Šest godina je prošlo otkad je HDZ-ova vlast počela koketirati s vraćanjem obaveznog vojnog roka, a ni danas nema odgovora na ključna pitanja koja su tu ideju u startu činila teško ostvarivom i neozbiljnom. Istina, doima se da je inicijativa ovaj put ozbiljnije pripremljena nego 2018. godine, a pogotovo ozbiljnije nego prije dvije godine kad je tadašnji ministar obrane, Mario Banožić, izjavio da bi vraćanje vojnog roka bila odlična ideja, jer je vidio anketu o tome na nekom internetskom portalu.
No, iako su Oružane snage i Ministarstvo obrane ovaj put pripremili navodno vrlo ozbiljan prijedlog, ne samo da javnost i dalje nema odgovore na ključna pitanja iz 2018., nego su se u međuvremenu pojavila i neka nova. Na koja također zasad nema odgovora.
Prvo, stari problemi. Onaj o trošku koji je svojevremeno tjerao ondašnjeg ministra financija Zdravka Marića da poruči da mu je vojni rok prihvatljiva ideja, pod uvjetom da se za njega pronađu sredstva u okviru Ministarstva obrane, možda više i nije toliki problem. Dvije godine inflacije su lijepo napunile državnu blagajnu, pa bi se i koja stotina milijuna eura možda i mogla pronaći bez ultimativne drame.
Ostaje pitanje o tome tko bi obučavao svu tu vojsku – u HV-u je baš najveći deficit dočasnika, na koje uglavnom pada najveći teret obuke. Kao i gdje bi se obuka provodila, jer su stari poligoni i vojarne na mnogim mjestima ozbiljno zarasli u korov i propali.
Moguće je da su ta pitanja temeljito odgovorena u pripremljenom programu vojne obuke, koji bi uskoro trebali biti predstavljeni predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću i Vladi. I tu dolazimo do novog problema – transparentnosti. Vjerojatno bi javnost, pogotovo oni koji svoju djecu trebaju slati u uniforme i pod oružje, trebala znati kako se cijela ta priča kani odraditi.
Savjest i kazna
Iz onog što je dosad iscurilo u javnost, problem će biti i civilno služenje vojnog roka. Naime, prije petnaestak godina obavezni vojni rok je i ukinut jer klinci, zapravo, nisu htjeli u vojnike. Posljednje dvije godine kad je služenje vojske bilo obavezno, 2006. i 2007., više od pedeset posto ročnika je odabralo civilno služenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministar obrane Ivan Anušić kani tome stati na kraj dvaput dužim trajanjem civilnog služenja, no sudska praksa Europskog suda za ljudska prava govori da ono ne smije biti više od 50 posto duže od običnog vojnog roka. Hoće li klinci, dakle, radije tri mjeseca trčati pod punom vojnom opremom po hrvatskim brdima ili četiri do šest mjeseci premještati papire u lokalnoj civilnoj zaštiti, veliko je pitanje.
Previše novih upitnika
Problem je i rat u Ukrajini. Koliko god je ruski napad na tu zemlju pokazao da su nužne ozbiljnije obrambene snage od onih na kakve je Europa navikla posljednjih desetljeća, ukrajinske bitke su pokazale i koliko se rat kao takav promijenio. Koliko Hrvatskoj treba čizama na terenu, a koliko, recimo, operatera na dronovima? I koliko će ta promjena cijele paradigme ratovanja biti uvažena u novom programu vojne obuke? Iskustva iz “modernizacije” uobičajenih edukativnih programa u školskom sustavu nimalo ne ohrabruju.
Jasno, na cijelu priču se već nakačila cijela bojna nerealiziranih diktatora, koji snivaju o tome da vojnička disciplina “djecu dovede u red”, ne želeći ni prikriti goruću želju o tome da određuju i uređuju tuđe živote. Koliko će ekstremno individualizirana generacija, koja je u kolijevci već imala pristup mobilnom internetu takvu, kolektivističku, “JNA 1964.” tatoo priču uopće doživjeti bilo kakvom osim prijetećom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se, dakle, podvuče crta, ostaju zjapeće otvorena logistička pitanja ostvarivosti cijele priče. Ostaje lako predvidivo obaranje novog rekorda u prigovorima savjesti i civilnom služenju vojnog roka. Ostaju upitnici oko suvremenosti cijelog programa.
Batina za predsjednika?
A onda je tu i HDZ. Ovakav golemi društveni zahvat ne bi se smio doživjeti kao pokazna vježba snage jedne stranke. Stoga je nužno da se oko toga treba li i kakav vojni rok Hrvatskoj postigne ne samo ustavno logični dogovor s predsjednikom Republike, nego što širi konsenzus svih političkih i društvenih snaga u zemlji.
S druge strane, ako se prijedlogom na bilo koji način razljuti Milanovića, možda će ga se u predsjedničkoj kampanji koja je upravo počela moći mlatiti s time da je protiv vojnog roka, dakle protiv Hrvatske vojske, dakle protiv Hrvatske kao takve. Bilo bi krasno misliti da je današnja Hrvatska preozbiljna zemlja da bi se ovako važna tema koristila u tako niske političke svrhe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što uopće znamo o uvođenju vojnog roka? Osim da se na priču nakačila cijela bojna nerealiziranih diktatora koji bi 'djecu dovodili u red'
Odgovor na izazove vremena ili odgovor na izazov Zorana Milanovića?
