Bili smo na premijeri u ZKM-u. 'Anđeo od leda' zahtjevan je i povremeno iscrpljujuć komad koji postiže cilj obrušavanjem na vlastitu publiku

Kazalište je također neka vrsta trgovine: kad kupujemo kartu za neku predstavu, imamo unaprijed stvorena očekivanja o tome što ćemo dobiti zauzvrat. Znamo gdje ćemo otići pogledati komediju. Znamo kamo kad smo raspoloženi za klasičnu dramu, operu ili balet. Nećemo se iznenaditi ako odemo u teatar poznat po problemskim komadima i politički angažiranim temama i dobijemo angažiranu predstavu koja problematizira određeni gorući društveni problem.

Kome se kazalište ustvari obraća?

Publika u kazalište dolazi, dakle, s figom u džepu: znamo što biramo i zašto to biramo gledati. Kazališta pristaju na ovu trampu: svoje repertoare oblikuju prema manje-više jasnim koncepcijama; glumci, autorski tim, tekst koji se postavlja – sve je to dio šljokičaste ambalaže kojom teatri targetiraju svoje “kupce”.

Ali kazalište je umjetnost. I sad, kako u vrlo plastičnu formulu o trgovini – gdje postoji proizvod, postoji kupac i postoji sporazum o razmjeni – uključiti i varijablu koja se odnosi na misiju umjetnosti da posreduje promjene?

Kome se obraća queer predstava koja želi senzibilizirati javnost za queer problematiku ako su u publici samo oni gledatelji koji su već za nju senzibilizirani? Za pretpostaviti je da oni do kojih takva predstava želi doprijeti nikada neće kupiti kartu kako bi je pogledali. I tako se vraćamo na početak i pitanje uloge teatra kao mjesta propitivanja i posrednika društvenih promjena.

Predstava koja napada vlastitu publiku

U svojem autorskom projektu “Anđeo od leda”, napisanom posebno za ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, mađarski redatelj Árpád Schilling ovoj je dilemi pokušao doskočiti. Naime, on se odlučio za napad direktno na publiku ZKM-a, one ljude koji kupuju karte da dođu pogledati predstavu upravo u tome kazalištu.

A to je obrazovana građanska srednja i viša srednja klasa; liberalni, progresivni, “otvoreni” ljudi ljevičarskih uvjerenja, ljudi koje jako dobro poznaje – i sam je jedan od njih. Mentalitet, kultura, preokupacije; sve to jako mu je blisko, jer Mađarska i Hrvatska dijele granicu i povijest – a, naravno, i suvremenost. Dakle, preduvjeti su tu.

Kao polazište uzeo je obitelj – jezgru društvenog uređenja – čije članove suočava s izazovnim situacijama kako bi ih temeljito protresao i natjerao da propituju svoja uvjerenja, osvijeste svoje greške i, u konačnici, promijene svoje stavove.

Odakle dolaze odluke

Schilling u tome slijedi Čehova – a tako je strukturirana i ova predstava, kao vrlo promišljena, postupna konfrontacija njezinih protagonista s iznevjerenim snovima i porušenim očekivanjima, sve do ili trenutka otkrovenja i nade u bolje sutra, ili do potpunog psihološkog rasapa. I jednog i drugog ima u “Anđelu od leda”.

Na jednoj razini, zanimalo ga je istražiti što je to što nas pokreće. Život koji imamo svodi se na mogućnosti koje su nam na raspolaganju i na to kako se mi odlučujemo prema tim mogućnostima odnositi. Dakle, naš je život posljedica odluka koje donosimo. Ali čega su te odluke posljedica?

Svakako objektivnih okolnosti – na kojoj smo se zemljopisnoj širini rodili (U demokraciji? U bogatom ili tranzicijskom društvu? U okolnostima rata ili mira, u gradu ili na selu?) i što je to što čini naš društveni identitet (Pripadamo li radničkoj, nižoj, srednjoj ili višoj klasi? Jesmo li vjernici i, ako da, u kolikoj mjeri slijedimo vjeru? Koliko smo obrazovani? Koliko su naši roditelji obrazovani?).

Sljepilo arogancije privilegiranih

A onda i subjektivnih okolnosti – to su one koje se tiču emocija. Znači, ljubavi, osjećaja sigurnosti, pa očekivanja – partnerska, roditelja prema djetetu, djeteta prema roditeljima. Razočaranja, traume. Dakle, obitelj kao ishodište trauma. I naše individualno, intimno nasljeđe, i naše opće, društveno nasljeđe, osnovni su sastojci svake naše odluke.

Kad se život pojedinca stavi u kontekst života u zajednici i šireg propitivanja odgovornosti društva prema potrebitima – siromašnima, napuštenima, izbjeglicama, migrantima, na bilo koji način marginaliziranima i nemoćnima, što je jedno od gorućih pitanja današnjice – jasna je korelacija između odluka koja donose oni koji su na bilo koji način u poziciji moći, oni privilegirani, i toga kakav život imaju oni koji su u poziciji nemoći, oni marginalizirani.

I jasno je zašto nam Árpád Schilling sve to govori – jer želi upozoriti da prvi zapravo uopće ne vide druge, iako si utvaraju da ih vide, a ta utvara je posljedica arogancije privilegiranih. I da drugi prve, zato što žive u svijetu u kojemu ih samo nagon za preživljavanjem spašava od propasti, vide isključivo kao jedan od alata tog preživljavanja. I da, dok prvi sebe uvjeravaju da vole druge, jer je to dio njihove progresivne utopije, drugi se u prve mogu zaljubiti samo kao u obećanje boljeg sutra.

