Na početku petnaeste sezone, s repertoara je konačno skinuta jedna od najrazornijih političkih predstava u poratnoj Europi; šou klauna u Westminsteru je gotov. Konzervativna stranka potrošila je ugled Velike Britanije, budućnost njenih građana i pet premijera da bi namirila unutarstranačke razmirice između onih koji su za Europu i onih koji su protiv.
Cijelo desetljeće su čitav kontinent držali taocem raskola u svom klubu zastupnika. No, taj megalomanski čin bio je ujedno i zadnji koji je Britanija bila u stanju izvesti; nakon Brexita morala se svesti na mjeru koju je sama izabrala, nikom važna i svugdje zaobiđena. Kad su shvatili što su napravili, bilo je prekasno za povratak. Od britanskog odlaska najlakše se oporavila Europa; Britanija nije i teško da će ikad.
Nije pošteno krivnju za ovaj užas ravnomjerno podijeliti među vođama konzervativaca, iako su svih petero suodgovorni za sunovrat zemlje i zasluženi povijesni poraz svoje stranke. David Cameron, Boris Johnson i Liz Truss bili su maligni klaunovi – stvari bi danas bile bolje da ih nije bilo.
Benigni i maligni klaunovi
Theresa May i Rishi Sunak možda su nešto i popravili, sigurno nisu ništa upropastili, ali su neupitno bili neozbiljni, šeprtljavi, ni blizu razine odgovornosti koja se tražila u vremenima koja su sami zakomplicirali; zaslužuju doduše da ih se nazove benignima.
Šou klauna u britanskoj politici trajao je predugo – posljednji laburistički premijer bio je danas zaboravljeni Gordon Brown, časni političar koji je svojem političkom partneru povjerovao da će njih dvojica vladati fifty-fifty, da bi ga Tony Blair izradio i vladao deset godina, a Brown tek tri. Bila su to posve druga vremena, kad je riječ “referendum” u britanskoj politici asocirala na Škotsku, ne na Bruxelles.
Korijen budućeg zla ležao je već u načinu dolaska Davida Camerona na vlast 2010. godine: konzervativci nisu imali većinu, pa su morali formirati koalicijsku vladu, prvu od one Winstona Churchilla iz Drugog svjetskog rata. Vođa liberalnih demokrata Nick Clegg postao je zamjenik premijera, a Cameron se hrvao s različitim interesnim i ideološkim strujama u konzervativnim redovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Strateška pogreška stoljeća
Uvijek je korisno napomenuti da britanska Konzervativna i unionistička stranka, kako joj je puno ime, za europske pojmove nije ni po čemu “konzervativna”, nego je riječ o tipičnoj liberalnoj stranci; liberalni demokrati imaju nestabilniji rezultat i vodstvo, pa više osciliraju, ali su slični njemačkom FDP-u u smislu da su više libertarijanci nego liberali.
U prvom mandatu Davida Camerona pojavila se u njegovoj glavi jedna od najštetnijih ideja u poratnoj političkoj povijesti Europe. U pokušaju da smiri unutarstranačke sukobe među konzervativcima, Cameron se odlučio na taktički ustupak koji se pretvorio u najveću stratešku pogrešku novije britanske povijesti.
Namirujući euroskeptike, za koje je vjerovao da nemaju podršku većine javnosti, Cameron je obećao da će – ako birači daju konzervativcima većinu na izborima 2015. godine – raspisati referendum o članstvu Ujedinjene Kraljevine u Europskoj uniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opasnost velikih ega
Kako rečeno, tako i učinjeno. Konzervativci su osvojili većinu, liberalni demokrati pali na osam zastupnika, pa je Nick Clegg svoja umijeća otišao prodavati Marku Zuckerbergu. Najvažnije od svega, euroskeptici su dobili svoj referendum.
