Ne, u demokratskoj povijesti Hrvatske nikad nije bilo ovakvih izbora. Nikad se nije dogodilo da kampanja bude tako mlaka, tako slabo vidljiva i da, uostalom, tako malo zainteresira građane. Čak i rutinska tiskovna konferencija predsjednika Domovinskog pokreta (“o aktualnim temama”) ili priča o tome gdje su na eventu koji su obojica pohodili točno sjedili Andrej Plenković i Zoran Milanović izaziva više adrenalina od predizborne kampanje za izbore za Europski parlament. Koji se održavaju za – 11 dana.
Stvar, dakako, nije nimalo slučajna. Državna vlast, dakle HDZ, dakle Andrej Plenković, napravila je sve što može da izbori za Europski parlament u Hrvatskoj ne uzbude previše duhova. Da se priča odvozi po poznatoj skripti, bez iznenađenja i da takvi budu i rezultati – što bliže onima kakve su pokazali nedavni parlamentarni izbori i kakve pokazuju ankete.
Igra na predvidivost bi, međutim, lako mogla završiti krajnje nepredvidivo. Čak i tako da Plenkoviću opet pred očima zaleprša crni labud, kao i na europskim izborima prije pet godina.
Između suvišne gnjavaže i demokratske vježbe
Recept je jasan. Izbori za Europski parlament koji se održavaju mjesec i po dana nakon parlamentarnih, točno mjesec dana nakon postizanja dogovora o novoj Vladi po definiciji ne mogu izazvati preveliki interes javnosti. Nakon što se na parlamentarnim izborima podijelio glavni politički plijen, teško je uzbibati emocije već umorne javnosti.
Da je bilo drugačije, da su, recimo, europski izbori održani koji mjesec prije parlamentarnih, radilo bi se o generalnoj probi i prolaznom vremenu za utrku prema novoj Vladi, pa bi u nju sigurno bilo ulagano i više pažnje, novca i strasti, kako sudionika, tako i opće javnosti. Ovako su izbori za EP za većinu birača tek nešto između suvišne gnjavaže i demokratske vježbe koju treba odraditi ako zbog ničeg drugog, onda zbog vlastite društvene i političke higijene.
Skrivanje od Biljane Borzan
Plenković sretno jaše na tom valu indiferentnosti. Računa na demoraliziranost opozicije i njenih birača koje je treći put matirao na parlamentarnim izborima, kao i na neupitnu odanost svojih simpatizera. Kad se takva situacija kombinira s redovnom niskom izlaznošću na izbore za EU parlament (prije pet godina je, recimo, bila upola manja nego na parlamentarne izbore u travnju ove godine) stvar djeluje kao da nikako ne može omanuti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uostalom, Plenković igra na sigurno, doslovno kopirajući kampanju za nedavno završene parlamentarne izbore, na isti način obilazeći Hrvatsku i ponavljajući iste poruke (da, i drugu cijev tunela Učka) na gotovo istim prigodnim skupovima kao i na početku ovog proljeća. Predsjednik HDZ-a isto tako izbjegava i suvišne demokratske trice poput javnog sučeljavanja s protukandidatima koji vode konkurentske liste, kao što izbjegao i duel s Peđom Grbinom na netom završenim izborima. Bolje igrati na sigurno nego, ne znam, pokušati Biljani Borzan docirati u ulozi Europskog parlamenta u životu građana.
Kako su ankete krahirale 2019. godine
Računica je, dakle, jasna. Dosadna, predvidiva i prije samo mjesec dana pobjednička kampanja, mali interes javnosti za izbore, niska izlaznost, odanost svojih birača i uvjerljiva pobjeda je neizbježna. Problem s tom formulom je, međutim, što se čini da se između redaka može čuti lepet krila. Onih koje je Plenković vidio 2019. godine i koje nikako ne bi htio gledati ovaj put.
