Jedan je od najslavnijih španjolskih pisaca. Javier Cercas za Telegram: 'Vodi se bitka između demokracije i nacionalpopulizma'

U izdanju Cercasova hrvatskog nakladnika Frakture nedavno je objavljen i treći dio, za sada posljednji, “Dvorac Modrobradoga” (prijevod Silvana Roglić), a tim povodom, s piscem smo popričali o temama koje otvara u svojim knjigama.

TELEGRAM: Na hrvatskom je upravo objavljen prijevod vašeg romana “Dvorac Modrobradoga”, treći i posljednji dio ‘trilogije Terra Alta’. Govoreći o svojem pisanju, jednom ste rekli kako (parafraziram), ukoliko vas vlastiti roman ne uspije iznenaditi, nećete ga ni objaviti. S čime vas je iznenadio “Dvorac Modrobradoga”?

CERCAS: S puno toga! Za početak, nisam uopće mogao ni zamisliti da ću napisati trilogiju, odnosno triptih (za mene, ta tri romana čine jedan), a još manje sam mogao zamisliti da će glavni lik toga triptiha biti policajac. Naime, iako su svi moji romani na neki način detektivski, jer u svakome postoji enigma i netko tko tu enigmu pokušava riješiti – to je esencija policijskog žanra – nikad nisam razmišljao da bih mogao napisati detektivski roman.

Iznenadile su me i mnoge druge stvari, no možda me najviše iznenadio protagonist, Melchor Marín, u kojeg sam se doslovce zaljubio pišući prvi roman – zato i jesam napisao još dva s njim kao protagonistom, da mogu ispričati cijelu, ili gotovo cijelu priču, a da se ne odvojim od nje. Melkior je rođen kao lik pun tame ali, malo po malo, transformirao se u lik pun svjetla.

Melchor Marín sam ja, ali samo u lošim stvarima (kojih ustvari nema malo), a sve dobre stvari (kojih je mnogo), njegove su. Sam taj lik je možda bio najveće iznenađenje. I mislim da je “Dvorac Modrobradog” najbolji od sva tri romana, možda zato što daje smisao prethodnima, i zato što je naizgled najjednostavniji.

TELEGRAM: U ovom se krimi-serijalu bavite aktualnim društveno-političkim temama, koje provlačite kroz čistu fikciju. Je li vas ipak pomalo bilo i strah odmaknuti se od ‘poznatog’ teritorija povijesti i dokumentarizma u kojemu ste se etablirali?

CERCAS: Naravno. Ali pisac koji ne riskira nije pisac, već pisar. Mogao sam nastaviti pisati isti tip knjiga koje sam već napisao i po kojima sam postao poznat, ali tada bih se izložio najgoroj opasnosti od svih, a to je opasnost da postanem imitator samoga sebe. Da, znam da je to nešto što se piscima često događa, osobito u određenom trenutku njihove karijere; ali to je smrt za pisca, jer tako više ne može reći nove stvari – osuđen je da se ponavlja. Ne želim da mi se to dogodi, ne želim umrijeti dok sam još živ. I zato sam se pokušao iznova izmisliti, pronaći u sebi novoga pisca. Rezultat je ova trilogija.

TELEGRAM: Odlučili ste se za neobičnu metodu: u vlastitu fikciju uvodite samoga sebe, stvarnoga pisca koji u stvarnosti piše ovu fiktivnu priču… Autoironija, ili možda humorna distanca?

CERCAS: I jedno i drugo, i još ponešto. Naravno, niti jednome romanu ne pristupam bez humora, ili barem ne bez ironije. Tako je romanu pristupio Cervantes, i taj njegov pristup prakticiramo i danas, i nastavit ćemo tako dok god nas ima. Humor je najozbiljnija stvar na svijetu, a ironija instrument znanja inherentan romanu, ključan za modernitet kao i znanost: modernizam je u biti sačinjen od Descartesovog razuma i Cervantesove ironije.