Vrijedi načas razmisliti o toj Cameronovoj pogodbi danas, dok svijet zapanjeno promatra posljedice nepromišljene odluke Emmanuela Macrona da raspiše nepotrebne prijevremene izbore, na kojima pobjeđuje ekstremna desnica, i dok svi strepe od tvrdoglavosti ostarjelog Joea Bidena, koji se ne želi povući nego utire put povratku Donalda Trumpa i mogućem kraju američke demokracije.
“Opasnost velikih ega”, kako je potonju dvojicu nazvao novi Die Zeit, imao je predšasnika u nadmenom britanskom premijeru koji je sve znao bolje od drugih. Još gore, kad se u rano jutro 24. lipnja 2016. pokazalo da je podcijenio snage političkog kaosa, Cameron je podvukao rep i posljednji put u Downing Street 10 ušao pjevušeći pjesmicu, duše olakšane upravo podnesenom ostavkom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Žena čisti muški nered
Mlinski kamen koji je svojom nepromišljenošću vezao oko vrata desetinama milijuna sugrađana njega nije pritezao. A ništa od toga nije bilo nužno: ni Cameronov referendum, ni Macronovi izbori, ni Bidenova kandidatura.
Theresa May bila je neka vrsta Jadranke Kosor, ali nesposobna. Žena koja dolazi čistiti muški nered kad nitko drugi to ne želi zaslužuje blaži aršin već zbog okolnosti svoje zadaće. Poput premijerke koja je Hrvatsku uvela u EU i ona je zapravo riješila problem, ali kad je došlo doba ubiranja zasluga, opet se tu nacrtao neki muškarac koji je dobio aplauz. No, May je u tom procesu jako dugo petljala. U strahu da nema legitimitet, zatražila ga je na prijevremenim izborima – no njih je zamalo izgubila, što joj je odnijelo i onaj legitimitet koji je dotad imala.
Stavove je mijenjala od remain, pa skok na hard-Brexit pa sporo sve do soft-Brexita. Nedostajala joj je clarity of vision, ali je isto tako imala posla s vjerojatno najgorom zastupničkom bagrom u modernoj britanskoj povijesti, koja ju je neprestano ponižavala u Parlamentu. Paralelno je još morala preskakati sve vrste noga i klopki koju su joj podmetali kolege iz leadershipa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budale rade, pametni isporučuju
Najopasniji je bio Dominic Cummings, mračni strateg koji je za svoga šefa Borisa Johnsona osmislio preuzimanje stranke taman kad je May odradila većinu najtežeg posla. Budale rade, a pametni isporučuju, shvatio je Boris, pa obećao da će Deliver Brexit. Slikao se u teškim završnim pregovorima u Bruxellesu, gdje su EU i Irska dobili manje-više sve što su tražili, London je pristao čak i na međunarodne kontrole unutar vlastite zemlje, ali je Johnson – šampion laži i bezočništva – rekao da zapravo nije ili nije baš ili nije važno ili… što smo ono pričali?
Nepočešljani opsjenar zamađijao je i stranku i državu, koji su dotad već počeli shvaćati da stvari nisu dobre i da se neće uskoro popraviti – pa su se prepustili Borisovoj alternativnoj stvarnosti. U prosincu 2019. godine, zadnjem mjesecu pretkovidske ere, odnio je uvjerljivu pobjedu na izborima.
Tadašnjem uspjehu konzervativaca pomoglo je samouništenje laburista. Preuzevši stranku od Eda Milibanda, prvog židovskog kandidata za britanskog premijera, novi lider Jeremy Corbyn pretvorio je Laburističku stranku u ekstremno lijevo antisemitsko leglo, družio se i slavio teroriste i najgore diktatore, zbog dubokih antikapitalističkih uvjerenja prezirao Europsku uniju i simpatizirao s Brexitom, iako su većinu birača laburista činili remaineri. Čak i pojavno, Corbyn je bio beskrajno netalentiran, tvrd i antipatičan, pa su laburisti pod njim ostvarili najgori rezultat u gotovo stotinu godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bahati indolentni lažov
Konzervativci su s Borisom Johnsonom dobili prvog lidera koji je, bar na riječima, više bio nacionalist nego liberal. U antieuropskom, maloengleskom, ksenofobnom pokretu on je sudjelovao desetljećima, šaljući još kao dopisnik iz Bruxellesa priče o izmišljenim “europskim regulativama” kojima su tabloidi prestravljivali Britance. Nije to radio iz uvjerenja nego iz zajebancije (osim u sebe samoga, Boris Johnson nema drugih uvjerenja), ali ga je stvar prebacila i sad smo tu gdje jesmo.