Ima i zamjerki

Ali u stvarnosti, oni se nikada neće sresti na istom kolosijeku. Da bi se taj susret potencijalno dogodio, oni koji su u poziciji moći moraju tu svoju poziciju osvijestiti, i naučiti je upotrebljavati na način koji će smanjivati jaz društvenih nepravdi. Ali tko je toliko nesebičan? Ovo Schilling u “Anđelu od leda”, podnaslovljenom s “Pročišćavajuća moć dobrih namjera”, razotkriva kroz priču o jednoj obitelji i njezinim disfunkcionalnostima, povezujući društvenu traumu s transgeneracijskima.

Pažljivo secirajući odluke koje donose njegovi protagonisti, problematizira šire društveno pitanje kroz mikrookruženje jedne fiktivne obitelji, čime je postigao da ova priča dublje i neugodnije rezonira sa stvarnom obitelji u gledalištu – onom na koju redatelj unaprijed računa da će sjediti u publici ZKM-a, onom koju ovom predstavom želi usisati i temeljito protresti, do trenutka otkrovenja – propitivanja i promjene.

I eto, po mojem mišljenju, to mu je prilično uspjelo. “Anđeo od leda” nije predstava bez zamjerki – traje preduga tri sata i zahtjevna je za gledatelje, i time što je povremeno iscrpljujuća i time što traži da se prepoznamo, da prepoznamo svoje licemjerje. Ali ako je to Árpád Schilling htio postići, a jest, onda je to postigao. Uz to, nekoliko je tu doista izvanrednih glumačkih ostvarenja koja svakako vrijedi pogledati.

Ugodna predvidljivost obilja

Clara (Nataša Dangubić), Diego (Filip Nola) i njihov sin Caspar (Luka Knez) zamišljeni su kao univerzalna europska obitelj s tipičnim problemima koji muče ljude njihove klase i statusa, gdje imamo ambicioznu majku, cijenjenu novinarku, vječno nadglasanog oca, nerealiziranog pisca i poznatog urednika, i sina pritisnutog roditeljskim očekivanjima, (rekla bih, oprostivo) razmaženog obiljem.

Predstavu otvara Diego za golemim kuhinjskim otokom; kuha večeru, Clara će uskoro stići kući nakon napornog radnog dana pa će, uz čašu finog vina i tanjur laganog rižota i salate, zajedno pretresati svoj dan. Sve je na pozornici predimenzionirano – scenografija Ivana Marušića Klifa i Nataše Kanceljak smjestila je na scenu još i golemu kutnu garnituru u dubini, na proscenij ogroman tepih. Drugih scenskih rekvizita nema.

Njihov je život ugodno predvidljiv – puno će se vina popiti i laganih posh večerica pojesti za onim kuhinjskim otokom. Ali da bi se ove ljude kojima je svijet na dohvat ruke povezalo s onima kojima je na dohvat ruke samo praznina velikog ništa, potreban je prijelomni trenutak.

Odlična gluma

Koji uskoro i stiže, i baca Claru u popravni dom za djevojke problematična ponašanja negdje u udaljenoj ruralnoj regiji, gdje će ona uskoro uspješno voditi radionicu koja ima za cilj pomoći im u rehabilitaciji. U stvari, u prilagodbi očekivanjima društva koje funkcionira po pravilima onih koji su u poziciji da ta pravila stvaraju.

Problem je što Clara te djevojke uopće ne vidi. Ne vidi njihove stvarne potrebe, tko su one, što im treba. Dok ih pokušava naučiti da same sebe bolje vide, ona njih zapravo uopće ne vidi. Kao što ne vidi ni svojeg muža, ni sina, kao što oni nju možda isto tako ne vide, ali joj se pokoravaju. Sve do točke pucanja.

Casting Clare nije mogao biti bolji, s izvanrednom Natašom Dangubić u ulozi rezolutne, snažne žene koju pratimo kroz psihološke mijene sve do sloma i totalnog gubitka svih uporišta. Nola i Knez suvereno je prate, a svakako u odličnom glumačkom ansamblu valja izdvojiti i Petru Svrtan, koja se ulogom Clarine šogorice ponovo potvrdila kao glumica s puno lica.

Hoćemo li se prepoznati?

Schillingova režija imitira stvarno vrijeme. Da bi razvio psihološke portrete svojih protagonista i uvjerio nas u njihovu stvarnost, redatelj je predstavu maksimalno usporio; on svoje likove pušta da se polako rastvaraju na sceni, da sporo uspostavljaju međusobne odnose, pa publika vrlo postupno ulazi u njihov svijet, što je ponekad dovedeno do ruba dosade, osobito u predugačkim epizodama s učenicama iz popravnog doma koje utjelovljuju polaznice ZKM-ova Učilišta.

Scenografija omogućuje kadriranje, što predstavi daje filmski karakter; švenkamo iz jedne sličice u drugu. Redatelj se poigrava s vremenom; prizori koji se odvijaju danas miješaju se s onima koji su se odvili u prošlosti. Likovi davno mrtvi oživljavaju u sjećanjima živih, odakle vrebaju davno stvorenim traumama.

Odlično je Schilling detektirao nadmenu sljepoću povlaštenih ovoga svijeta, njihov loše prikriveni elitizam, bahatu samodopadnost onih “koji imaju”. Precizno je dočarao i drugu stranu, na kojoj hladna proračunatost onih koji se bore za goli život često nosi varljivo lice anđela. Filigranski je prikazao put traume kroz krvotok obitelji. Ambiciozno je osobno i opće spojio na pozornici u psihološku golgotu popločanu dobrim namjerama, koja će ipak završiti pribijanjem na križ. Sad samo ostaje da se obitelj u publici prepozna.