Ali i ironija i humor počinju od sebe: ako se ne možete smijati sebi, nemate se pravo smijati nikome (ili ničemu). Zato koristim svaku priliku da se nasmijem sam sebi. Uz to, da napokon odgovorim na vaše pitanje, u ovim se romanima pojavljujem – ja ili lik Javiera Cercasa, koji je napisao romane o Melchoru Marínu – naprosto zato jer je to zahtijevao sam mehanizam fikcije.

TELEGRAM: U romanu usputno spominjete i Hectora Abada, velikog kolumbijskog pisca koji je ujedno i vaš prijatelj; poznavali ste i Gabriela Garcíu Márqueza, a prijateljevali ste i s Robertom Bolañom… I on je spominjao vas u svojim knjigama. Što osobno najviše pamtite iz druženja s tim piscima? Što je svima njima zajedničko?

CERCAS: Njih su trojica vrlo različiti pisci, kojima je malo toga ustvari zajedničko, primjerice to da su sva trojica Latinoamerikanci, to da pišu na španjolskom i to da su izvrsni pisci. Ne mogu reći da sam baš bio prijatelj Garcíe Márqueza; upoznao sam ga u njegovim poznim godinama – bio je gotovo četrdeset godina stariji od mene – i uvijek je prema meni bio vrlo velikodušan. I Abad i Bolaño su mi bili prijatelji, Abad to još uvijek i jest, a što se tiče njihove prisutnosti u mojim knjigama, mogu samo reći praktički isto što sam rekao za svoju prisutnost u njima: knjige u kojima se pojavljuju, naprosto su vapile da i oni tu budu.

TELEGRAM: Korupcija, nasilje, zlouporaba moći… U “Dvorcu Modrobradog” nastavljate ono što ste započeli u “Terri Alti”, ispisujući britku društvenu kritiku aktualnog španjolskog socijalno-političkog konteksta. Je li današnja Španjolska ono o čemu su sanjali Španjolci za vrijeme Franca? Je li demokracija opravdala očekivanja?

CERCAS: Pretpostavljam da odgovor ovisi o tome koga pitate i u kojem trenutku. Nakon pada diktature najprije je nastupilo razdoblje velikog entuzijazma, a potom razdoblje velikog razočaranja. Što je i prirodno: nakon četrdeset godina frankizma, ljudi su mislili da će demokracija biti raj na zemlji, a kad se pokazalo da nije, nastupilo je razočaranje. Mislim da se to dogodilo u svim zemljama koje su izašle iz dugih diktatura.

U povijesnom smislu, evidentno je da su posljednja četiri desetljeća najboljih četrdeset godina u povijesti suvremene Španjolske. Ovo nije nekakvo trijumfalističko stajalište – to je činjenica. Tome bih ipak pridodao i da sam trenutno jako razočaran mnogim stvarima, zajedničkim gotovo svim zemljama Europske unije.

Najviše me užasava što je cinizam zavladao javnim životom i što među našim političarima (kao i novinarima – uopće, među vladajućom klasom) laž uživa potpunu toleranciju (naravno, naša laž, ne ona naših protivnika). Također me plaši što protivnici više i nisu protivnici – sad su postali neprijatelji. A kada se te dvije stvari dogode u nekom društvu, opasnost je očita.

TELEGRAM: Za Španjolce, građanski rat i diktatura velika su kolektivna trauma koja nikada nije do kraja zacijelila. Jesu li u ipak međuvremenu uspjeli konsolidirati svoj odnos prema vlastitoj prošlosti?

CERCAS: Kad sam bio mlad, mislio sam da je moja zemlja jedina koja ima problema sa svojom prošlošću. To, naravno, nije točno: sve zemlje (i svi ljudi) imaju taj problem, jer sve zemlje imaju ratnu prošlost i u njoj zločine i diktature i sve što uz to ide. Jedina je razlika u tome da je Španjolskoj, za razliku od drugih zemalja, primjerice Francuske ili Engleske (očito, ne i Hrvatske), ta trauma bliža.