Cijeli pokret u Brexitu se sveo na ideju Take our country back! i nasukao na hrid stvarnosti kad je to “preuzimanje” vlastite zemlje provedeno, a benefiti nisu bili na horizontu. Otrežnjenje od “uspjeha Brexita” odgodila je pandemija; nevjerojatno je da je na mjestu premijera Boris izdržao čak tri godine, a da ga stranka nije najurila ranije, takvog bahatog, indolentnog neradnika, nezainteresiranog dokoličara i lažova kojega je posao premijera zanimao samo da bi sebe mogao uspoređivati s Churchillom.
Beskrajne laži o svemu, uključujući raskalašene zabave u Downing Streetu usred lockdowna, na kraju nitko nije više htio pušiti, pa je Johnson šupiran u rujnu 2022. Do tog trenutka Britaniju su svi već prestali doživljavati kao ozbiljnu državu; iako je bila stalna članica Vijeća sigurnosti i nuklearna sila, bilo je posve razvidno da njome vlada družina klaunova koji ne znaju upravljati samima sobom, kamoli državom od 70 milijuna ljudi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taoci stranačkih obračuna
Tko je vjerovao da stvari ne mogu biti gore, čekalo ga je iznenađenje. David Cameron bio je posljednji premijer koji je to postao na izborima – njegovi nasljednici May, Johnson, Truss i Sunak uselili su u Downning Street 10 nakon što ih je članstvo izabralo na čelo Konzervativne stranke, pa time i za premijera.
Iako su May i Johnson dobili izbore, tako dugačak niz premijera koji su proizašli iz unutarstranačkih obračuna učinio je Britaniju taocem politike Konzervativne stranke, koja je pak glavinjala ne znajući kako kapitalizirati Brexit koji nije donosio plodove. To osobito vrijedi za posljednje dvoje premijera.
Liz Truss je prva osoba u britanskoj povijesti koja na prvim izborima nakon što je bila premijerka uopće nije izabrana u Parlament. To govori više od činjenice da je na vlasti bila 45 dana; ta brojka je varljiva jer je polovicu svog mandata Truss provela na komemoracijama za kraljicu Elizabetu II. koja je umrla dva dana nakon što joj je dala premijerski mandat.
Spašavala je Bank of England
U onih par tjedana što joj je ostalo nakon prestanka žalovanja, Truss se dokazala kao najdestruktivnija britanska političarka novijeg doba. Umjesto Borisova nacionalizma, ona je javnosti ponudila libertarijansko skretanje na ekonomsku desnicu, gdje bi trajno ukinula ili smanjila poreze i posudila novac kojim bi financirala potrošnju ne bi li potaknula rast.
Plan je bio toliko idiotski da je već na samu njegovu najavu Bank of England morala u višestrukim intervencijama kupovati državne obveznice i zaustavljati pad funte koja se strmoglavila, a Londonu se javio čak i MMF koji se zabrinuo za budućnost jedne od sedam najrazvijenijih zemalja svijeta.