Naime, 2019. HDZ je imao golemu anketnu prednost pred konkurencijom. U svibnju te godine ankete (Crobarometar i CRO Demoskop) su davale 11 postotnih bodova prednosti Plenkovićevoj stranci nad SDP-om Davora Bernardića. Na izborima za Europski parlament su, međutim, te dvije stranke osvojile isti broj mandata (po četiri), a HDZ-ova prednost u postotku glasova je bila samo četiri postotna boda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvar s anketama je da one nisu pouzdane na niskoj izlaznosti na izbore. S odazivom od 30-ak posto anketni rezultati su tek blijeda skica skice potencijalnog izbornog rezultata. Dakle, današnjih cca osam posto anketne prednosti HDZ-a pred SDP-om može se na izborima 9. lipnja značajno stanjiti ili značajno povećati – svako predviđanje je prilično nezahvalno.
Što će se dogoditi s Domovinskim pokretom?
Uz to, svibanjske ankete nisu obuhvatile (barem ne svojim najvećim dijelom) ključni politički poslijeizborni događaj – kapitulaciju Domovinskog pokreta u podjeli resora i programu buduće Vlade. Kako će na to reagirati skoro desetak posto ljudi koji su koaliciji DP-a i Mislava Kolakušića dali svoje glasove 13. travnja, dakle, nema ni najbliže aproksimacije. Hoće li ti ljudi ostati kući? Hoće li se okrenuti Kolakušiću? Hoće li podržati ovakav smjer DP-a?
Pitanja se, dakako, roje i po pitanju drugih stranaka. Čini se, primjerice, da birači ljevice nisu obeshrabreni izbornim porazom – i SDP i Možemo! su u svibnju za po skoro tri postotna boda pojačali svoju anketnu podršku. Hoće li možda Most, koji je prije pet godina za dlaku ostao ispod praga, profitirati od DP-ovog (ponižavajućeg) ulaska u brak s HDZ-om? I naposljetku, hoće li birači HDZ-a doista biti toliko motivirani i disciplinirani 9. lipnja kao što su bili 13. travnja?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema ‘začepljenog nosa’ na EU izborima
Sami izbori za Europski parlament su, pritom, specifični i to u većini zemalja, ne samo u Hrvatskoj, po većoj disperziji biračke podrške. Dok se na nacionalnim izborima ide uglavnom pod zastavom “mi ili oni”, dakle glas se često začepljenog nosa daje najjačoj stranci s dijela političkog spektra kojem birač svjetonazorski pripada, na europskim izborima se glasovi daju strankama i kandidatima koji su doista najbliži preferencijama pojedinog birača. I tu bi stvari mogle postati komplicirane za HDZ (i za SDP, ali u nešto manjoj mjeri, jer osim Možemo! nema stranke na ljevici koja bi mogla doći i blizu izbornog praga, a ni koalicija centra ne stoji baš najbolje).
Prije pet godina na europskim izborima je glasove birača desnice preko ili blizu izbornog praga podijelilo čak sedam lista, s podrškom od 4,37 do 22,72 posto. Na nacionalnim izborima solidan dio tih glasova se grupira u podršci za jednu ili maksimalno dvije-tri jače stranke (ovaj put su to bili HDZ, DP i Most). Na europskima, međutim, birači “šaraju” bez grižnje savjesti.
Sve su to razlozi zbog kojih Plenkovićevo igranje na rutinsko odrađivanje kampanje, predvidivost i nisku izlaznost na izborima 9. lipnja, može rezultirati upravo suprotnim ishodom. A krajnje nepredvidiv rezultat je posljednja stvar koja treba onome kojem ankete predviđaju uvjerljivu pobjedu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković ne želi da mu se ponovi 2019. pa ima jasnu računicu za izbore. Prijeti li mu zato opet crni labud?