Ozbiljno se ide prema vraćanju vojnog roka, a još nema odgovora ni na stare, ni na nove probleme
Šest godina je prošlo otkad je HDZ-ova vlast počela koketirati s vraćanjem obaveznog vojnog roka, a ni danas nema odgovora na ključna pitanja koja su tu ideju u startu činila teško ostvarivom i neozbiljnom. Istina, doima se da je inicijativa ovaj put ozbiljnije pripremljena nego 2018. godine, a pogotovo ozbiljnije nego prije dvije godine kad je tadašnji ministar obrane, Mario Banožić, izjavio da bi vraćanje vojnog roka bila odlična ideja, jer je vidio anketu o tome na nekom internetskom portalu.
No, iako su Oružane snage i Ministarstvo obrane ovaj put pripremili navodno vrlo ozbiljan prijedlog, ne samo da javnost i dalje nema odgovore na ključna pitanja iz 2018., nego su se u međuvremenu pojavila i neka nova. Na koja također zasad nema odgovora.
Tko će i gdje obučavati regrute?
Prvo, stari problemi. Onaj o trošku koji je svojevremeno tjerao ondašnjeg ministra financija Zdravka Marića da poruči da mu je vojni rok prihvatljiva ideja, pod uvjetom da se za njega pronađu sredstva u okviru Ministarstva obrane, možda više i nije toliki problem. Dvije godine inflacije su lijepo napunile državnu blagajnu, pa bi se i koja stotina milijuna eura možda i mogla pronaći bez ultimativne drame.
Ostaje pitanje o tome tko bi obučavao svu tu vojsku – u HV-u je baš najveći deficit dočasnika, na koje uglavnom pada najveći teret obuke. Kao i gdje bi se obuka provodila, jer su stari poligoni i vojarne na mnogim mjestima ozbiljno zarasli u korov i propali.
Moguće je da su ta pitanja temeljito odgovorena u pripremljenom programu vojne obuke, koji bi uskoro trebali biti predstavljeni predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću i Vladi. I tu dolazimo do novog problema – transparentnosti. Vjerojatno bi javnost, pogotovo oni koji svoju djecu trebaju slati u uniforme i pod oružje, trebala znati kako se cijela ta priča kani odraditi.
Savjest i kazna
Iz onog što je dosad iscurilo u javnost, problem će biti i civilno služenje vojnog roka. Naime, prije petnaestak godina obavezni vojni rok je i ukinut jer klinci, zapravo, nisu htjeli u vojnike. Posljednje dvije godine kad je služenje vojske bilo obavezno, 2006. i 2007., više od pedeset posto ročnika je odabralo civilno služenje.
Ministar obrane Ivan Anušić kani tome stati na kraj dvaput dužim trajanjem civilnog služenja, no sudska praksa Europskog suda za ljudska prava govori da ono ne smije biti više od 50 posto duže od običnog vojnog roka. Hoće li klinci, dakle, radije tri mjeseca trčati pod punom vojnom opremom po hrvatskim brdima ili četiri do šest mjeseci premještati papire u lokalnoj civilnoj zaštiti, veliko je pitanje.
Previše novih upitnika
Problem je i rat u Ukrajini. Koliko god je ruski napad na tu zemlju pokazao da su nužne ozbiljnije obrambene snage od onih na kakve je Europa navikla posljednjih desetljeća, ukrajinske bitke su pokazale i koliko se rat kao takav promijenio. Koliko Hrvatskoj treba čizama na terenu, a koliko, recimo, operatera na dronovima? I koliko će ta promjena cijele paradigme ratovanja biti uvažena u novom programu vojne obuke? Iskustva iz “modernizacije” uobičajenih edukativnih programa u školskom sustavu nimalo ne ohrabruju.
Jasno, na cijelu priču se već nakačila cijela bojna nerealiziranih diktatora, koji snivaju o tome da vojnička disciplina “djecu dovede u red”, ne želeći ni prikriti goruću želju o tome da određuju i uređuju tuđe živote. Koliko će ekstremno individualizirana generacija, koja je u kolijevci već imala pristup mobilnom internetu takvu, kolektivističku, “JNA 1964.” tatoo priču uopće doživjeti bilo kakvom osim prijetećom?
Kad se, dakle, podvuče crta, ostaju zjapeće otvorena logistička pitanja ostvarivosti cijele priče. Ostaje lako predvidivo obaranje novog rekorda u prigovorima savjesti i civilnom služenju vojnog roka. Ostaju upitnici oko suvremenosti cijelog programa.
Batina za predsjednika?
A onda je tu i HDZ. Ovakav golemi društveni zahvat ne bi se smio doživjeti kao pokazna vježba snage jedne stranke. Stoga je nužno da se oko toga treba li i kakav vojni rok Hrvatskoj postigne ne samo ustavno logični dogovor s predsjednikom Republike, nego što širi konsenzus svih političkih i društvenih snaga u zemlji.
S druge strane, ako se prijedlogom na bilo koji način razljuti Milanovića, možda će ga se u predsjedničkoj kampanji koja je upravo počela moći mlatiti s time da je protiv vojnog roka, dakle protiv Hrvatske vojske, dakle protiv Hrvatske kao takve. Bilo bi krasno misliti da je današnja Hrvatska preozbiljna zemlja da bi se ovako važna tema koristila u tako niske političke svrhe.