The Economist se kladio da će glavica salate koju su stavili u frižider imati dulji vijek nego premijerka Truss, i unatoč njenoj uvrijeđenosti i optužbama za mizoginiju – imali su pravo. No, Truss je uspjela stvoriti štetu nesrazmjernu duljini svojeg mandata: dokazala je da se od konzervativaca može očekivati svašta i bilo što, posve suprotno proklamiranoj socijalnoj politici “one nation konzervativizma” (to je ideja iz 19. stoljeća podgrijana za 21. stoljeće, po kojoj siromašni i bogati nisu dva odvojena naroda, nego pripadaju istoj, “jednoj naciji”, kako ju je nazvao premijer Benjamin D’Israeli).
Premijer bogatiji od kralja
Nakon potopa konzervativaca i Liz Truss na izborima u četvrtak, mnogi stranački kolege upiru prstom u njene okrutne neoliberalne ideje kao razlog poraza. Uza sve to, smjena Truss nakon mjesec i pol dodatno je nagrizla caklinu same funkcije, koja je nekoć bila najmoćnija na svijetu, a sad su se na njoj kojekakve budale počele vrtjeti kao na ringišpilu. Takva degradacija prestižne premijerske pozicije bila je preduvjet da na nju zasjedne i prvi nebijelac.
Kolikogod je takav iskorak hvalevrijedan i ohrabrujući za svakog od mnogih Britanaca drukčijeg podrijetla ili boje kože, nebijelci su u Downing Street 10 uselili vrlo kasno, kad su stvari davno već otišle nizbrdo. Rishi Sunak je bio dobronamjeran koliko je bio out-of-touch, privilegirano dijete iz superbogate obitelji, s diplomama iz Oxforda i Stanforda, koji je prvi posao dobio u Goldman Sachsu, gdje drugo. Sunak je bogatiji od kralja Charlesa III. i to se čulo iz načina kako govori i što govori, kao kad za Božić dijeli hranu u pučkoj kuhinji pa beskućnika pita zanima li ga karijera u financijama.
Kad je Sunak izabran za britanskog premijera, premijer Škotske Humza Yousaf, čiji su roditelji u Britaniju doselili iz Pakistana, zatražio je ponavljanje referenduma o nezavisnosti Škotske. Sunak mu je smjesta odgovorio na Twitteru, odbacivši zahtjev škotskih nacionalista. “Hindus i musliman raspravljaju o podjeli Britanije”, šaljivo je komentirao novu stvarnost države koja je nekoć vladala polovicom svijeta britanski pisac Hari Kunzru, također podrijetlom s indijskog potkontinenta.
‘Učinili smo se nevažnima’
Izborom nebijelca za premijera Britanija je napravila veliki iskorak. No, kad se podvuče crta pod 14 godina vlasti Rishija Sunaka i njegovo četvoro prethodnika, to ispada možda jedini uspjeh. Sve je drugo otišlo naopako, bilo da nije ni moglo drukčije završiti, poput Brexita, bilo da su sami konzervativci gurali stvari nizbrdo.
Bivši direktor MI6-a sir Alex Younger dao je ovih dana u razgovoru za ITV najbolju definiciju Britanije nakon Brexita, najvećeg dostignuća danas poražene konzervativne vlasti:
“Putin je bio oduševljen našom odlukom da napustimo Europsku uniju. Otkad sam otišao s dužnosti, dosta sam se kretao europskim krugovima i teško sam deprimiran. Jednostavno nitko ni ne spominje Ujedinjenu Kraljevinu. Učinili smo se nevažnima. To je zapanjujuće. Još početkom ovog stoljeća bili smo dominantna sila. Sad nas je prestigla čak i Francuska, a o nama nitko više ni ne govori. Brexit nas je toliko marginalizirao da mi se čini kao da mu je to otpočetka bila glavna svrha.”
