Kako su prošli JNA i Teritorijalna obrana tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore, svima je poznato. No, kome treba dirati u stare rane, iz doba kad se pjevalo S vrha Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče? Kakav je stvarni učinak političke deklaracije koju je izglasao 41 od ukupno 81 poslanika skupštine najmlađe članice NATO-a, saveznice i susjede Republike Hrvatske?
Na međunarodnom planu rezultat ovog čina je apsolutno nikakav. Manji nego kad je Kneževina Crna Gora objavila rata Japanu 1904. godine. Kad je carska Rusija zaratila s Japanom oko teritorijalnih pretenzija na korejskom poluotoku i u Mandžuriji, crnogorski knjaz, a kasnije i kralj Nikola I. Petrović Njegoš u znak podrške bratskoj Rusiji objavio je rat Japanskom carstvu.
Stogodišnji rat
Rusija je potučena do nogu, na kopnu i moru, a objava rata ostala je zapamćena tek kao anegdota iz međunarodnih odnosa. Formalno ratno stanje bilo je na snazi sve do ponovnog osamostaljenja Crne Gore. Pedantni Japanci poslali su 16. lipnja 2006. u Podgoricu zamjenicu ministra vanjskih poslova. Vladina izaslanica Akiko Jamanaka službeno je uručila priznanje obnovljene crnogorske državnosti i dostavila pismo vladi u Podgorici kojim se, u ime vlade japanskog cara, formalno proglašava kraj rata. On je tako formalno trajao 102 godine.
Tko stoji iza rezolucije? Sjećam je događaja iz prošle godine: Europski centar za sigurnosne studije George C. Marshall, sa sjedištem u Garmisch-Partenkirchenu, organizirao je konferenciju u Dubrovniku. Hrvatska je bila domaćin, a događaju su prisustvovali sudionici iz susjednih zemalja i NATO-a. Skup se bavio sigurnosnim politikama i sjevernoatlantskim integracijama, dakle budućnošću, a ne prošlošću. S tim u vezi, kao domaćini nismo otvarali bolne teme iz nedavne prošlosti.
Međutim, ono što se dogodilo Dubrovniku 1991. godine bila je i ostala svjetska vijest. Za shemu udara projektilima JNA svi su znali. Obilazak gradske jezgre, s još vidljivim ostacima granatiranja, samo je podebljao dojam o vandalizmu nad svjetskom spomeničkom baštinom. Drugog dana sudionici skupa poželjeli su obići tvrđavu Imperijal, fortifikacijski objekt koji su na vrhu Srđa podigli Francuzi 1810. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Neka nam pripišu i Dubrovnik’
Dolazak na Srđ, izvan službenog programa, neminovno je otvorio ratne teme. Na kamenim blokovima utvrde još su se vidjeli udari topovskih granata s kopna i s mora, kao i biljezi udara avionskih bombi i raketa. Uslijedila su brojna pitanja o bitki za Srđ koja se odigrala 6. prosinca 1991., kad je grupa od 34 branitelja izdržala napade mnogobrojnijeg i daleko bolje naoružanog neprijatelja.
Činjenica je da su Crnogorci činili većinu agresorskih vojnika. Kao domaćin, želio sam izbjeći etničku atribuciju napadača. Svoje odgovore bazirao sam na sukobu Hrvatske vojske i Jugoslavenske narodne armije. Ipak, gosti koji su došli izvan regije inzistirali su na pitanju odakle su napadali “Srbi”. Ja sam se opet vraćao na “JNA”, kao na neprijateljsku formaciju.
No, gosti su uporno otvarali pitanje – odakle su napadali Srbi? Zašto su Srbi razarali grad? U tom mom migoljenju da eksplicitno nikoga ne imenujem kao napadače na Dubrovnik, prišao mi je sudionik iz Beograda s komentarom: “Nemoj se truditi. Pored tolikih sranja što smo napravili, neka nam pripišu i Dubrovnik”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvođači prljavih radova
Osjećao sam neku nepravdu jer, istini za volju, rezervisti iz Crne Gore su popalili i opljačkali Konavle, pokušali zauzeti Srđ, razarali grad… Tad sam naučio i lekciju o međunarodnim odnosima. Za kolege sa Zapada nedvojbeni generator rata bio je Slobodan Milošević, on je bio na čelu Srbije, Srbi su bili glavni nositelji sukoba. Lokalne etničke, topografske, povijesne i ostale nijanse oni niti znaju niti žele znati. Kako onda, tako i danas.
Naredbodavac je bio na drugom mjestu; Crnogorci su poslužili samo kao izvođači prljavih radova. U tom smislu treba gledati i ovu deklaraciju parlamenta iz Podgorice. Potpuno je jasno da su prosrpske političke strane iz Crne Gore radile po direktivi iz Beograda.