A to je zato što građanski rat kod nas nije trajao tri godine, kako tvrde povijesne knjige, nego četrdeset i tri, jer je frankizam ustvari bio produljenje rata drugim sredstvima. Jesmo li pobijedili rat i frankizam? I da i ne. Da, jesmo, jer smo 1978. usvojili demokratski ustav koji je stvorio politički sustav na koji smo svi pristali. Pridružili smo se Europi, što je bio san većine Španjolaca još od kraja 18. stoljeća, i ostvarili neke druge jednako ljekovite želje.

Ali svoju prošlost ipak nismo prevladali jer, kao što kaže Faulkner u “Rekvijemu za opaticu”, prošlost nikad ne prolazi – ona čak nije prošlost. Drugim riječima, nismo je prevladali jer je prošlost dimenzija sadašnjosti bez koje je sadašnjost nepotpuna, i zato što je potrebno puno vremena da se potpuno prevlada traumatična prošlost kao što je građanski rat, ako na kraju uopće i uspijete u tome.

To je upravo ono o čemu govore mnoge moje knjige: što radimo s tom užasnom prošlošću, s tim nasljeđem krvi, smrti i užasa koje svi nosimo. Kažem svi – volio bih da mogu reći da smo to samo mi Španjolci. A moj odgovor na to pitanje je… Pa, najbolji odgovor koji imam nalazi se u mojim knjigama.

TELEGRAM: Nedavno je Slavoj Žižek izazvao popriličnu pozornost svojim političkim govorom na otvorenju frankfurtskog sajma knjiga. Politizaciju takvog događaja objasnio je tvrdnjom da je književnost privilegirani medij koji “opipljivo prikazuje duboku dvosmislenost i kompleksnost našega stanja”. Jesu li danas knjige potrebnije više nego ikad?

CERCAS: Knjige – dobre knjige, naravno – uvijek su potrebne. Jedan od velikih klišeja našega doba je onaj koji kaže da književnost nije korisna, da je ona tek više ili manje sofisticirana intelektualna igra, ali potpuno beznačajna. To je idiotizam. Idiotizam proizašao iz ogromnog nesporazuma, ali i dalje idiotizam. Književnost je iznad svega ugoda, kao i seks. Ona je oblik znanja – i opet, baš kao i seks.

Zato kad mi netko kaže da ne voli čitati, jedino što mi pada na pamet je izraziti mu sućut: meni je to kao da mi je rekao da se ne voli seksati. A recite mi ima li išta korisnije od užitka i znanja? Ima li išta korisnije od seksa? Književnost nam pomaže da živimo punije – bogatije, kompleksnije, intenzivnije – među ostalim i zato što razotkriva (u pravu je Žižek) dvosmislenosti i labirintske komplikacije stvarnosti.

Recite mi ima li išta korisnije od toga? Moramo promijeniti svoj koncept “korisnoga”. Literatura je vrlo korisna, ali sve dok se ne počne “korisno” primjenjivati; tada postaje propaganda ili pedagogija, i prestaje biti književnost – barem dobra književnost. Dakle, prestaje biti korisna.

TELEGRAM: Takozvana liberalna Zapadna Europa osjeća se sve ugroženijom i postaje sve manje liberalnom. Hoće li nakon parlamentarnih izbora za Europski parlament u Bruxellesu doći do radikalnog zaokreta u desno? Što bi to moglo značiti za budućnost same Europske unije?

CERCAS: Nadam se da na sljedećim europskim izborima neće doći do pomaka udesno, a ako i dođe, nadam se da neće biti radikalnog pomaka. Nacionalpopulizam očito postoji u čitavoj Europi, s različitim manifestacijama (kao što je i fašizam imao različite manifestacije), a njegova najvidljivija značajka je povratak nacionalizma. Što je loša vijest za sve nas.

Izgradnja istinski ujedinjene Europe – odnosno, federalne Europe – jedina je razumna utopija koju smo mi Europljani izmislili, i najrevolucionarniji i najhitniji politički projekt 21. stoljeća, jer jedino ona može jamčiti mir, prosperitet i demokraciju u Europi. Ili napredujemo prema uniji, ili se povlačimo prema barbarstvu.

TELEGRAM: Koja je po vama najvažnija ideološka bitka današnjice?

