednu od najkompleksnijih tema. To je priča o ljudima koji su davno zaboravili na svoja “robovska imena” i sada ih netko pokušava natjerati da priznaju da su nešto drugo. Odatle i intrigantni naziv komada.
Svaki identitet ima granicu kojom se dotiče s drugim identitetima, unutar iste osobe postoje granice, a identiteti se prirodno preklapaju i miješaju. Istovremeno ste i sin, i otac, i muž, i vjernik ste i vojnik, žrtva i susjed. Ako se kompleksni identiteti reduciraju na isključivo ono vjersko i etničko, oni postaju ubilački, kako to kaže Amin Maalouf. Neki identiteti mogu biti ranjeni, neki ne prežive, neki su izobličeni. Ovo je priča o “najjačem identitetu”, onom koji ne biramo već ga dobivamo rođenjem i pripadanjem obitelji, onom koji ostaje nepromjenjiv.
Zanimalo me kazališno otvoriti ovu temu kroz teatraliziranje priče u kojoj uviđamo kako mi najčešće ne tragamo za identitetom; identitet se sam javi, udari kao bokser u dramatičnim vremenima. Ponekad s fatalnom posljedicom za pojedinca, zajednicu, pa i cijele kolektivitete koji povjeruju u njegovu jednoznačnost kao platforme straha i mržnje od nepoznatog.
TELEGRAM: Doprinose li ovakve predstave pomirenju, međusobnom boljem razumijevanju, rušenju stereotipa?
MUSTAFIĆ: Ne razmišljam o predstavama kao misiji, više me zanima umjetnička istina, zanima me mogu li je otkriti, pronaći, izvući iz teksta i konkretizirati kroz emocije na pozornici. Ako to “radi” za publiku, onda sigurno teme i priče koje odabirem imaju i takav duh razumijevanja o kojem govorite. Zasigurno dobra priča uvijek spaja publiku s licima koja nose potencijal da se s njihovim sudbinama identificiramo, s licima koja imaju empatični i katarzični trenutak. Čini mi se da je takav i ovaj tekst.
TELEGRAM: Zanimljiva je režija ovog komada. Premda je drama dobar predložak i za monodramu, odlučili ste se za nešto složeniju varijantu te je pred nama svojevrsni amalgam neverbalnog, fizičkog i klasičnog teatra s elementima, usudio bih se reći, stand-upa. Za jedan nacionalni teatar podosta hrabro.
MUSTAFIĆ: Tekst je za mene partitura koju, zajedno sa suradnicima, počinjem oblikovati u predstavu s vrlo neizvjesnim putem, ne znajući kuda nas vodi. Možda, kao redatelj, mogu i moram vidjeti najdalje već na početku procesa, ali često se prepustim instinktu i intuiciji. Tada slike, potezi i scenska dinamika dolaze iz samih impulsa podsvijesti, a ja se trudim dati im vidljivu strukturu. Tu je i odgovor na vaše pitanje zašto je s ovom predstavom ispalo tako. Vjerojatno, da je sad radim, bilo bi potpuno drugačije.
TELEGRAM: Volite Zagreb? Stigli ste na festival iako na to niste obvezani.
MUSTAFIĆ: Uspomene vežem za ljude koji su mi bliski, a žive u raznim gradovima. Slučajno ili ne, moji najbliži duhovni srodnici iz teatra, ljudi s kojima sam radio najviše predstava, rođeni su Zagrepčani. Uz njih sam upoznao ovaj grad, prošao ga uzduž i poprijeko, i osjećam se tu kao doma. Radio sam u Zagrebu i neke meni značajne i intimne predstave koje su me obilježile, tako da volim atmosferu ovog grada, ljude u njemu, uvijek se ovdje osjećam ispunjeno i sretno. Zanimljivo, prvu veliku zdravstvenu krizu imao sam upravo u Zagrebu, tako da je možda ovo i fatumski grad za mene.
TELEGRAM: Kad smo već kod gostovanja i suradnji, u Gradskom kazalištu mladih Split u ožujku je premijerno izveden vaš komad “Apokalipsa radnika”. U jednom medijskom istupu kazali ste kako vam godi “skočiti” iz velikih u male kuće.
MUSTAFIĆ: Iz tog procesa nosim najbolje dojmove. Bilo je intenzivno i u ludom ritmu koji me nekako duhovno i intelektualno približio tom ansamblu, koji krasi posvećenost umjetnosti kakvu danas rijetko možete naći u velikim kazališnim sistemima.