Zemlju koja je nekoć vladala svijetom ovih petero klauna pretvorilo je u sprdnju. Sad su poraženi, ali katastrofa Brexita ostaje
Velika Britanija se nakon Brexita morala svesti na mjeru koju je sama izabrala, nikom važna i svugdje zaobiđena
Cameron je bio posljednji koji je postao premijer na izborima; May, Johnson, Truss i Sunak uselili su u Downning Street kad ih je članstvo izabralo na čelo stranke. S nizom premijera proizašlih iz unutarstranačkih obračuna, Britanija je glavinjala ne znajući kako kapitalizirati Brexit koji nije nosio plodove
Na početku petnaeste sezone, s repertoara je konačno skinuta jedna od najrazornijih političkih predstava u poratnoj Europi; šou klauna u Westminsteru je gotov. Konzervativna stranka potrošila je ugled Velike Britanije, budućnost njenih građana i pet premijera da bi namirila unutarstranačke razmirice između onih koji su za Europu i onih koji su protiv.
Cijelo desetljeće su čitav kontinent držali taocem raskola u svom klubu zastupnika. No, taj megalomanski čin bio je ujedno i zadnji koji je Britanija bila u stanju izvesti; nakon Brexita morala se svesti na mjeru koju je sama izabrala, nikom važna i svugdje zaobiđena. Kad su shvatili što su napravili, bilo je prekasno za povratak. Od britanskog odlaska najlakše se oporavila Europa; Britanija nije i teško da će ikad.
Nije pošteno krivnju za ovaj užas ravnomjerno podijeliti među vođama konzervativaca, iako su svih petero suodgovorni za sunovrat zemlje i zasluženi povijesni poraz svoje stranke. David Cameron, Boris Johnson i Liz Truss bili su maligni klaunovi – stvari bi danas bile bolje da ih nije bilo.
Benigni i maligni klaunovi
Theresa May i Rishi Sunak možda su nešto i popravili, sigurno nisu ništa upropastili, ali su neupitno bili neozbiljni, šeprtljavi, ni blizu razine odgovornosti koja se tražila u vremenima koja su sami zakomplicirali; zaslužuju doduše da ih se nazove benignima.
Šou klauna u britanskoj politici trajao je predugo – posljednji laburistički premijer bio je danas zaboravljeni Gordon Brown, časni političar koji je svojem političkom partneru povjerovao da će njih dvojica vladati fifty-fifty, da bi ga Tony Blair izradio i vladao deset godina, a Brown tek tri. Bila su to posve druga vremena, kad je riječ “referendum” u britanskoj politici asocirala na Škotsku, ne na Bruxelles.
Korijen budućeg zla ležao je već u načinu dolaska Davida Camerona na vlast 2010. godine: konzervativci nisu imali većinu, pa su morali formirati koalicijsku vladu, prvu od one Winstona Churchilla iz Drugog svjetskog rata. Vođa liberalnih demokrata Nick Clegg postao je zamjenik premijera, a Cameron se hrvao s različitim interesnim i ideološkim strujama u konzervativnim redovima.
Strateška pogreška stoljeća
Uvijek je korisno napomenuti da britanska Konzervativna i unionistička stranka, kako joj je puno ime, za europske pojmove nije ni po čemu “konzervativna”, nego je riječ o tipičnoj liberalnoj stranci; liberalni demokrati imaju nestabilniji rezultat i vodstvo, pa više osciliraju, ali su slični njemačkom FDP-u u smislu da su više libertarijanci nego liberali.
U prvom mandatu Davida Camerona pojavila se u njegovoj glavi jedna od najštetnijih ideja u poratnoj političkoj povijesti Europe. U pokušaju da smiri unutarstranačke sukobe među konzervativcima, Cameron se odlučio na taktički ustupak koji se pretvorio u najveću stratešku pogrešku novije britanske povijesti.
Namirujući euroskeptike, za koje je vjerovao da nemaju podršku većine javnosti, Cameron je obećao da će – ako birači daju konzervativcima većinu na izborima 2015. godine – raspisati referendum o članstvu Ujedinjene Kraljevine u Europskoj uniji.
