Pritom je zaboravio da premijer na čelu koalicijske ili jednostranačke vlade odgovara na posve jednak način za sve svoje ministre jer su oni uvijek u konačnici njegov izbor. Plenković se na krajnje licemjeran način ogradio od propitkivanja kompetentnosti Josipa Dabre kao novoga ministra poljoprivrede ili mogućega sukoba interesa ministra gospodarstva Ante Šušnjare.
Pomno odabran kadar ministara
U proteklih osam godina Andrej Plenković naročito je pazio da u Vladu dovede samo one koji su toliko impresionirani svojom ministarskom pozicijom, kabinetom, limuzinom i šoferom da će uvijek, ali apsolutno uvijek, slijepo slijediti „talking points“ Marka Milića, Zvonimira Frke-Petešića i ostaloga niže rangiranog osoblja Banskih dvora. Da je kojim slučajem Domovinski pokret u svome preplitkom kadrovskom bazenu i pronašao nekog lumena, kompetentnog i politički utjecajnog, Plenković bi opet odabrao Dabru ili Šušnjara, inačice većine svojih HDZ-ovih ministara. Ali ako ova dvojica i ne mogu napraviti neku veću štetu od one koju obično rade HDZ-ovi ministri, s druge strane već i samo osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva zahtijeva posebnu pažnju.
Starenje stanovništva, negativan prirodni prirast i migracije ipak nisu samo skup jeftinih desničarskih i nacionalističkih politikantskih natuknica već su vrlo kompleksan i vrlo dugotrajan problem cijele Europe. Osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva nije ništa drugo nego unaprijed propali alibi za nečinjenje i hrvatski posvemašnji demografski kolaps, a dovođenje bivšega triljskog gradonačelnika Ivana Šipića na čelo toga ministarstva ismijavanje je ne samo Domovinskoga pokreta, što su oni naravno više nego zaslužili, nego i cjelokupne pismene javnosti. Pronatalitetne politike, uzroci i posljedice emigracija i imigracija, uspješna integracija stranih radnika i njihovih obitelji, unutrašnje migracije zbog nejednake regionalne razvijenosti, sve to zajedno nije i ne može biti posao jednog ministarstva i jednog ministra već samo Vlade u cjelini.
Andrej Plenković uspješno je izbjegavao i samo spominjanje dolaska velikoga broja stranih radnika u Hrvatsku, njihov broj je u vrijeme njegova dva premijerska mandata uvećan 15 puta te mu je osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva pod ravnanjem triljskog vjeroučitelja iz kvote Domovinskog pokreta došlo kao as na desetku. Ako „vlada iz inata“ preživi europske, predsjedničke i lokalne izbore, što baš i nije previše izgledno, onda će ministarstvo koje je još uvijek fikcija i koje neće imati nikakve stvarne ovlasti, a na čijem se čelu nalazi osoba vrlo skromnih znanja i sposobnosti, biti prikazano kao odgovorno za daljnje hrvatsko demografsko urušavanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoljetni korijeni demografskog sloma
Hrvatski demografski slom nije rezultat samo promašenih javnih politika Andreja Plenkovića i HDZ-a, njegovi korijeni su stoljetni, a recentni uzroci složeni i slojeviti. Andrej Plenković to vrlo dobro zna, ali zbog svoje narcisoidne naravi i jeftinih politikantskih bodova ne želi javnost suočiti s neminovnom promjenom strukture stanovništva i posljedicama koje ta promjena nosi nego i dalje ustrajno prodaje bozu sastavljenu od promašenih pronatalitetnih politika i iluzije o povratku Hrvata iz inozemstva.
Sada su u taj zašećereni mix ubačene i demografske tlapnje Domovinskoga pokreta o dolasku potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike. Hrvati se više-manje postojano iseljavaju od konca 19. stoljeća, a u desetljećima na prijelazu stoljeća pa sve do početka Velike depresije (1929.-1933.) dio njih potražio je sreću u Argentini, Čileu i Urugvaju. Nakon Velike depresije te su zemlje izgubile na svojoj privlačnosti pa je sljedeći veći val hrvatskih imigranata, danas znamo da je bio i posljednji, stigao, i to samo u Argentinu, između 1946. i 1950. godine. Radilo se ponajviše o pobjeglim pripadnicima poražene ustaške vojske i represivnoga aparata NDH te njihovim obiteljima, ukupno ne više od 20.000 osoba.