TELEGRAM: Već ste nekoliko godina na čelu jednog takvog velikog kazališnog sistema, Narodnog pozorišta u Sarajevu. S kojim se izazovima suočavate? Ranih dvijetisućitih bili ste i ravnatelj tamošnje drame. Koliko se situacija, u ovih dvadesetak godina, promijenila u smislu funkcioniranja kazališta?
MUSTAFIĆ: Mnogo se toga promijenilo oko kazališta, ali se iznutra osjeti tromost velikih institucija, koje traže radikalne reforme. Učinio sam sa svojim suradničkim timom sve da pokrenem nove organizacijske procese i da estetski otvorimo kuću za autorsko kazalište koje neće biti opterećeno imperativom konzumerizma i komercijalne umjetnosti. Dakle, umjesto tendencije estradizacije, zaigrali smo na kartu visoke i kritičke kulture koja mora imati svoju umjetničku oazu u subvencioniranim kazalištima.
TELEGRAM: Gdje se, u svemu tome, krije uloga nacionalnih teatara danas? Nedavno je u vašem teatru održana premijera cirkuske predstave “Ro i juju” redateljice Lee Lelong, majstorice klaunerije. Zašto i takva vrsta umjetnosti zaslužuje scenu jednog nacionalnog kazališta?
MUSTAFIĆ: Konkretno taj naslov najbolje ilustrira hrabrost umjetničke ravnateljice Vedrane Božinović, koja je koncipirala ovu umjetničku sezonu dramskog programa kroz hibridne teatarske žanrove. Dekonstrukcija Shakespeareova “Romea i Julije” u stilu teatarskih klaunova atipični je repertoarni potez, pomalo riskantan. Međutim, u kazalištu više volim istraživanje i pokušaj od bilo kojeg ziheraškog pristupa jer samo tako neka kazališna zajednica može razvijati svoju originalnost i relevantnost. Vjerujem da nacionalne kuće moraju izaći iz zone komfora i proširiti receptivni horizont.
TELEGRAM: Širenje tog “receptivnog horizonta” zasigurno pospješuje i politika Narodnog pozorišta, koje i u 2024. nastavlja nuditi besplatne ulaznice za učenike srednjih škola i starije osobe s područja Općine Novo Sarajevo. Zašto je to važno, korisno?
MUSTAFIĆ: Slogan naših sezona je: “Pozorište narodu”. On ne stoji ovdje da bismo budili nostalgiju za etatiziranom kulturom, već da bismo pokazali društveni refleks za scenskom umjetnošću kao društvenim činom. To nije moguće ako ne uključimo publiku različite dobi i društvenog i obrazovnog statusa. Samo tako vjerujem u kazalište kao mjesto susreta, dijaloga i društvenog prostora.
Za našu državu, koja je u tranzicijskim okovima, bilo kakva elitizacija ili okrenutost materijalno situiranom stanovništvu kao jedinim posjetiteljima kulturnih događanja bila bi nepravda koja se kosi i s mojim etičkim i svjetonazorskim premisama da kultura pripada svima i mora biti dostupna kao voda, hrana i zrak.
TELEGRAM: Opća pauperizacija društva itekako se osjeti i u kulturi, a za puno toga krivca možemo pronaći u politici. Javni ste zagovarač REKOM-a u Bosni i Hercegovini. Što vašoj zemlji predstavlja UN-ova Rezolucija o genocidu u Srebrenici?
MUSTAFIĆ: Rezolucija o Srebrenici put je kojim se može, umjesto kulture poricanja i laži, započeti s procesom kulture suosjećanja i povjerenja. Zatim, odgovorni u Bosni i Hercegovini, ali i u međunarodnoj zajednici, suočeni su s ključnim izazovom: moraju djelovati odlučno i ne dozvoliti da se povijest na Balkanu ponovi. Samo kroz dosljednu i jasnu politiku može se osigurati budućnost ove regije. Ovo nije samo pitanje politike, već i nužnost civilizacije. Dakle, Rezolucija jest međunarodni dokument i istina o genocidu u Srebrenici koja je sada na svim jezicima svijeta ista.
TELEGRAM: Prije više od deset godina progovorili ste, kroz kazališnu uspješnicu “Rođeni u Yu”, o mnogim temama koje more “naše narode i narodnosti”. Kakvo je danas stanje u bosanskohercegovačkom društvu? Je li se promijenilo na bolje ili na gore?
