Danas jedan od međunarodno najzapaženijih hrvatskih suvremenih umjetnika čiji se radovi nalaze u brojnim kolekcijama, među kojima i u londonskom muzeju Tate Modern, umjetnik čiji je rad ‘Tragovi nestajanja (u tri čina)’ prije tri godine predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, Grubić je upravo svečano inaugurirao veliku retrospektivu svojih radova u javnom prostoru u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Izložba “Geste Aktivacije – radovi u javnom prostoru” koju kuriraju Branka Benčić, Kora Girin i Sabina Salomon obuhvaća presjek njegovog tridesetogodišnjeg djelovanja u javnom prostoru kroz razne akcije, intervencije i performanse.

TELEGRAM: U riječkom muzeju moderne umjetnosti upravo je u tijeku velika retrospektiva vašeg public arta. U niti tri desetljeća nastao je reprezentativan opus intervencija u javnom prostoru u kojima umjetnost koristite kao sredstvo otpora i otvaranja prostora za mogućnost društvene transformacije. Danas, vjerujete li i dalje da je transformacija moguća?

GRUBIĆ: S takvim sam angažmanom započeo još u ratnom periodu, transformiranjem grafita nabijenih govorom mržnje u pozitivne poruke, što sam kasnije nastavio i kroz niz drugih akcija, protesta, kritički provokativnih intervencija u javnom prostoru, od kojih su neke zahtijevale konkretnu promjenu. I, u nekoliko sam slučajeva zaista uspio iskusiti da je taj proces doveo do konkretnog, transformativnog cilja.

Akcije iz devedesetih – kao prosvjedi protiv 22 posto poreza na knjige, ili recimo akcija za smjenu uprave Studentskog Centra – doista su to i ostvarile, kao i neke naknadne, a snaga tog iskustva bila je izuzetno poticajna za moj daljnji rad i vjeru u potencijal umjetnosti.

U svom tom kreativnom, umjetničkom djelovanju mislim da je najbitnije ohrabriti se pustiti glas, osloboditi se lažnih društvenih normi i razvijati kritički misaoni aparat, ali također i ne štedjeti sebe – to je ono što će nas mijenjati. Najbitnija je naša osobna transformacija u svjesno i odgovorno biće, a onda se i u našim mikro sredinama – obitelj, prijatelji i tako dalje – događa isto, jer sve je povezano. To je transformacija koja dolazi malim koracima kroz svakodnevno dugotrajno djelovanje.

TELEGRAM: Umjetnost, dakle, u službi promjene – ali kakve promjene? Kako vi vidite idealno društvo? Bi li dokidanje kapitalizma pridonijelo boljitku čovječanstva?

GRUBIĆ: Svakako, ali do pada kapitalizma definitivno neće doći dok se ne dogodi transformacija svih metoda eksploatacije i manipulacije koje su u srži tog sistema. U ova teška, turobna ratna vremena, dok u našoj neposrednoj blizini ljudi stradavaju i pate, teško je biti optimist. I sami smo to u skorijoj povijesti prošli. Sva ta patnja koju generiraju korporativna glad za profitom, geopolitički interesi, nacionalizam, diskriminacija, neravnopravnost, nepoštivanje radničkih, rodnih i općenito ljudskih prava… proizlazi iz interesnih gramzivih ciljeva za koje se zauzima kapitalizam.

Ali unatoč tome, treba se boriti, graditi vjeru i razvijati utopijski idealizam kod mladih ljudi, koji će tim sredstvima kreirati neku bolju budućnost. Taj utopijski horizont slobode, to je ono o čemu sanja svako osviješteno biće. Od pojedinih političkih idealista – koji nisu ušli u politiku iz osobnih interesa – pravnika i tako dalje, pa do duhovnjaka, ili kreativaca svih vrsta – pjesnika, glazbenika, filmaša, umjetnika, arhitekta (…) – koji se bore za izgradnju boljeg svijeta. Kroz svoj rad propagiram ideje socijaldemokracije s fokusom na opće, javno dobro.

To je moguće postići kreiranjem malih intimnih utopijskih zona osviještenih istomišljenika, i ta je kulturna sfera transteritorijalna, nadnacionalna i neograničena… Društvo u kojem će se fokus staviti na razvijanje kreativnih, solidarnih i duhovnih potencijala svakoga. To je temelj mog identiteta. Ta mi je povezanost sa svojevrsnim kulturnim bratstvom značajnija od ideje nacije, koja je također kulturološki konstrukt, a ne genetski uvjetovan, jer svi smo mi kroz vijekove genetski potpuno izmiješani.

