Skoro ništa ne znam o nogometu. Ne pratim što se zbiva u toj djelatnosti, samo usput ponešto osnovno pokupim kroz vijesti. Neupućena sam, dakle, u tajne i kvake nogometne taktike, u bodove, poretke i rezultate prvenstava. Nekad pitam moje doma kako se zove ovaj, tko je ono, kako je ime ovom golmanu, pa mi se smiju jer je to netko slavan.
Pogledam nekidan, tako emotivno neuključena, one pretrpane tribine u Leipzigu i mislim kako se ovakvu moćnu gomilu ljudi inače ne može zapaliti za bilo što važno i smisleno, a oko nogometa su na nogama i tresu se kao da im se radi o životu.
Iza svake sjajne pobjede puno je malih neuspjeha
Govorim ovo kao upozorenje ako vas stvarno ne zanima što povodom nastupa naše reprezentacije ima reći netko tko nema pojma o nogometu, pa da sa mnom ne gubite vrijeme. I onda ovo odmah zatvorite. Ali ima tu nekih načelnih stvari koje bi se možda dalo malo pretresti čak i s nama koji smo izvan nogometnog plemena.
Pa da onda primijetim, za slučaj da ste ipak ostali, kako egzaltirani kolektiv navijačkih masa posve drugačije doživljava nogometni poraz svog kluba ili reprezentacije nego ljudi koji se slamaju oko bilo kakvih drugih poslova i ciljeva. Prvo, poraz je, kao što znamo, normalna stvar.
Ne možeš uvijek biti na tronu gdje ti se o vrat vješaju medalje, a gledalište ti plješće i vrišti. Iza svake sjajne pobjede naredano je puno malih neuspjeha. I nakon velikog uspjeha, opet se može kliznuti u loš rezultat. Takva je dinamika u svemu čime se ljudi bave. To svi prihvaćamo kao nužnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je iracionalno i nesportsko rasuđivanje
Ali kad je riječ o nogometu, kod nas se onda kaže kako poraz na terenu ”nije bio pravedan”. Kako ovi naši ”nisu zaslužili” da ispadnu. I traže se izvanjski razlozi zbog kojih se nije uspjelo. Recimo, Dalić sad stalno proziva međunarodnog suca i njemu na vrat navaljuje to što je Hrvatska ispala. Insinuira da baš taj sudac “nije slučajno poslan na ovu zadnju utakmicu” s Talijanima i da je, znači, postojala neka urota protiv nas.
Dio urotničkog plana po Daliću je i to što je sudačka nadoknada bila osam minuta. Jer je baš u tih osam minuta Hrvatska primila gol. Ali mogli smo i mi u tih osam minuta zabiti Talijanima. Pa nismo. Ali tako racionalno Dalić ne bi razmišljao, a onda se za njim povode i drugi koji sve to u žaru prate i navijaju.
“Mi” utoliko ispadamo žrtve neprijateljskih sila i taj se obrazac vječno ponavlja, tu zakonitost čak i ja vidim usput i sa strane. Nikad nijedni “naši” nisu krivi za fijasko nego će se tvrditi da je do njega dovela neka spačka, neka podvala, neka pristranost, neko “zakidanje”, kao što mantra Dalić. To je iracionalno i nesportsko rasuđivanje. A činjenice su na ogledima za vrijeme ovog Europskog prvenstva bila takve da je hrvatska reprezentacija u tri utakmice dala samo tri gola. Da je primila šest golova. Da je promašila dva penala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nogomet isto ima jasan uvjet za pobjedu. Golove
O ljepoti i funkcionalnosti igre neću jer ne znam, ali nogomet je igra u kojoj se zbrajaju golovi, a s tim smo dosta podbacili i zato naši idu doma. Kad se pisci natječu za književnu nagradu, još se može razglabati o tome je li žiri trebao dati prvo mjesto ovome ili onome romanu. Ta stvar je volatilna, ovisi u dobroj mjeri o sklonostima i ukusima skupine koja odlučuje. Ali u nogometu je jasno: golovi.
Kad ja s prijateljima igram preferans, pobijedim samo ako sam postigla najbolji rezultat i dalje nema priče. Zbraja se i oduzima po jasnim pravilima. Nogomet isto ima jasan uvjet za pobjedu. Golove. Kako to, dakle, Dalićeva reprezentacija nije zaslužila da bude eliminirana? Po čemu je njihov poraz nepravedan?
