Trebalo je proći solidne, skoro trideset i četiri pune godine u novoj hrvatskoj stvarnosti, računamo li da ona počinje definitivnom Tuđmanovom pobjedom koja tog 1. maja 1990. još nije bila službena, a da netko iz sindikata osvijesti ono što je bilo očito od početka. To je besmisao prvomajskih prosvjednih okupljanja.
Dakle, Krešimir Sever je izjavio da ove godine neće organizirati prvosvibanjsku povorku jer iskustvo pokazuje da hrvatsko društvo, za razliku od npr. njemačkog, ne pokazuje interes za radničke akcije.
U povorkama su samo sindikalisti
“Prijašnjih se godina pokazalo da su u prvosvibanjskim povorkama sudjelovali samo predsjednici sindikata, povjerenici i aktivisti, a šira javnost ostajala je po strani”, dodajući još da je potencijal za nezadovoljstvo ove godine još i manji s obzirom na značajan rast plaća, iako one nisu pratile rast troškova života. Ništa u ovome što je Krešimir Sever izjavio, kao ni u samoj odluci o odustajanju od prosvjedne povorke, nije sporno.
Samo što je jasno i njemu, kao i najvećem dijelu društva, da ovo sve skupa nije od jučer i da je besmisao prvomajskih prosvjednih povorki službeno verificiran u momentu kad su sindikati Tvornice duhana Zagreb koja je tada bila pred zatvaranjem, a radnici s ponudama da se presele u Istru, pozvali sve matice sindikata da ne idu u Maksimir, već da im se pridruže u tvornici, a ovi to nisu napravili.
To je bilo prije više od dvadeset godina i sve nakon toga, od Bandićevog paradiranja dok je dijelio porcije graha, do onog famoznog zviždanje tadašnjem Sanaderovom ministru Polančecu, bilo je jednako besmisleno kao i te presudne godine, u kojoj su sindikati imali zadnju priliku da odaberu borbu umjesto prazničnog okupljanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pobuna radnika Uljanika bez solidarnosti
Štoviše, u nekom širem smislu, Split je možda paradigmatski primjer izostanka radničke i sindikalne solidarnosti, budući da je nekad velika i moćna splitska industrija padala tako što je padala svaka firma ponaosob, jedna za drugom, uz pobunu isključivo dijela radnika i sindikata u firmi, bez da su ikada sindikalisti iz čitavog Splita kojih je tada itekako bilo u desetinama tisuća, paralizirali grad i pokušali spriječiti privatizaciju na hrvatski način, zajedno s posljedicama takve privatizacije.
Zadnji takav slučaj se čak i nije odvio davno, a radi se o slučaju pulskog Uljanika, u kojem je pobuna tamošnjih radnika opet ostala bez šire solidarnosti i potiho je marginalizirana, kao i čitav problem pogona koji je hranio skoro čitavu Pulu.
Stoga se prava povijest radničkih borbi u suvremenoj Hrvatskoj uvijek pisala na marginama, kod malih sindikata, aktivističkih pokreta i neutjecajnih stranaka, dok su veliki sindikati, koji čak i danas još uvijek imaju nekakvu snagu i utjecaj, čitavo vrijeme bili u neproglašenom paktu s državnom politikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Povod za besplatnu porciju graha’
Odemo li čak i dalje u prošlost, bez obzira što osamdesete pamte ozbiljne pobune sindikata, u periodu kada je kriza postala očita, pa se odvio i onaj sad već duboko potisnuti marš radnika Borova u beogradsku Saveznu skupštinu, već je i u socijalističkom razdoblju koje je proglasilo SFRJ državom radnika, Prvi maj postao ovo što je i danas.
Povod za besplatnu porciju graha onima koji su ga se zaželjeli i onima koji doista nemaju što jesti taj dan i dan u kojem partija i sindikati protokolarno dijele crvene karanfile po Maksimiru, Marjanu ili nekom tako sličnom mjestu.
Stoga, koliko god ova Severova izjava i odluka došle kasno, a jasno je da dolaze s nekoliko desetljeća zakašnjenja, možda bi trebalo razmisliti da one budu povod za formiranje nove strategije i sadržaja rada sindikata u budućnosti. Koja je već odavno stigla i u kojoj je postalo tragikomično objavljivati prosječnu mjesečnu cijenu košarice za četveročlanu obitelj i raditi slične aktivnosti koje nisu funkcionirale ni osamdesetih, ni devedesetih, a kamo li da bi to mogle danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odluka Krešimira Severa podcrtala je ono što je već desetljećima jasno: prvomajske prosvjedne povorke odavna su izgubile smisao
Prava povijest radničkih borbi u suvremenoj Hrvatskoj uvijek se pisala na marginama
Jasno je i njemu, kao i najvećem dijelu društva, da ovo sve skupa nije od jučer i da je besmisao prvomajskih prosvjednih povorki službeno verificiran u momentu kad su sindikati Tvornice duhana Zagreb koja je tada bila pred zatvaranjem, a radnici s ponudama da se presele u Istru, pozvali sve matice sindikata da ne idu u Maksimir, već da im se pridruže u tvornici, a ovi to nisu napravili
Trebalo je proći solidne, skoro trideset i četiri pune godine u novoj hrvatskoj stvarnosti, računamo li da ona počinje definitivnom Tuđmanovom pobjedom koja tog 1. maja 1990. još nije bila službena, a da netko iz sindikata osvijesti ono što je bilo očito od početka. To je besmisao prvomajskih prosvjednih okupljanja.