Ono što nas spaja su slobodne, uzvišene ideje zajedništva, borbe za slobodu i ravnopravnost, zaokupljenost nematerijalnim vrijednostima, lijepim, čestitim; želja za kreiranjem pozitivnog okružja… Dakle cijeli taj niz malih pomaka svijesti koji umnoženi guraju društvo naprijed ka duhovnom razvoju. Tek kada se podigne razina kolektivne svijesti možemo očekivati promjenu i pokušati ostvariti idealno društveno uređenje.

TELEGRAM: Kad ste prije 26 godina obojali Peristil u crno, ta crna točka bila je simbol mrlje na duši svakog pojedinca koji bi mogao doprinijeti da stvarnost bude drugačija, a to ne čini. Jesmo li u međuvremenu postali manje konformističko društvo, svjesnije sebe? Kakvu sliku pokazuje današnje ‘čarobno ogledalo stanja društvene svijesti’ u Hrvatskoj?

GRUBIĆ: U Hrvatskoj tranzicija još uvijek traje. Korupcija viri iza svakog ugla, još uvijek ima tvornica koje se mogu uništiti, kulturnih dobara koja se mogu rasprodati, državnog vlasništva koje se može opljačkati, obradive zemlje i nekretnina koje će pokupovati strane kompanije. Cijena rada još uvijek se može još niže rušiti, na jadranskoj je obali još apartmana, restorana i barova koji mogu još više poskupjeti i domaćim gostima postati još nedostupnijim, a naši radnici još uvijek mogu iseljavati trbuhom za kruhom.

Za to vrijeme, i dalje ima nepromišljenih glasača koji će na izborima, nažalost, glasati za one koji se upravo svojim djelima najviše zalažu za sve to. Uz sve dublje siromaštvo, žalosti i činjenica da će to naše jadransko more, koje je neodvojiv dio našeg identiteta, uskoro postati potpuno nedostupno hrvatskim građanima. Naše si obitelji više neće moći priuštiti te cijene – naša će obala biti isključivo prepuštena bogatoj europskoj eliti. Pa, nije li nakon svega nabrojanog normalno da se pitamo – jesmo li se za to borili?

S druge strane, za razliku od devedesetih, kad je većina intelektualaca šutjela, neke se stvari ipak mijenjaju. Kao aktivan sudionik u nevladinim udrugama koje se bave ljudskim pravima, već četvrt stoljeća svjedočim razvoju i osnaživanju scene nevladinih organizacija kao i velikoj promjeni na nezavisnoj kulturnoj sceni. Ojačala je svijest o borbi za slobodu izražavanja i građanska prava. Stranka Možemo! najbolji je primjer da je udruženim snagama moguće zakoračiti ka promjeni. Nadajmo se da će taj započeti pozitivan proces donijeti neke trajnije rezultate…

TELEGRAM: Studirali ste prvo multimediju, pa montažu, pa čak i teologiju. Što vas je usmjerilo prema modernoj umjetnosti? Kad ste prvi put počeli percipirati javnu sferu kao mjesto umjetničke akcije?

GRUBIĆ: U načelu sam autodidakt. Studirao sam filozofiju na Isusovačkom fakultetu ali je na kraju nisam završio. Bio sam redoviti slušač na Likovnoj akademiji kod Galete i na Dramskoj akademiji kod Turkovića i Peterlića, tako da sam složio neki svoj vlastiti fakultet… Odrastao sam uronjen u rock’n’roll i novu umjetničku praksu, i taj mi je spoj u formativnim godinama bio nekako prirodan. Za razliku od kulturnog proplamsaja i zajedništva osamdesetih, kulturna scena ratnih devedesetih bila je podijeljena, svi su se bili zatvorili u neke male strukovne niše.

Intelektualci su bili šutljiviji jer su se u toj klimi straha bojali etiketiranja, i za vlastitu egzistenciju. Dovoljno je sjetiti se nacionalističke euforije i razapinjanja ‘Vještica iz Rija’, Rade Šerbedžije, Mire Furlan… kao i toga da je tadašnji direktor HRT-a Antun Vrdoljak radio čistke i protjerivanjem mnogih profesionalaca uništio stručni kadar. Ja sam reagirao iz osobne ratne traume – odlučio sam umjetnost tretirati kao svoju metodu borbe, kao svoju frontu. Izraziti se na taj način bilo je bitno za moje postojanje. Odrastao sam uz ideje ruskih konstruktivista koji su ukazivali na značaj utjecaja umjetnosti na društvenu svakodnevnicu.