Krajnje nepredvidiv rezultat je posljednja stvar koja treba onome kojem ankete predviđaju uvjerljivu pobjedu
Državna vlast, dakle HDZ, dakle Andrej Plenković, napravila je sve što može da izbori za Europski parlament u Hrvatskoj ne uzbude previše duhova. Da se priča odvozi po poznatoj skripti, bez iznenađenja, i da takvi budu i rezultati
Ne, u demokratskoj povijesti Hrvatske nikad nije bilo ovakvih izbora. Nikad se nije dogodilo da kampanja bude tako mlaka, tako slabo vidljiva i da, uostalom, tako malo zainteresira građane. Čak i rutinska tiskovna konferencija predsjednika Domovinskog pokreta (“o aktualnim temama”) ili priča o tome gdje su na eventu koji su obojica pohodili točno sjedili Andrej Plenković i Zoran Milanović izaziva više adrenalina od predizborne kampanje za izbore za Europski parlament. Koji se održavaju za – 11 dana.
Stvar, dakako, nije nimalo slučajna. Državna vlast, dakle HDZ, dakle Andrej Plenković, napravila je sve što može da izbori za Europski parlament u Hrvatskoj ne uzbude previše duhova. Da se priča odvozi po poznatoj skripti, bez iznenađenja i da takvi budu i rezultati – što bliže onima kakve su pokazali nedavni parlamentarni izbori i kakve pokazuju ankete.
Igra na predvidivost bi, međutim, lako mogla završiti krajnje nepredvidivo. Čak i tako da Plenkoviću opet pred očima zaleprša crni labud, kao i na europskim izborima prije pet godina.
Između suvišne gnjavaže i demokratske vježbe
Recept je jasan. Izbori za Europski parlament koji se održavaju mjesec i po dana nakon parlamentarnih, točno mjesec dana nakon postizanja dogovora o novoj Vladi po definiciji ne mogu izazvati preveliki interes javnosti. Nakon što se na parlamentarnim izborima podijelio glavni politički plijen, teško je uzbibati emocije već umorne javnosti.
Da je bilo drugačije, da su, recimo, europski izbori održani koji mjesec prije parlamentarnih, radilo bi se o generalnoj probi i prolaznom vremenu za utrku prema novoj Vladi, pa bi u nju sigurno bilo ulagano i više pažnje, novca i strasti, kako sudionika, tako i opće javnosti. Ovako su izbori za EP za većinu birača tek nešto između suvišne gnjavaže i demokratske vježbe koju treba odraditi ako zbog ničeg drugog, onda zbog vlastite društvene i političke higijene.
Skrivanje od Biljane Borzan
Plenković sretno jaše na tom valu indiferentnosti. Računa na demoraliziranost opozicije i njenih birača koje je treći put matirao na parlamentarnim izborima, kao i na neupitnu odanost svojih simpatizera. Kad se takva situacija kombinira s redovnom niskom izlaznošću na izbore za EU parlament (prije pet godina je, recimo, bila upola manja nego na parlamentarne izbore u travnju ove godine) stvar djeluje kao da nikako ne može omanuti.
Uostalom, Plenković igra na sigurno, doslovno kopirajući kampanju za nedavno završene parlamentarne izbore, na isti način obilazeći Hrvatsku i ponavljajući iste poruke (da, i drugu cijev tunela Učka) na gotovo istim prigodnim skupovima kao i na početku ovog proljeća. Predsjednik HDZ-a isto tako izbjegava i suvišne demokratske trice poput javnog sučeljavanja s protukandidatima koji vode konkurentske liste, kao što izbjegao i duel s Peđom Grbinom na netom završenim izborima. Bolje igrati na sigurno nego, ne znam, pokušati Biljani Borzan docirati u ulozi Europskog parlamenta u životu građana.
Kako su ankete krahirale 2019. godine
Računica je, dakle, jasna. Dosadna, predvidiva i prije samo mjesec dana pobjednička kampanja, mali interes javnosti za izbore, niska izlaznost, odanost svojih birača i uvjerljiva pobjeda je neizbježna. Problem s tom formulom je, međutim, što se čini da se između redaka može čuti lepet krila. Onih koje je Plenković vidio 2019. godine i koje nikako ne bi htio gledati ovaj put.