Učinio je to predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, čovjek koji je usput na toj funkciji toliko dugo, da ga se sjećam još iz tramvaja koji je vozio s Črnomerca do trga, budući da je tamo bilo sjedište njegovog sindikata, a to je bilo prije četvrt stoljeća za vrijeme mog studija.
Dakle, Krešimir Sever je izjavio da ove godine neće organizirati prvosvibanjsku povorku jer iskustvo pokazuje da hrvatsko društvo, za razliku od npr. njemačkog, ne pokazuje interes za radničke akcije.
U povorkama su samo sindikalisti
“Prijašnjih se godina pokazalo da su u prvosvibanjskim povorkama sudjelovali samo predsjednici sindikata, povjerenici i aktivisti, a šira javnost ostajala je po strani”, dodajući još da je potencijal za nezadovoljstvo ove godine još i manji s obzirom na značajan rast plaća, iako one nisu pratile rast troškova života. Ništa u ovome što je Krešimir Sever izjavio, kao ni u samoj odluci o odustajanju od prosvjedne povorke, nije sporno.
Samo što je jasno i njemu, kao i najvećem dijelu društva, da ovo sve skupa nije od jučer i da je besmisao prvomajskih prosvjednih povorki službeno verificiran u momentu kad su sindikati Tvornice duhana Zagreb koja je tada bila pred zatvaranjem, a radnici s ponudama da se presele u Istru, pozvali sve matice sindikata da ne idu u Maksimir, već da im se pridruže u tvornici, a ovi to nisu napravili.
To je bilo prije više od dvadeset godina i sve nakon toga, od Bandićevog paradiranja dok je dijelio porcije graha, do onog famoznog zviždanje tadašnjem Sanaderovom ministru Polančecu, bilo je jednako besmisleno kao i te presudne godine, u kojoj su sindikati imali zadnju priliku da odaberu borbu umjesto prazničnog okupljanja.
Pobuna radnika Uljanika bez solidarnosti
Štoviše, u nekom širem smislu, Split je možda paradigmatski primjer izostanka radničke i sindikalne solidarnosti, budući da je nekad velika i moćna splitska industrija padala tako što je padala svaka firma ponaosob, jedna za drugom, uz pobunu isključivo dijela radnika i sindikata u firmi, bez da su ikada sindikalisti iz čitavog Splita kojih je tada itekako bilo u desetinama tisuća, paralizirali grad i pokušali spriječiti privatizaciju na hrvatski način, zajedno s posljedicama takve privatizacije.
Zadnji takav slučaj se čak i nije odvio davno, a radi se o slučaju pulskog Uljanika, u kojem je pobuna tamošnjih radnika opet ostala bez šire solidarnosti i potiho je marginalizirana, kao i čitav problem pogona koji je hranio skoro čitavu Pulu.
Stoga se prava povijest radničkih borbi u suvremenoj Hrvatskoj uvijek pisala na marginama, kod malih sindikata, aktivističkih pokreta i neutjecajnih stranaka, dok su veliki sindikati, koji čak i danas još uvijek imaju nekakvu snagu i utjecaj, čitavo vrijeme bili u neproglašenom paktu s državnom politikom.
‘Povod za besplatnu porciju graha’
Odemo li čak i dalje u prošlost, bez obzira što osamdesete pamte ozbiljne pobune sindikata, u periodu kada je kriza postala očita, pa se odvio i onaj sad već duboko potisnuti marš radnika Borova u beogradsku Saveznu skupštinu, već je i u socijalističkom razdoblju koje je proglasilo SFRJ državom radnika, Prvi maj postao ovo što je i danas.
Povod za besplatnu porciju graha onima koji su ga se zaželjeli i onima koji doista nemaju što jesti taj dan i dan u kojem partija i sindikati protokolarno dijele crvene karanfile po Maksimiru, Marjanu ili nekom tako sličnom mjestu.
Stoga, koliko god ova Severova izjava i odluka došle kasno, a jasno je da dolaze s nekoliko desetljeća zakašnjenja, možda bi trebalo razmisliti da one budu povod za formiranje nove strategije i sadržaja rada sindikata u budućnosti. Koja je već odavno stigla i u kojoj je postalo tragikomično objavljivati prosječnu mjesečnu cijenu košarice za četveročlanu obitelj i raditi slične aktivnosti koje nisu funkcionirale ni osamdesetih, ni devedesetih, a kamo li da bi to mogle danas.