Osamdesetih je ta poetika bila poprilično u zraku – Grupa 6 autora, Sanja Iveković, Nova slovenska umjetnost, Montažstroj, Studio Imitacija života, Dejan Kršić i Nova Europa, Greiner i Kropilak, Pankrti, Idoli… tekstovi Azre. Nošen tim utjecajima bavio sam se fotografijom i radio kolaže, a onda sam shvatio da se to u postratnom kaosu treba radikalizirati i izaći iz zatvorenih galerijskih okvira, na trgove i ulice. Tako je uslijedio niz akcija, kao ispravljanje grafita s govorom mržnje, prosvjed protiv stanja u Kinoteci, prosvjed protiv PDV-a na knjige, poziv na smjenu uprave SC-a, ‘Crni Peristil’…

TELEGRAM: Trendovi jačanja neokonzervativizma, nacionalne isključivosti, strahovanja od drugih i drugačijih, prisutni su diljem svijeta, čak i u najliberalnijim zemljama svijeta poput Švedske ili Nizozemske. Što nam u tome smislu nosi budućnost? Prijeti li nam potpuno urušavanje europskih vrijednosti: otvorenosti, tolerancije, multikulturalnosti, poštivanja ljudskih prava, pa čak i same liberalne demokracije?

GRUBIĆ: Nalazimo se u vrlo zastrašujućem trenutku i moramo pokušati shvatiti gdje su korijeni strahova koji hrane te zastrašujuće tendencije koje dovode ljude do destruktivnih ideja i ponašanja. Bitno je da osvijestimo da ne možemo zatvarati oči pred poviješću koja se trenutno događa, i da ne smijemo biti pasivni kao da nas se to ne tiče, jer sutra će biti ugrožena prava nas i naših bližnjih. Od ‘Crnog peristila’, kroz gotovo sve svoje radove nastojim pokazati kako ne biti pasivan i ne prepustiti se banalnosti zla o kojoj govori Hannah Arendt, već preuzeti odgovornost za stvarnost koju svojim djelovanjem sukreiramo.

TELEGRAM: Nedavno ste u Bologni sudjelovali u izložbi naslovljenoj prema Beckettovoj frazi “Pokušaj ponovo. Griješi ponovo. Griješi bolje”. Za Becketta, greška je neizbježan dio rada svakog umjetnika. Kako se vi nosite s greškama? Kako, kad dođete do zida, nastavite dalje? Je li bilo i toga?

GRUBIĆ: Naravno, ne jednom. Umjetnički rad gradim poput arhitekta, analitički polako. Katkada se u tom nastojanju da postignem da rad komunicira s publikom dugo borim s formom, procesom, i sa sobom. Dvojbe i propitivanja sastavni su dio kreativnog rada. Kad je netko u kreativnom procesu zaslijepljen nekom idejom, teško vidi realnu situaciju. Tad su mu za novi, svježi pogled potrebni odmak i vrijeme. Zato su u filmskoj produkciji probne projekcije zaista bitne, jer tu možete doživjeti kako ljudi reagiraju.

Naravno da nekad dobijete oprečna mišljenja, ali mene zanimaju oni koji me neće štedjeti, koji će mi kritiku reći iskreno i izravno. Kad u procesu stvaranja pokažem neki rad ili film drugima, ako me njihove kritike uspiju poljuljati, znam da na tome moram još raditi, ali kad me ne poljuljaju, onda znam da sam gotov. Ponekad se dešavalo da neke radove s kojima nisam bio zadovoljan potpuno uništim. To sam napravio s nekoliko filmova koje sam čak i izlagao, a nakon toga bih ih uništio, i započinjao kreativni proces na tu temu ispočetka. Mi sami kroz kreativni proces spoznajemo i sazrijevamo i, kako se mi mijenjamo, može se mijenjati i naš izričaj. ‘Neuspjeh’ je u potpunosti dio umjetnosti, kao i života.