Također je malo ukoso nakrivljena i ta uobičajena jadikovka kako naši, eto, “nisu imali sreće”. Da, nekad imaš sreće, nekad nemaš. Ni znanstveniku koji se ubija tražeći lijek za rak neće škoditi malo sreće da nabasa na pravi trag i da mu se bolje otvore oči. Sreća je kad ti se rodi zdravo dijete. Kad ti u strašnoj oluji ne odleti krov kao drugima u kvartu. Kad dobiješ dobru kartu. Kad se rodiš u obitelji koja ti može kupiti stan za start bez velike brige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To jest teško, ali takav je taj biznis
Ali uspjeh ni u jednom poslu nije baziran na nespoznatljivoj naklonosti sreće nego na radu i radu do besvijesti. Tako se postižu golovi koji se računaju. Ne daješ golove? Onda ništa. Tako da je sad – barem nama koji nismo zaluđeni oko lopte i svega toga – malo odbojna ta Dalićeva nepresušna gnjavaža na temu njegovih emocija i toga da on “preuzima odgovornost” za neuspjeh.
Pa naravno da je odgovornost njegova, za tu odgovornost prima milijunsku naknadu kao, uostalom, i igrači, koji za te pare moraju trčati i davati golove. To jest teško, ali takav je taj biznis. Kirurg mora operirati i u tome biti uspješan. Vozač autobusa mora voziti, stizati svuda na vrijeme i ne izazivati prometne nesreće u kojima će poginuti putnici. Poduzetnik mora dobro poslovati inače mu tvrtka ide u stečaj.
Ako bilo tko od njih podbaci, nitko neće reći da nisu imali sreće. Nego da nisu bili dovoljno dobri. Pa mi se nekako čini da bi tu logiku trebalo primjenjivati i u nogometu. Eto, samo to sam htjela reći, hladne glave i nogometno neupućena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nama koji nismo zaluđeni nogometom malo je već teško slušati uobičajene jadikovke tko je sve Hrvatskoj kriv za poraz
Kako to, dakle, Dalićeva reprezentacija nije zaslužila da bude eliminirana? Po čemu je njihov poraz nepravedan?
"Mi" ispadamo žrtve neprijateljskih sila i taj se obrazac vječno ponavlja, tu zakonitost čak i ja vidim usput i sa strane. Nikad nijedni "naši" nisu krivi za fijasko nego će se tvrditi da je do njega dovela neka spačka, neka podvala, neka pristranost, neko "zakidanje"
Skoro ništa ne znam o nogometu. Ne pratim što se zbiva u toj djelatnosti, samo usput ponešto osnovno pokupim kroz vijesti. Neupućena sam, dakle, u tajne i kvake nogometne taktike, u bodove, poretke i rezultate prvenstava. Nekad pitam moje doma kako se zove ovaj, tko je ono, kako je ime ovom golmanu, pa mi se smiju jer je to netko slavan.
Upratila sam Modrića jer mi je imenjak. Ali nogomet me naprosto ne dira, ne stvara mi uzbuđenje. Kad u dvorani za tjelesni djeca pjevaju i glume ježeve i zečeve na priredbi za kraj školske godine, dođu mi suze, ali na utakmice sam hladna kao špricer. Želim im da ostvare to što su naumili kao i svakome tko se priprema i trudi, ali ne sudjelujem. Radije ću pomesti lišće u dvorištu.
Pogledam nekidan, tako emotivno neuključena, one pretrpane tribine u Leipzigu i mislim kako se ovakvu moćnu gomilu ljudi inače ne može zapaliti za bilo što važno i smisleno, a oko nogometa su na nogama i tresu se kao da im se radi o životu.
Iza svake sjajne pobjede puno je malih neuspjeha
Govorim ovo kao upozorenje ako vas stvarno ne zanima što povodom nastupa naše reprezentacije ima reći netko tko nema pojma o nogometu, pa da sa mnom ne gubite vrijeme. I onda ovo odmah zatvorite. Ali ima tu nekih načelnih stvari koje bi se možda dalo malo pretresti čak i s nama koji smo izvan nogometnog plemena.
Pa da onda primijetim, za slučaj da ste ipak ostali, kako egzaltirani kolektiv navijačkih masa posve drugačije doživljava nogometni poraz svog kluba ili reprezentacije nego ljudi koji se slamaju oko bilo kakvih drugih poslova i ciljeva. Prvo, poraz je, kao što znamo, normalna stvar.
Ne možeš uvijek biti na tronu gdje ti se o vrat vješaju medalje, a gledalište ti plješće i vrišti. Iza svake sjajne pobjede naredano je puno malih neuspjeha. I nakon velikog uspjeha, opet se može kliznuti u loš rezultat. Takva je dinamika u svemu čime se ljudi bave. To svi prihvaćamo kao nužnost.