MUSTAFIĆ: Ako u naše razumijevanje Bosne i Hercegovine ne uključim poziciju drugosti, drugačijeg, neće izaći na dobro. Bosna kao zajednička kuća nikom ne smije biti tijesna. Od Daytona imamo nacionalistički narativ koji ne razumije kompleksnosti kulturnog i političkog bića BiH, i nitko ne želi biti drugi ili razumjeti drugoga, a mi se ne možemo realizirati bez drugoga. “Bosna je položena u drugog”, kao što to lijepo i gotovo pjesnički kaže politolog Nerzuk Ćurak.
Izgubili smo osjećaj za različitost i kolektivno smo oboljeli od hegemonističkih nacrta koji dolaze s Istoka i Zapada kroz agresivne politike Srbije na Miloševićevom fonu, kao i, nažalost, iz Zagreba posljednjih godina u svim Milanovićevim istupima, koji čak prema Bosni imaju i elemente kulturnog rasizma. Svakodnevno smo izloženi teroru nacionalizma, pa se sada, kao sredovječan čovjek, počinjem pitati postoji li uopće druga stvarnost. Ali ta druga stvarnost život je sam – ne može se oktroirati život. Ne može se ukinuti ljudska potreba za srećom, a sreća se ne može realizirati unutar nacionalističkih vizija Bosne.
TELEGRAM: Jesu li to bili vaši motivi za osnivanje političke stranke? Jeste li, gledajući unatrag, bili naivni?
MUSTAFIĆ: Nisam bio naivan, znao sam što to znači. Većina ljudi na Balkanu politikom se bavi iz motiva brze zarade i nikakve odgovornosti. Političke partije su, više-manje, poduzeća, magnet za nerealizirane u svojoj struci, one ispodprosječnih sposobnosti opsjednutih željom za moći. Nismo željeli takvu partiju. Sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima osnovao sam stranku koja se temeljila na političkom idealizmu vjerujući u promjenu, novi politički put koji će postati izvor sveopće energije i akcije spremne da vrati nadu u domove svih Bosanaca i Hercegovaca.
S ove distance, svjestan sam da je to bila utopija, ali zar svaki humanizam i društveni progres nije odrastao uz nju? Politika nije moguća bez etike, to je bio naš kredo u koji smo bespogovorno vjerovali na osnivačkim sastancima. Na sreću, politika nije nikada bila moja egzistencijalna nužda, već slobodan izbor vođen idealizmom. Ta socijalno-liberalna stranka sada je politički faktor u BiH, parlamentarna na svim razinama vlasti. Nije se kompromitirala aferama i ima proeuropsku orijentaciju. Mogu biti ponosan što sam jedan od onih koji su kreirali političku alternativu nacionalistima u Bosni i Hercegovini.
TELEGRAM: Vjerujem da ste još ponosniji na Međunarodni teatarski festival MESS koji je, može se reći, i vaše čedo. U kolikoj ste mjeri zadovoljni putem kojim kroči festival?
MUSTAFIĆ: MESS je moj životni projekt u koji sam uložio, skupa sa svojim timom, mnogo energije, vizije i znanja. Nakon rata, rekonstruirali smo i rehabilitirali festival, kojem smo dali međunarodni predznak i doslovno u Sarajevo doveli ligu teatarskih šampiona. Za očuvati taj renome treba imati mladalačke zanesenosti, pa je sada došlo do generacijske tranzicije u kojoj mlađi uzimaju poluge vođenja festivala. Ja ću uvijek biti tu za njih, kao i do sada.
TELEGRAM: Uskoro će svjetlo dana ugledati i vaš novi film “Paviljon”, priča o buntu korisnika staračkog doma. Tema tako svakodnevna, a tako rijetko obrađivana. Riječ je o scenariju inspiriranom pričom Viktora Ivančića, a okupili ste zbiljske glumačke velikane: Radu Šerbedžiju, Zijaha Sokolovića, Branku Petrić Fehmiu, Mirjanu Karanović, ali i Jasnu Diklić koja ne propušta priliku spomenuti vas kao svog “najdražeg redatelja”. U knjizi svojih kolumni jednu je posvetila upravo vama.
MUSTAFIĆ: Istoimena priča Viktora Ivančića poslužila je za scenarij, a radu na njemu posebno sam se obradovao. Nakon velike pauze od skoro dva desetljeća, ponovno sam bio na filmskom setu. Radost, uzbuđenje i iščekivanje kako će publika reagirati na ovu subverzivnu, hrabru i crnohumornu priču o generaciji treće dobi i njihovoj revoluciji ne mogu dočekati. Raditi s imenima koja ste naveli, ali i brojnim drugima, prava je uživancija ili, što bismo mi u Bosni rekli – merak. Njihovo iskustvo, šarm i znanje mogu samo dati krila redatelju da se pusti jer zna da ima ekipu iz snova.