TELEGRAM: Često se referirate na svoje prethodnike u bogatoj prošlosti hrvatske avangardne umjetnosti, i na neki način pratite put koji su zacrtali mnogobrojni umjetnici prije vas. No, jedan ste od rijetkih hrvatskih suvremenih umjetnika koji je redovito sa svojim radovima prisutan u inozemstvu. Što se dogodilo s hrvatskom konceptualnom, avangardnom scenom? Tko su nasljednici Gorgone, Stilinovića, Gotovca, Kipkea, Iveković, Trokuta…? Što je danas uopće avangarda?

GRUBIĆ: U svjetskim okvirima, mi smo izrazito mala scena, uvijek negdje na margini Europe. Kod nas ne postoji tržište, a za suvremenu umjetnost imate svega tri ili četiri ozbiljna kolekcionara. Također, nema stvarnih mecena kao u nekim razvijenijim državama, gdje postoji dugotrajna tradicija doniranja za javno i kulturno dobro. No, hrvatska još uvijek ima jaku umjetničku scenu, s konceptualnim pristupom. To je stvar nijansi. To nasljeđe vidim u radovima mnogih naših autora, a nabrojat ću neke koji uspijevaju izlagati internacionalno i kroz svoj rad promovirati tu našu modernističku kulturnu baštinu: Nora Turato, Dora Budor, Hana Miletić, David Maljković, Damir Očko, Vlatka Horvat, Marko Tadić, Igor Eškinja, Siniša Labrović, Marko Marković… U brutalnim okolnostima u kojima trenutno živimo, moja ideja avangarde danas je blagost. To može biti jedina revolucija…

TELEGRAM: Umjetnost u javnom prostoru uvijek je više od onoga što se “može vidjeti okom”. Svaka je umjetnost na neki način i estetski čin – a vi u svojem radu polazite od principa da nema estetike koja ne uključuje etiku. Što je to etika umjetničkog djela, u čemu je ona, za vas?

GRUBIĆ: Etika je načelo odgovornog djelovanja u društvu, a moj način da to učinim je kroz svoju umjetnost. Kao što ste jasno rekli, u mojoj praksi etika i estetika su jednostavno jedna stvar, to su dvije strane istog novčića. U tom smislu nisam zainteresiran baviti se umjetnošću kao čistom dekoracijom ili zabavom. “Umjetnik/ca koji ne može živjeti ono što propovijeda nije umjetnik/ca” –ova je izjava dio performansa koji sam realizirao u MSU-u 2020., i sažima moj stav.

TELEGRAM: Jedan je od vaših posljednjih filmskih projekata dokumentarni film “Ingresso animali vivi”, smješten u klaonice na sjeveru Italije, u kojemu ste temu ranjivosti ljudskoga društva proširili i temom ranjivosti životinja u tome društvu. Što je s ranjivošću samoga umjetnika? Imate li i vi, kao što Marina Abramović u sebi ima “tri Marine”, trojicu Igora u sebi: ratnika, mistika i nježnu dušu kojoj nedostaje samopouzdanja?

GRUBIĆ: Pa naravno, svatko ima više identiteta unutar sebe samoga. Normalno je da na uznemirujuće situacije reagiramo, i da nas okidaju, a možda i vraćaju u traumu i preuzimanje obrambenih uloga koje skrivaju našu krhkost i povredljivost. Ali bitno je da u tom stanju ne ostanemo dugo, već da smo sposobni relativno se brzo odmaknuti i uzdići iznad tih identiteta koji žele dominirati i preplaviti nas negativnim mislima i emocijama. Upražnjavanjem tehnika meditacije i dugotrajnom disciplinom i radom na sebi moguće je postići bolje razumijevanje sebe, kao i probuditi svjesnost, dovoljno ju jako osnažiti da nas ti identiteti više ne kontroliraju. Postići sklad i harmoniju između njih znači postići mir u sebi. Jedino tako možemo dokinuti unutrašnju patnju.

TELEGRAM: Možda je manje poznato da se bavite jogom i da se zanimate za istočnjačka religijsko-filozofska učenja – sebe nazivate nekom vrstom ‘filozofa u tranziciji’. Koliko ta duhovna strana Igora Grubića utječe na njegovu umjetnost? Vaš cjelokupan rad mogao bi se okarakterizirati kao bavljenje materijalističkim problemom kroz meditativno-metafizičku matricu…

GRUBIĆ: Umjetnik i osoba su, naravno, jedno. Meditativni pristup i osobni doživljaj vjere u temelju su mog djelovanja kao osobe, a potom i kao umjetnika! Ovakav način življenja – djelovanja potječe iz moje osobne ratne traume, kada sam počeo preispitivati svoju odgovornost za oblikovanje stvarnosti u kojoj živimo. Svaka naša misao, riječ, gesta i djelo kreiraju tu stvarnost. Cilj i misija je implementirati ovu praksu u sve moje akcije, privatne ili umjetničke.