CERCAS: Ona koja se vodi između demokracije i nacionalnog populizma, pri čemu pod nacionalpopulizmom podrazumijevam pokret koji se kristalizira i postaje vidljiv prije svega nakon velike krize 2008. godine. Nije fašizam, ali je svojevrsna postmoderna maska ​​fašizma, ili totalitarizma. Kao što je kriza iz 1929. proizvela dolazak na vlast ili učvršćivanje fašizama diljem svijeta, kriza iz 2008. proizvela je to isto, dolazak na vlast ili učvršćivanje nacionalnih populizama. Donald Trump bio je simbol tog nacionalnog populizma prije nekoliko godina (i može to opet postati). Danas je to Putin (a iza Putina stoji Kina). To je velika politička bitka, i nisam siguran da ćemo je dobiti.

TELEGRAM: Kad već spominjete Trumpa, ove se godine spremaju i američki predsjednički izbori. Trump svoju kampanju vodi na platformi “odmazde” i “ukidanja”. Treba li ga shvatiti ozbiljno? Je li Trump 2024 strašniji od Trumpa 2016?

CERCAS: Očito da je, između ostalog i zato što 2016. nije imao plan, ali ga sada itekako ima. Ne želim ni zamišljati kako bi izgledalo novo Trumpovo predsjedništvo, ali mi se u Europi moramo pripremiti na to. A da biste se pripremili, prvo morate vrlo ozbiljno shvatiti ono što on govori. Što govori on i što govori Putin, a što se prilično poklapa. Velik dio svih naših problema proizlazi iz toga što ga nismo shvatili ozbiljno.

TELEGRAM: Rat u Ukrajini traje već pune dvije godine i ne vidi mu se kraja. Ruska invazija podijelila je i polarizirala svijet. Kako bi mogla izgledati budućnost Rusije u Europi kad svo to nasilje napokon završi? Tko će Rusija biti svijetu kad iz pepela uništenja krene proces “povratka”? Je li povratak moguć?

CERCAS: Nitko ne zna kako će završiti rat u Ukrajini; već sada se svašta može dogoditi, osim ako ne dođe do nedvosmislene pobjede jednog od dva pretendenta. Što nije nemoguće, ali je malo vjerojatno. Jedino što je posve jasno jest da je invazija na Ukrajinu prva velika ratna manifestacija bitke koja se vodi na relaciji nacionalpopulizam – demokracija, da su Ukrajinci žrtve toga rata, i da ih moramo podržati.

Da se opet vratimo malo u povijest: godine 1936., europske su demokracije okrenule leđa Španjolskoj, koja je bila žrtva državnog udara potpomognutog europskim fašizmom. U teoriji, razlog je taj što nisu htjele isprovocirati Hitlera i Mussolinija – koji su podržavali Franca – ali u praksi, sve što su time postigle bio je trogodišnji građanski rat i petogodišnji svjetski rat.

Sada europske demokracije barem podržavaju ukrajinsku demokraciju. Koja je, usput, krhka i siromašna baš kao što je bila i ona španjolska 1936. godine. Samo se nadam da ukrajinski rat nije ono što je bio španjolski građanski rat: prolog ili prvi čin puno većeg i razornijeg sukoba. Europa barem sada ne radi isto što je činila tada. Nadajmo se da stoga i ishod neće biti isti.

TELEGRAM: Sličan proces događa se i u Izraelu, gdje se čini da je rat u koji se ta zemlja upustila s ciljem konačnog protjerivanja Palestinaca iz Gaze zacementirao najekstremnije desničarske stereotipe. Čini se da Izrael sa svojom aktualnom politikom nikad nije bio usamljeniji – nedavno ga je ugledni The Economist proglasio “samim na svijetu”.

CERCAS: Ovo što se događa u Gazi je totalni užas. Što mogu dodati onome što svi znamo? Samo jedno mi pada na pamet: da su Palestinci u pravu (država Izrael ih već duže vrijeme podlo tretira), ali Hamas nije; i da Netanyahu i njegova vlada nisu u pravu, ali Izraelci (koji zaslužuju svoje mjesto u svijetu) jesu. Naša je dužnost pomoći Palestincima i Izraelcima koliko god je u našoj moći da za sebe pronađu mirno rješenje za ovaj užas.