Opasnost velikih ega
Kako rečeno, tako i učinjeno. Konzervativci su osvojili većinu, liberalni demokrati pali na osam zastupnika, pa je Nick Clegg svoja umijeća otišao prodavati Marku Zuckerbergu. Najvažnije od svega, euroskeptici su dobili svoj referendum.
Vrijedi načas razmisliti o toj Cameronovoj pogodbi danas, dok svijet zapanjeno promatra posljedice nepromišljene odluke Emmanuela Macrona da raspiše nepotrebne prijevremene izbore, na kojima pobjeđuje ekstremna desnica, i dok svi strepe od tvrdoglavosti ostarjelog Joea Bidena, koji se ne želi povući nego utire put povratku Donalda Trumpa i mogućem kraju američke demokracije.
“Opasnost velikih ega”, kako je potonju dvojicu nazvao novi Die Zeit, imao je predšasnika u nadmenom britanskom premijeru koji je sve znao bolje od drugih. Još gore, kad se u rano jutro 24. lipnja 2016. pokazalo da je podcijenio snage političkog kaosa, Cameron je podvukao rep i posljednji put u Downing Street 10 ušao pjevušeći pjesmicu, duše olakšane upravo podnesenom ostavkom.
Žena čisti muški nered
Mlinski kamen koji je svojom nepromišljenošću vezao oko vrata desetinama milijuna sugrađana njega nije pritezao. A ništa od toga nije bilo nužno: ni Cameronov referendum, ni Macronovi izbori, ni Bidenova kandidatura.
Theresa May bila je neka vrsta Jadranke Kosor, ali nesposobna. Žena koja dolazi čistiti muški nered kad nitko drugi to ne želi zaslužuje blaži aršin već zbog okolnosti svoje zadaće. Poput premijerke koja je Hrvatsku uvela u EU i ona je zapravo riješila problem, ali kad je došlo doba ubiranja zasluga, opet se tu nacrtao neki muškarac koji je dobio aplauz. No, May je u tom procesu jako dugo petljala. U strahu da nema legitimitet, zatražila ga je na prijevremenim izborima – no njih je zamalo izgubila, što joj je odnijelo i onaj legitimitet koji je dotad imala.
Stavove je mijenjala od remain, pa skok na hard-Brexit pa sporo sve do soft-Brexita. Nedostajala joj je clarity of vision, ali je isto tako imala posla s vjerojatno najgorom zastupničkom bagrom u modernoj britanskoj povijesti, koja ju je neprestano ponižavala u Parlamentu. Paralelno je još morala preskakati sve vrste noga i klopki koju su joj podmetali kolege iz leadershipa.
Budale rade, pametni isporučuju
Najopasniji je bio Dominic Cummings, mračni strateg koji je za svoga šefa Borisa Johnsona osmislio preuzimanje stranke taman kad je May odradila većinu najtežeg posla. Budale rade, a pametni isporučuju, shvatio je Boris, pa obećao da će Deliver Brexit. Slikao se u teškim završnim pregovorima u Bruxellesu, gdje su EU i Irska dobili manje-više sve što su tražili, London je pristao čak i na međunarodne kontrole unutar vlastite zemlje, ali je Johnson – šampion laži i bezočništva – rekao da zapravo nije ili nije baš ili nije važno ili… što smo ono pričali?
Nepočešljani opsjenar zamađijao je i stranku i državu, koji su dotad već počeli shvaćati da stvari nisu dobre i da se neće uskoro popraviti – pa su se prepustili Borisovoj alternativnoj stvarnosti. U prosincu 2019. godine, zadnjem mjesecu pretkovidske ere, odnio je uvjerljivu pobjedu na izborima.