TELEGRAM: U posljednjih godinu dana, “Ingresso animali vivi” obišao je festivale diljem svijeta, trenutno je na velikoj izložbi u Makedoniji, pa ide u Grčku. Radite li na nečem novom, što je sljedeće?

GRUBIĆ: Vegetarijanac sam već gotovo 30 godina i u novom projektu ostajem dosljedan sličnom pristupu kao i u filmu “Ingresso animali vivi”. I taj se projekt bavi temom dehumanizacije, istražujući temu prava životinja. Osnova novog kratkometražnog filma je intervju s čovjekom koji je radio u klaonici, što je doživio kao užasno, teško i mučno iskustvo, i potaknut tom traumom postao borac za prava životinja. Film nije tek ilustracija svjedočanstva intervjuiranog, već stremi izražavanju emocije – doživljaja užasa povezanih s okrutnom, nehumanom realnošću industrije mesa. Vjerujem da u 21. stoljeću čovjek zaista ima veliku mogućnost biranja načina svoje prehrane.

TELEGRAM: Izlagali ste u MoMA-i i u Tateu, dobitnik ste brojnih nagrada, predstavljali ste Hrvatsku na Bijenalu u Veneciji. Na što ste vi osobno najponosniji?

GRUBIĆ: Da, to je neki niz lijepih potvrda, ali bitno je znati da iza toga stoji silan rad. Izlaganju na tim velikim i značajnim manifestacijama i institucijama pristupao sam na isti način, s jednakim poštovanjem kao i bilo kojem drugom, manjem izložbenom prostoru u kojem se može razvijati slobodni umjetnički dijalog. Mislim da treba djelovati na svim frontama i koristiti sve kanale komuniciranja. Kreiram umjetničke radove kojima je namjera da budu prezentirani u raznim medijima – muzejsko-galerijskom sustavu, na internetu, društvenim mrežama, TV-u, na filmskim festivalima kao i u javnom prostoru.

Što sam stariji to postajem svjesniji da nije nimalo jednostavno imati neki kontinuitet i profesionalno opstati. Kao i da je sa svakim novim projektom potrebno uvijek iznova sebe izmisliti. Kao autoru mi je izazov ne raditi po nekoj špranci, nego se prepustiti istraživanju, eksperimentiranju, a opet, u samoj srži zadržati neki svoj prepoznatljivi jezik. Uz veliku disciplinu i rad, istovremeno sam zahvalan kozmosu na inspiraciji i na tome da radovi uspijevaju komunicirati s publikom.

TELEGRAM: U svojem pristupu umjetnosti vodite se idejom Majakovskog da ne postoji apolitična umjetnost – svaki umjetnički čin mora odražavati odgovornost umjetnika prema društvu. Zašto umjetnost nužno mora biti politička?

GRUBIĆ: ‘Razbijmo u komade mit o apolitičnoj umjetnosti’ parafraza je Majakovskog koju sam počeo koristiti sredinom 1990-ih s projektom “Mikro-muzej revolucionarnog nasljeđa” i također ju uključio u seriju akcija u javnom prostoru. Parafrazirajući radikalnu ideologiju ruskog revolucionarnog pjesnika Vladimira Majakovskog, izričem da nepolitička umjetnost zapravo ne postoji jer svaki umjetnički izraz, pa čak i jednostavna misao, može biti samo politička gesta i mora odražavati odgovornost koju umjetnik ima prema društvu.

Za Chantal Mouffe sva je umjetnost politička jer mijenja ili održava simboličku strukturu društva. U odnosu na političku umjetnost, kritička umjetnost je “ona koja potiče neslaganje, koja razotkriva ono što dominantni konsenzus teži zasjeniti i zatrti”. Na samom je umjetniku odgovornost da izabere da li će se povinovati diktatu kapitala i potvrđivanju postojećih pozicija moći ili kritičkim djelovanjem zagovarati i graditi utopijske horizonte. U oba slučaja radi se o političkom aktu.