To je iracionalno i nesportsko rasuđivanje
Ali kad je riječ o nogometu, kod nas se onda kaže kako poraz na terenu ”nije bio pravedan”. Kako ovi naši ”nisu zaslužili” da ispadnu. I traže se izvanjski razlozi zbog kojih se nije uspjelo. Recimo, Dalić sad stalno proziva međunarodnog suca i njemu na vrat navaljuje to što je Hrvatska ispala. Insinuira da baš taj sudac “nije slučajno poslan na ovu zadnju utakmicu” s Talijanima i da je, znači, postojala neka urota protiv nas.
Dio urotničkog plana po Daliću je i to što je sudačka nadoknada bila osam minuta. Jer je baš u tih osam minuta Hrvatska primila gol. Ali mogli smo i mi u tih osam minuta zabiti Talijanima. Pa nismo. Ali tako racionalno Dalić ne bi razmišljao, a onda se za njim povode i drugi koji sve to u žaru prate i navijaju.
“Mi” utoliko ispadamo žrtve neprijateljskih sila i taj se obrazac vječno ponavlja, tu zakonitost čak i ja vidim usput i sa strane. Nikad nijedni “naši” nisu krivi za fijasko nego će se tvrditi da je do njega dovela neka spačka, neka podvala, neka pristranost, neko “zakidanje”, kao što mantra Dalić. To je iracionalno i nesportsko rasuđivanje. A činjenice su na ogledima za vrijeme ovog Europskog prvenstva bila takve da je hrvatska reprezentacija u tri utakmice dala samo tri gola. Da je primila šest golova. Da je promašila dva penala.
Nogomet isto ima jasan uvjet za pobjedu. Golove
O ljepoti i funkcionalnosti igre neću jer ne znam, ali nogomet je igra u kojoj se zbrajaju golovi, a s tim smo dosta podbacili i zato naši idu doma. Kad se pisci natječu za književnu nagradu, još se može razglabati o tome je li žiri trebao dati prvo mjesto ovome ili onome romanu. Ta stvar je volatilna, ovisi u dobroj mjeri o sklonostima i ukusima skupine koja odlučuje. Ali u nogometu je jasno: golovi.
Kad ja s prijateljima igram preferans, pobijedim samo ako sam postigla najbolji rezultat i dalje nema priče. Zbraja se i oduzima po jasnim pravilima. Nogomet isto ima jasan uvjet za pobjedu. Golove. Kako to, dakle, Dalićeva reprezentacija nije zaslužila da bude eliminirana? Po čemu je njihov poraz nepravedan?
Također je malo ukoso nakrivljena i ta uobičajena jadikovka kako naši, eto, “nisu imali sreće”. Da, nekad imaš sreće, nekad nemaš. Ni znanstveniku koji se ubija tražeći lijek za rak neće škoditi malo sreće da nabasa na pravi trag i da mu se bolje otvore oči. Sreća je kad ti se rodi zdravo dijete. Kad ti u strašnoj oluji ne odleti krov kao drugima u kvartu. Kad dobiješ dobru kartu. Kad se rodiš u obitelji koja ti može kupiti stan za start bez velike brige.
To jest teško, ali takav je taj biznis
Ali uspjeh ni u jednom poslu nije baziran na nespoznatljivoj naklonosti sreće nego na radu i radu do besvijesti. Tako se postižu golovi koji se računaju. Ne daješ golove? Onda ništa. Tako da je sad – barem nama koji nismo zaluđeni oko lopte i svega toga – malo odbojna ta Dalićeva nepresušna gnjavaža na temu njegovih emocija i toga da on “preuzima odgovornost” za neuspjeh.
Pa naravno da je odgovornost njegova, za tu odgovornost prima milijunsku naknadu kao, uostalom, i igrači, koji za te pare moraju trčati i davati golove. To jest teško, ali takav je taj biznis. Kirurg mora operirati i u tome biti uspješan. Vozač autobusa mora voziti, stizati svuda na vrijeme i ne izazivati prometne nesreće u kojima će poginuti putnici. Poduzetnik mora dobro poslovati inače mu tvrtka ide u stečaj.
Ako bilo tko od njih podbaci, nitko neće reći da nisu imali sreće. Nego da nisu bili dovoljno dobri. Pa mi se nekako čini da bi tu logiku trebalo primjenjivati i u nogometu. Eto, samo to sam htjela reći, hladne glave i nogometno neupućena.