I mlađi glumački kolege bili su nadahnuti njihovim prisustvom. Neki od tih doajena napravili su filmove naše mladosti koji su dio filmske povijesti jugoslavenske kinematografije. A Jasna je moja inspiracija. Radili smo mnogo i u različitim prilikama. Intuitivna glumica sjajnog refleksa, nikada ne odustaje i ostala je zaigrana cijeli svoj glumački život, baš kao da je na početku. Fascinantna energija, duhovita u probama, motivirajuća za mlađe kolege. Privatno, to je jedna od meni najbitnijih osoba u životu, kuma mog djeteta i volim je neizmjerno.
TELEGRAM: Na “Paviljonu” ste radili i s ocem Mustafom, snimateljem.
MUSTAFIĆ: On je jako utjecao na moj etički i estetski pristup filmskoj umjetnosti koji ima jednu temeljenu riječ, za početak i prije svega: strast. Strast za filmom.
TELEGRAM: Kada smo već kod oca, zanimljivo je da ste u Sarajevu postavili čitavu tzv. obiteljsku trilogiju suvremenog francuskog dramatičara Florijana Zellera. Zahvaljujući Enesu Vejzoviću, Zeller je napokon ove sezone ušao u i zagrebačke teatre. Kako gledate na njegove drame?
MUSTAFIĆ: Tekstovi govore o globalnom trenutku u kojem živimo, govore o temama koje su tabuizirane i o kojima inače ne razgovaramo. Ove predstave mogu otvoriti dijalog u društvu. “Sin” je priča o anksioznom i depresivnom tinejdžeru, u “Majci” se govori o sindromu praznog gnijezda, o strahu od samoće i napuštenosti, dok je u “Ocu” tema gubitak sjećanja. Zeller je pisac briljantne dramaturgije, pitak i čitak, daje glumcima mogućnost psiholoških nijansi koje gledatelja mogu idejno i emotivno involvirati.
TELEGRAM: Posljednja, pak, predstava koju ste režirali bila je “Sanjao sam da sam se probudio” u Narodnom pozorištu u Beogradu. Kažete da “nijedan umjetnik ne smije izgubiti nadu da njegova predstava može promijeniti tijek stvari na bolje”. Doista vjerujete u to?
MUSTAFIĆ: Ako umjetnik ne vjeruje u to, nema što tražiti u teatru. Sve dok sanjamo, imamo nadu da svijet može biti bolji i pravedniji. Ne zaboravimo da je humanizam odrastao u utopiji i da je nada bitna struktura svakog ljudskog bića. Dakle, ako prestanem vjerovati u to, pristajem na pakao svakodnevice, na trivijalnosti života bez smisla.
TELEGRAM: Puno radite. Postoji li slobodno vrijeme u vašem osobnom rječniku, kako stignete manevrirati između pozicije direktora NP-a i ostalih angažmana? Što ste u zadnje vrijeme dobroga odgledali, pročitali?
MUSTAFIĆ: Gledao sam odličnu predstavu “Mjera za mjeru” mladog crnogorskog redatelja Mirka Radonjića u Sarajevskom ratnom teatru. Od knjiga, svakako bih preporučio “Kairos” Jenny Erpenbeck. Navikao sam raditi mnogo. Probe su za mene kao droga života. Ovisnik sam o tome, a ujedno djeluje i razarajuće za organizam. Vodim tu unutrašnju bitku godinama, tako da ova pozicija direktora kazališta i redatelja meni nije nepoznat teren. Sve dok imam fokus, strpljenje i snagu da studiozno odgovaram na umjetničke izazove, nisam zabrinut. Kada osjetim da iznevjeravam taj princip, onda ću reducirati svoj angažman.
TELEGRAM: Po čemu pamtite svoje predstave? Bi li se za “Zid” moglo reći da vam je najdraža?
MUSTAFIĆ: Sve su mi predstave podjednako važne, čak i one koje nisu bile uspješne. Naravno da se prva predstava pamti, posebno “Zid” u ratnim okolnostima opsade Sarajeva. Predstave pamtim po ljudima s kojima sam ih radio, po procesima koji su mi važniji od konačnog rezultata.
TELEGRAM: Jeste li, s obzirom na raznolikost i kvantitetu umjetničkih crtica vašeg opusa, uspjeli otkriti tajnu redateljskog zanata?
MUSTAFIĆ: Što sam stariji i iskusniji, to više shvaćam da je umjetnost redateljstva beskrajni labirint s nizom kombinacija i rješenja. Nesagledivo kozmičko prostranstvo.