Nisam našao relevantna istraživanja koja ukazuju na raspoloženje građana Crne Gore u odnosu na Deklaraciju o Jasenovcu. Međutim, moje iskustvo u radu s Crnogorcima vrlo je pozitivno. Godinama sam, kao ekspert EUROCONTROL-a, dolazio u Podgoricu pružajući podršku lokalnim zrakoplovnim dionicima u primjeni europske regulative.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nasljeđe sramote
Suradnja je bila izvrsna. Moji neposredni domaćini većinom su bili briljantni mladi, obrazovani i vrlo inteligentni momci. Postupno su postajali svjesni neminovnosti europske perspektive Crne Gore. Otvoreno su iskazivali zahvalnost na podršci koju, na tom putu, dobivaju od Hrvatske. Meni – a niti mom kolegi Francuzu – nije naravno padalo na pamet otvarati teme iz nedavne ratne prošlosti.
Ipak, nakon višegodišnje suradnje, bez ikakvog poticaja, kolege iz Crne Gore otvorile su temu Dubrovnika i ogromne sramote koju su im u nasljeđe ostavili crnogorski sljedbenici politike Slobodana Miloševića.
Trebamo jedni drugima
Znači li to da Zagreb treba prijeći preko ove deklaracije kojoj je jedina svrha provokacija? Sigurno ne. Ipak, treba biti mudar i ne nasjesti na provokaciju koju orkestrira bivši nogometni huligan. Zadatak nije lak. Prvi koraci predsjednika Zorana Milanovića idu ka deeskalaciji potencijalne krize. Nadam se da će u tom smjeru ići i Vlada, rješavajući ovo pitanje isključivo bilateralno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crnoj Gori treba Hrvatska na putu prema EU. Hrvatskoj treba Crna Gora kao stabilan susjed i pouzdan saveznik. Budvi, a i Dubrovniku, trebaju mir i sigurnost. A što tiče Beograda, na međunarodnom planu dobili su još jednu etiketu faktora nestabilnosti u regiji. Svima je posve jasno da je Andrija Mandić marioneta. Na kraju se račun za krivu politiku uvijek ispostavi na pravu adresu.
Svijet misli da su Dubrovnik razarali Srbi. A Crnogorci, umjesto da se pokriju ušima, opet odrađuju prljav posao za Beograd
Rezolucija o Jasenovcu podsjetila me na nepravdu koju sam osjetio dok sam na vrhu Srđa objašnjavao rat strancima
Kao domaćin, želio sam izbjeći etničku atribuciju napadača. Govorio sam o sukobu Hrvatske vojske i Jugoslavenske narodne armije. Ipak, gosti su pitali odakle su napadali 'Srbi'. Ja sam se vraćao na 'JNA', no oni su inzistirali – zašto su Srbi razarali grad? Tad mi je prišao sudionik iz Beograda i rekao: 'Nemoj se više truditi'
Razaranje Dubrovnika i njegove okolice 1991. godine prva je asocijacija koju izaziva Rezolucija o genocidu u Jasenovcu i logorima Dachauu i Mauthausenu, nedavno usvojena u Skupštini Crne Gore. Činjenica da na čelu crnogorske skupštine sjedi četnikoljubac Andrija Mandić, koji je osobno sudjelovao u pohodu Jugoslavenske narodne armije na Dubrovnik, dodatno pojačava takvu vezu.
Kako su prošli JNA i Teritorijalna obrana tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore, svima je poznato. No, kome treba dirati u stare rane, iz doba kad se pjevalo S vrha Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče? Kakav je stvarni učinak političke deklaracije koju je izglasao 41 od ukupno 81 poslanika skupštine najmlađe članice NATO-a, saveznice i susjede Republike Hrvatske?
Na međunarodnom planu rezultat ovog čina je apsolutno nikakav. Manji nego kad je Kneževina Crna Gora objavila rata Japanu 1904. godine. Kad je carska Rusija zaratila s Japanom oko teritorijalnih pretenzija na korejskom poluotoku i u Mandžuriji, crnogorski knjaz, a kasnije i kralj Nikola I. Petrović Njegoš u znak podrške bratskoj Rusiji objavio je rat Japanskom carstvu.
Stogodišnji rat
Rusija je potučena do nogu, na kopnu i moru, a objava rata ostala je zapamćena tek kao anegdota iz međunarodnih odnosa. Formalno ratno stanje bilo je na snazi sve do ponovnog osamostaljenja Crne Gore. Pedantni Japanci poslali su 16. lipnja 2006. u Podgoricu zamjenicu ministra vanjskih poslova. Vladina izaslanica Akiko Jamanaka službeno je uručila priznanje obnovljene crnogorske državnosti i dostavila pismo vladi u Podgorici kojim se, u ime vlade japanskog cara, formalno proglašava kraj rata. On je tako formalno trajao 102 godine.
Tko stoji iza rezolucije? Sjećam je događaja iz prošle godine: Europski centar za sigurnosne studije George C. Marshall, sa sjedištem u Garmisch-Partenkirchenu, organizirao je konferenciju u Dubrovniku. Hrvatska je bila domaćin, a događaju su prisustvovali sudionici iz susjednih zemalja i NATO-a. Skup se bavio sigurnosnim politikama i sjevernoatlantskim integracijama, dakle budućnošću, a ne prošlošću. S tim u vezi, kao domaćini nismo otvarali bolne teme iz nedavne prošlosti.