TELEGRAM: Narod koji je žrtva najstrašnijeg genocida u povijesti, prometnuo se u narod koji u Gazi provodi vojnu kampanju koju su neki opisali kao genocid. Može li postojati opravdanje?

CERCAS: Očito ne. Izrael se ima pravo braniti od Hamasovih zločina, ali ne čineći još gore zločine. Zlo se ne može popraviti zlom. I, iako unutar zla postoje gradacije (a tko to ne razumije, ne razumije ništa), ovo što Izrael radi je neopravdano. Zato ostaje sam.

TELEGRAM: Nova španjolska vlada formirana je zahvaljujući podršci katalonskih stranaka. Poznato je što mislite o katalonskom pokretu za neovisnost. Kako bi se amnestija katalonskih nacionalista mogla odraziti na politiku na nacionalnoj razini? Podržavate li tu amnestiju?

CERCAS: Često se izvan Španjolske ne razumije da je katalonski separatistički pokret oblik nacionalnog populizma i da je ekstremna desnica u njegovim temeljima – zato su njegovi glavni oslonci u Europi među ekstremnom desnicom, zato je Putin podržao katalonski separatizam tijekom eskalacije krize 2017., i nastavlja ga i dalje podržavati – on ga, s pravom, vidi kao sredstvo destabilizacije Europe.

Ne mogu se složiti s pokretom koji je temeljno reakcionaran, suprematistički, ksenofobičan i jedva demokratski, kao uostalom i svi oblici nacionalnog populizma. Što se amnestije tiče, protivim joj se iz niza razloga, ali prije svega zato što se zalažem za oprost: amnestijom demokracija ne oprašta političarima koji su je 2017. napali, pronevjerili milijune eura i gurnuli zemlju na rub građanskog sukoba i ekonomske propasti. Time demokracija traži oprost od delinkventnih političara.

Zato rezultat amnestije ne bi bio dobar za demokraciju. A to je upravo ono što je ova Vlada (za koju sam i ja glasao) rekla mnogo puta, prije nego što su joj zatrebali glasovi secesionističkih stranaka u parlamentu kako bi i dalje bila Vlada. Drugim riječima, tu se u stvari uopće ne radi o amnestiji već o nekažnjavanju političara u zamjenu za njihove glasove. Osim što obmanjuje birače – među koje ubrajam i sebe – ponavljam, amnestija je loša ideja koja kvari demokraciju i daje krila secesionistima.

TELEGRAM: Za kraj, da se malo vratimo na vaše pisanje; već prvi dio serijala o Melchoru Marínu donio vam je veću prepoznatljivost i šire čitateljstvo od svih vaših prethodnih knjiga, pa i prestižnu nagradu Planeta, a “Terra Alta” će biti ekranizirana kao televizijska serija. Sad kad ste planiranu trilogiju priveli kraju, kakvi su planovi za dalje?

CERCAS: Rade se dvije televizijske serije po mojim knjigama: jedna se temelji na “Anatomiji jedne pobune”, a druga na prvom dijelu trilogije (vidjet ćemo hoće li biti nastavaka). Moram napomenuti da je u stvarnosti trilogija u početku trebala biti tetralogija – čak sam gotovo skroz napisao i taj četvrti dio – ali u nekom trenutku i iz niza razloga odlučio sam ipak stati na trećemu i ostaviti ga zasad nedovršenog.

To, međutim, ne znači da ga neću završiti u budućnosti; vidjet ćemo. A što se tiče moga pisanja, pa, Hemingway je rekao da nikada ne treba govoriti o onome što pišeš, jer ako to činiš, nešto ti bitno izmiče. Mislim da je bio u pravu. Stoga ću samo reći da sada pišem nešto potpuno drugačije od onoga što sam dosad napisao (barem naizgled), i da se nadam da će moje čitatelje iznenaditi barem koliko i mene.