Tadašnjem uspjehu konzervativaca pomoglo je samouništenje laburista. Preuzevši stranku od Eda Milibanda, prvog židovskog kandidata za britanskog premijera, novi lider Jeremy Corbyn pretvorio je Laburističku stranku u ekstremno lijevo antisemitsko leglo, družio se i slavio teroriste i najgore diktatore, zbog dubokih antikapitalističkih uvjerenja prezirao Europsku uniju i simpatizirao s Brexitom, iako su većinu birača laburista činili remaineri. Čak i pojavno, Corbyn je bio beskrajno netalentiran, tvrd i antipatičan, pa su laburisti pod njim ostvarili najgori rezultat u gotovo stotinu godina.
Bahati indolentni lažov
Konzervativci su s Borisom Johnsonom dobili prvog lidera koji je, bar na riječima, više bio nacionalist nego liberal. U antieuropskom, maloengleskom, ksenofobnom pokretu on je sudjelovao desetljećima, šaljući još kao dopisnik iz Bruxellesa priče o izmišljenim “europskim regulativama” kojima su tabloidi prestravljivali Britance. Nije to radio iz uvjerenja nego iz zajebancije (osim u sebe samoga, Boris Johnson nema drugih uvjerenja), ali ga je stvar prebacila i sad smo tu gdje jesmo.
Cijeli pokret u Brexitu se sveo na ideju Take our country back! i nasukao na hrid stvarnosti kad je to “preuzimanje” vlastite zemlje provedeno, a benefiti nisu bili na horizontu. Otrežnjenje od “uspjeha Brexita” odgodila je pandemija; nevjerojatno je da je na mjestu premijera Boris izdržao čak tri godine, a da ga stranka nije najurila ranije, takvog bahatog, indolentnog neradnika, nezainteresiranog dokoličara i lažova kojega je posao premijera zanimao samo da bi sebe mogao uspoređivati s Churchillom.
Beskrajne laži o svemu, uključujući raskalašene zabave u Downing Streetu usred lockdowna, na kraju nitko nije više htio pušiti, pa je Johnson šupiran u rujnu 2022. Do tog trenutka Britaniju su svi već prestali doživljavati kao ozbiljnu državu; iako je bila stalna članica Vijeća sigurnosti i nuklearna sila, bilo je posve razvidno da njome vlada družina klaunova koji ne znaju upravljati samima sobom, kamoli državom od 70 milijuna ljudi.
Taoci stranačkih obračuna
Tko je vjerovao da stvari ne mogu biti gore, čekalo ga je iznenađenje. David Cameron bio je posljednji premijer koji je to postao na izborima – njegovi nasljednici May, Johnson, Truss i Sunak uselili su u Downning Street 10 nakon što ih je članstvo izabralo na čelo Konzervativne stranke, pa time i za premijera.
Iako su May i Johnson dobili izbore, tako dugačak niz premijera koji su proizašli iz unutarstranačkih obračuna učinio je Britaniju taocem politike Konzervativne stranke, koja je pak glavinjala ne znajući kako kapitalizirati Brexit koji nije donosio plodove. To osobito vrijedi za posljednje dvoje premijera.
Liz Truss je prva osoba u britanskoj povijesti koja na prvim izborima nakon što je bila premijerka uopće nije izabrana u Parlament. To govori više od činjenice da je na vlasti bila 45 dana; ta brojka je varljiva jer je polovicu svog mandata Truss provela na komemoracijama za kraljicu Elizabetu II. koja je umrla dva dana nakon što joj je dala premijerski mandat.
Spašavala je Bank of England
U onih par tjedana što joj je ostalo nakon prestanka žalovanja, Truss se dokazala kao najdestruktivnija britanska političarka novijeg doba. Umjesto Borisova nacionalizma, ona je javnosti ponudila libertarijansko skretanje na ekonomsku desnicu, gdje bi trajno ukinula ili smanjila poreze i posudila novac kojim bi financirala potrošnju ne bi li potaknula rast.
Plan je bio toliko idiotski da je već na samu njegovu najavu Bank of England morala u višestrukim intervencijama kupovati državne obveznice i zaustavljati pad funte koja se strmoglavila, a Londonu se javio čak i MMF koji se zabrinuo za budućnost jedne od sedam najrazvijenijih zemalja svijeta.