Međutim, ono što se dogodilo Dubrovniku 1991. godine bila je i ostala svjetska vijest. Za shemu udara projektilima JNA svi su znali. Obilazak gradske jezgre, s još vidljivim ostacima granatiranja, samo je podebljao dojam o vandalizmu nad svjetskom spomeničkom baštinom. Drugog dana sudionici skupa poželjeli su obići tvrđavu Imperijal, fortifikacijski objekt koji su na vrhu Srđa podigli Francuzi 1810. godine.
‘Neka nam pripišu i Dubrovnik’
Dolazak na Srđ, izvan službenog programa, neminovno je otvorio ratne teme. Na kamenim blokovima utvrde još su se vidjeli udari topovskih granata s kopna i s mora, kao i biljezi udara avionskih bombi i raketa. Uslijedila su brojna pitanja o bitki za Srđ koja se odigrala 6. prosinca 1991., kad je grupa od 34 branitelja izdržala napade mnogobrojnijeg i daleko bolje naoružanog neprijatelja.
Činjenica je da su Crnogorci činili većinu agresorskih vojnika. Kao domaćin, želio sam izbjeći etničku atribuciju napadača. Svoje odgovore bazirao sam na sukobu Hrvatske vojske i Jugoslavenske narodne armije. Ipak, gosti koji su došli izvan regije inzistirali su na pitanju odakle su napadali “Srbi”. Ja sam se opet vraćao na “JNA”, kao na neprijateljsku formaciju.
No, gosti su uporno otvarali pitanje – odakle su napadali Srbi? Zašto su Srbi razarali grad? U tom mom migoljenju da eksplicitno nikoga ne imenujem kao napadače na Dubrovnik, prišao mi je sudionik iz Beograda s komentarom: “Nemoj se truditi. Pored tolikih sranja što smo napravili, neka nam pripišu i Dubrovnik”.
Izvođači prljavih radova
Osjećao sam neku nepravdu jer, istini za volju, rezervisti iz Crne Gore su popalili i opljačkali Konavle, pokušali zauzeti Srđ, razarali grad… Tad sam naučio i lekciju o međunarodnim odnosima. Za kolege sa Zapada nedvojbeni generator rata bio je Slobodan Milošević, on je bio na čelu Srbije, Srbi su bili glavni nositelji sukoba. Lokalne etničke, topografske, povijesne i ostale nijanse oni niti znaju niti žele znati. Kako onda, tako i danas.
Naredbodavac je bio na drugom mjestu; Crnogorci su poslužili samo kao izvođači prljavih radova. U tom smislu treba gledati i ovu deklaraciju parlamenta iz Podgorice. Potpuno je jasno da su prosrpske političke strane iz Crne Gore radile po direktivi iz Beograda.
Nisam našao relevantna istraživanja koja ukazuju na raspoloženje građana Crne Gore u odnosu na Deklaraciju o Jasenovcu. Međutim, moje iskustvo u radu s Crnogorcima vrlo je pozitivno. Godinama sam, kao ekspert EUROCONTROL-a, dolazio u Podgoricu pružajući podršku lokalnim zrakoplovnim dionicima u primjeni europske regulative.
Nasljeđe sramote
Suradnja je bila izvrsna. Moji neposredni domaćini većinom su bili briljantni mladi, obrazovani i vrlo inteligentni momci. Postupno su postajali svjesni neminovnosti europske perspektive Crne Gore. Otvoreno su iskazivali zahvalnost na podršci koju, na tom putu, dobivaju od Hrvatske. Meni – a niti mom kolegi Francuzu – nije naravno padalo na pamet otvarati teme iz nedavne ratne prošlosti.
Ipak, nakon višegodišnje suradnje, bez ikakvog poticaja, kolege iz Crne Gore otvorile su temu Dubrovnika i ogromne sramote koju su im u nasljeđe ostavili crnogorski sljedbenici politike Slobodana Miloševića.
Trebamo jedni drugima
Znači li to da Zagreb treba prijeći preko ove deklaracije kojoj je jedina svrha provokacija? Sigurno ne. Ipak, treba biti mudar i ne nasjesti na provokaciju koju orkestrira bivši nogometni huligan. Zadatak nije lak. Prvi koraci predsjednika Zorana Milanovića idu ka deeskalaciji potencijalne krize. Nadam se da će u tom smjeru ići i Vlada, rješavajući ovo pitanje isključivo bilateralno.
Crnoj Gori treba Hrvatska na putu prema EU. Hrvatskoj treba Crna Gora kao stabilan susjed i pouzdan saveznik. Budvi, a i Dubrovniku, trebaju mir i sigurnost. A što tiče Beograda, na međunarodnom planu dobili su još jednu etiketu faktora nestabilnosti u regiji. Svima je posve jasno da je Andrija Mandić marioneta. Na kraju se račun za krivu politiku uvijek ispostavi na pravu adresu.