Ideja Domovinskoga pokreta o povratku njihovih potomaka, unuka i praunuka, i to zbog revitalizacije Hrvatske, jedna je od najblesavijih koje smo mogli čuti ili pročitati u nesporno oštroj konkurenciji različitih bedastoća koje nam odličnici te stranke neprestano nude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plan za revitalizaciju Hrvatske
U razdoblju od 1900. do 2001. s područja današnje Hrvatske iselilo se 2,3 milijuna građana (izvor Ivo Nejašmić), ali po ideji Domovinskoga pokreta za revitalizaciju Hrvatske najvažniji su potomci samo 1 % iseljenika, i to onih koji su u drugoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća pobjegli u Argentinu. Nije valjda sporno da Domovinski pokret i dio HDZ-a imaju naročite simpatije prema tome djeliću hrvatske dijaspore, prisjetimo se samo putovanja bivše predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović u Argentinu i tamošnjih njenih izjava, ili nedavnoga diplomatskog izleta na istu destinaciju ministra Gordana Grlić-Radmana.
Prema anketnom istraživanju koje je prije tri godine provela Jelena Nadinić, članica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u Argentini živi ukupno 250.000 građana koji se smatraju Hrvatima jer imaju hrvatske korijene. Njih 30 % potomci su hrvatskih doseljenika iz razdoblja do Prvoga svjetskog rata, 50 % su potomci useljenika iz perioda između dva svjetska rata, a njih 18 % djeca su, unuci i praunuci onih koji su napustili Europu nakon 1946. godine. Samo dva posto Hrvata koji žive u Argentini rođeni su u Hrvatskoj i njihova prosječna dob je 80 godina. Od ukupnoga broja njih 65 % ne zna i ne razumije hrvatski jezik, a dobro ili jako dobro ga govori samo 10 % anketiranih.
Prema prijedlogu Domovinskoga pokreta Republika Hrvatska trebala bi otvarati imigracijske urede u južnoameričkim državama, gdje bi potomci hrvatskih iseljenika po ubrzanom postupku dobivali hrvatsko državljanstvo i onda emigrirali u Hrvatsku pa bi umjesto „malih i škurih“ Nepalaca, Indijaca i Filipinaca vozili Wolt i Glovo, radili na gradilištima, ili bili skladištari, vozači, kuhari, konobari i sobarice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U planu DP-a potkrala se ‘kvaka 22’
U tom genijalnom planu koji bi trebao očuvati bijelu put hrvatske nacije, čistoću njenih krvnih zrnaca i vjeru pradjedova potkrala se „kvaka 22“. Za razliku od „malih i škurih“ koji nisu hrvatski državljani pa moraju živjeti i raditi u Hrvatskoj jer u ostatku Europske unije to ne smiju, unuci, praunuci i pra pra praunuci hrvatskih iseljenika imaju pravo na hrvatsku putovnicu, a time i na rad i život u bilo kojoj državi Europske unije.
Pa ako su već napustili južnoamerički kontinent i stigli u Europu u potrazi za boljim životom zašto da svoju sreću ne potraže u najrazvijenijim članicama Europske unije gdje su plaće za iste poslove dva do tri puta više nego u zemlji njihovih pradjedova čiji jezik ionako ne govore? Irska je postala useljenički privlačna i za svoju brojnu dijasporu zbog toga što se popela na sam europski vrh po ekonomskoj razvijenosti i prosječnoj plaći, a ne zbog obiteljske priče o pradjedu koji je pobjegao iz Irske zbog gladi i neimaštine.
Kada Hrvatska postane atraktivna poput Irske neće trebati otvarati imigracijske centre u Južnoj Americi u kojima će neuspješno i uzaludno snubiti praunuke svojih iseljenika, nego će se morati braniti od teško kontrolirane navale svih vrsta imigranata, uključujući i spomenutih praunuka. Demografske tlapnje Vlade Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako se genijalcima iz DP-a u planu o povratku Hrvata iz Južne Amerike potkrala 'kvaka 22'
Osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva pod ravnanjem triljskog vjeroučitelja iz kvote DP-a Plenkoviću je došlo kao as na desetku
Ideja Domovinskoga pokreta o povratku njihovih potomaka, unuka i praunuka, i to zbog revitalizacije Hrvatske, jedna je od najblesavijih koje smo mogli čuti ili pročitati u nesporno oštroj konkurenciji različitih bedastoća koje nam odličnici te stranke neprestano nude.