The Economist se kladio da će glavica salate koju su stavili u frižider imati dulji vijek nego premijerka Truss, i unatoč njenoj uvrijeđenosti i optužbama za mizoginiju – imali su pravo. No, Truss je uspjela stvoriti štetu nesrazmjernu duljini svojeg mandata: dokazala je da se od konzervativaca može očekivati svašta i bilo što, posve suprotno proklamiranoj socijalnoj politici “one nation konzervativizma” (to je ideja iz 19. stoljeća podgrijana za 21. stoljeće, po kojoj siromašni i bogati nisu dva odvojena naroda, nego pripadaju istoj, “jednoj naciji”, kako ju je nazvao premijer Benjamin D’Israeli).
Premijer bogatiji od kralja
Nakon potopa konzervativaca i Liz Truss na izborima u četvrtak, mnogi stranački kolege upiru prstom u njene okrutne neoliberalne ideje kao razlog poraza. Uza sve to, smjena Truss nakon mjesec i pol dodatno je nagrizla caklinu same funkcije, koja je nekoć bila najmoćnija na svijetu, a sad su se na njoj kojekakve budale počele vrtjeti kao na ringišpilu. Takva degradacija prestižne premijerske pozicije bila je preduvjet da na nju zasjedne i prvi nebijelac.
Kolikogod je takav iskorak hvalevrijedan i ohrabrujući za svakog od mnogih Britanaca drukčijeg podrijetla ili boje kože, nebijelci su u Downing Street 10 uselili vrlo kasno, kad su stvari davno već otišle nizbrdo. Rishi Sunak je bio dobronamjeran koliko je bio out-of-touch, privilegirano dijete iz superbogate obitelji, s diplomama iz Oxforda i Stanforda, koji je prvi posao dobio u Goldman Sachsu, gdje drugo. Sunak je bogatiji od kralja Charlesa III. i to se čulo iz načina kako govori i što govori, kao kad za Božić dijeli hranu u pučkoj kuhinji pa beskućnika pita zanima li ga karijera u financijama.
Kad je Sunak izabran za britanskog premijera, premijer Škotske Humza Yousaf, čiji su roditelji u Britaniju doselili iz Pakistana, zatražio je ponavljanje referenduma o nezavisnosti Škotske. Sunak mu je smjesta odgovorio na Twitteru, odbacivši zahtjev škotskih nacionalista. “Hindus i musliman raspravljaju o podjeli Britanije”, šaljivo je komentirao novu stvarnost države koja je nekoć vladala polovicom svijeta britanski pisac Hari Kunzru, također podrijetlom s indijskog potkontinenta.
‘Učinili smo se nevažnima’
Izborom nebijelca za premijera Britanija je napravila veliki iskorak. No, kad se podvuče crta pod 14 godina vlasti Rishija Sunaka i njegovo četvoro prethodnika, to ispada možda jedini uspjeh. Sve je drugo otišlo naopako, bilo da nije ni moglo drukčije završiti, poput Brexita, bilo da su sami konzervativci gurali stvari nizbrdo.
Bivši direktor MI6-a sir Alex Younger dao je ovih dana u razgovoru za ITV najbolju definiciju Britanije nakon Brexita, najvećeg dostignuća danas poražene konzervativne vlasti:
“Putin je bio oduševljen našom odlukom da napustimo Europsku uniju. Otkad sam otišao s dužnosti, dosta sam se kretao europskim krugovima i teško sam deprimiran. Jednostavno nitko ni ne spominje Ujedinjenu Kraljevinu. Učinili smo se nevažnima. To je zapanjujuće. Još početkom ovog stoljeća bili smo dominantna sila. Sad nas je prestigla čak i Francuska, a o nama nitko više ni ne govori. Brexit nas je toliko marginalizirao da mi se čini kao da mu je to otpočetka bila glavna svrha.”