Naime, 2019. HDZ je imao golemu anketnu prednost pred konkurencijom. U svibnju te godine ankete (Crobarometar i CRO Demoskop) su davale 11 postotnih bodova prednosti Plenkovićevoj stranci nad SDP-om Davora Bernardića. Na izborima za Europski parlament su, međutim, te dvije stranke osvojile isti broj mandata (po četiri), a HDZ-ova prednost u postotku glasova je bila samo četiri postotna boda.
Stvar s anketama je da one nisu pouzdane na niskoj izlaznosti na izbore. S odazivom od 30-ak posto anketni rezultati su tek blijeda skica skice potencijalnog izbornog rezultata. Dakle, današnjih cca osam posto anketne prednosti HDZ-a pred SDP-om može se na izborima 9. lipnja značajno stanjiti ili značajno povećati – svako predviđanje je prilično nezahvalno.
Što će se dogoditi s Domovinskim pokretom?
Uz to, svibanjske ankete nisu obuhvatile (barem ne svojim najvećim dijelom) ključni politički poslijeizborni događaj – kapitulaciju Domovinskog pokreta u podjeli resora i programu buduće Vlade. Kako će na to reagirati skoro desetak posto ljudi koji su koaliciji DP-a i Mislava Kolakušića dali svoje glasove 13. travnja, dakle, nema ni najbliže aproksimacije. Hoće li ti ljudi ostati kući? Hoće li se okrenuti Kolakušiću? Hoće li podržati ovakav smjer DP-a?
Pitanja se, dakako, roje i po pitanju drugih stranaka. Čini se, primjerice, da birači ljevice nisu obeshrabreni izbornim porazom – i SDP i Možemo! su u svibnju za po skoro tri postotna boda pojačali svoju anketnu podršku. Hoće li možda Most, koji je prije pet godina za dlaku ostao ispod praga, profitirati od DP-ovog (ponižavajućeg) ulaska u brak s HDZ-om? I naposljetku, hoće li birači HDZ-a doista biti toliko motivirani i disciplinirani 9. lipnja kao što su bili 13. travnja?
Nema ‘začepljenog nosa’ na EU izborima
Sami izbori za Europski parlament su, pritom, specifični i to u većini zemalja, ne samo u Hrvatskoj, po većoj disperziji biračke podrške. Dok se na nacionalnim izborima ide uglavnom pod zastavom “mi ili oni”, dakle glas se često začepljenog nosa daje najjačoj stranci s dijela političkog spektra kojem birač svjetonazorski pripada, na europskim izborima se glasovi daju strankama i kandidatima koji su doista najbliži preferencijama pojedinog birača. I tu bi stvari mogle postati komplicirane za HDZ (i za SDP, ali u nešto manjoj mjeri, jer osim Možemo! nema stranke na ljevici koja bi mogla doći i blizu izbornog praga, a ni koalicija centra ne stoji baš najbolje).
Prije pet godina na europskim izborima je glasove birača desnice preko ili blizu izbornog praga podijelilo čak sedam lista, s podrškom od 4,37 do 22,72 posto. Na nacionalnim izborima solidan dio tih glasova se grupira u podršci za jednu ili maksimalno dvije-tri jače stranke (ovaj put su to bili HDZ, DP i Most). Na europskima, međutim, birači “šaraju” bez grižnje savjesti.
Sve su to razlozi zbog kojih Plenkovićevo igranje na rutinsko odrađivanje kampanje, predvidivost i nisku izlaznost na izborima 9. lipnja, može rezultirati upravo suprotnim ishodom. A krajnje nepredvidiv rezultat je posljednja stvar koja treba onome kojem ankete predviđaju uvjerljivu pobjedu.