Andrej Plenković započeo je svoj treći premijerski mandat na vrlo zanimljiv iako ne previše originalan način. Svoga nemuštoga neželjenoga junior partnera u „vladi iz inata“ sa svega nekoliko PR-ovskih poteza i spinova bacio je pod autobus medija i svekolike javnosti i to usred predizborne kampanje za europske izbore. Tako je zadržao gotovo svu pažnju javnosti na troje krajnje nekompetentnih ministara iz kvote Domovinskoga pokreta i poštedio njenoga podiuma svoje preživjele ministarske bisere poput Gordana Grlića-Radmana ili Vilija Beroša.
Pritom je zaboravio da premijer na čelu koalicijske ili jednostranačke vlade odgovara na posve jednak način za sve svoje ministre jer su oni uvijek u konačnici njegov izbor. Plenković se na krajnje licemjeran način ogradio od propitkivanja kompetentnosti Josipa Dabre kao novoga ministra poljoprivrede ili mogućega sukoba interesa ministra gospodarstva Ante Šušnjare.
Jedan i drugi dolaze na čelo uhodanih ministarstva pod potpunom kontrolom HDZ-ovih kadrova, a budući da nemaju potrebna znanja i vještine za obavljanje ministarskoga posla predodređene su žrtve prve ozbiljnije afere u svojim resorima, pod uvjetom da „vlada iz inata“ uopće potraje dovoljno dugo.
Pomno odabran kadar ministara
U proteklih osam godina Andrej Plenković naročito je pazio da u Vladu dovede samo one koji su toliko impresionirani svojom ministarskom pozicijom, kabinetom, limuzinom i šoferom da će uvijek, ali apsolutno uvijek, slijepo slijediti „talking points“ Marka Milića, Zvonimira Frke-Petešića i ostaloga niže rangiranog osoblja Banskih dvora. Da je kojim slučajem Domovinski pokret u svome preplitkom kadrovskom bazenu i pronašao nekog lumena, kompetentnog i politički utjecajnog, Plenković bi opet odabrao Dabru ili Šušnjara, inačice većine svojih HDZ-ovih ministara. Ali ako ova dvojica i ne mogu napraviti neku veću štetu od one koju obično rade HDZ-ovi ministri, s druge strane već i samo osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva zahtijeva posebnu pažnju.
Starenje stanovništva, negativan prirodni prirast i migracije ipak nisu samo skup jeftinih desničarskih i nacionalističkih politikantskih natuknica već su vrlo kompleksan i vrlo dugotrajan problem cijele Europe. Osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva nije ništa drugo nego unaprijed propali alibi za nečinjenje i hrvatski posvemašnji demografski kolaps, a dovođenje bivšega triljskog gradonačelnika Ivana Šipića na čelo toga ministarstva ismijavanje je ne samo Domovinskoga pokreta, što su oni naravno više nego zaslužili, nego i cjelokupne pismene javnosti. Pronatalitetne politike, uzroci i posljedice emigracija i imigracija, uspješna integracija stranih radnika i njihovih obitelji, unutrašnje migracije zbog nejednake regionalne razvijenosti, sve to zajedno nije i ne može biti posao jednog ministarstva i jednog ministra već samo Vlade u cjelini.
Andrej Plenković uspješno je izbjegavao i samo spominjanje dolaska velikoga broja stranih radnika u Hrvatsku, njihov broj je u vrijeme njegova dva premijerska mandata uvećan 15 puta te mu je osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva pod ravnanjem triljskog vjeroučitelja iz kvote Domovinskog pokreta došlo kao as na desetku. Ako „vlada iz inata“ preživi europske, predsjedničke i lokalne izbore, što baš i nije previše izgledno, onda će ministarstvo koje je još uvijek fikcija i koje neće imati nikakve stvarne ovlasti, a na čijem se čelu nalazi osoba vrlo skromnih znanja i sposobnosti, biti prikazano kao odgovorno za daljnje hrvatsko demografsko urušavanje.
Stoljetni korijeni demografskog sloma
Hrvatski demografski slom nije rezultat samo promašenih javnih politika Andreja Plenkovića i HDZ-a, njegovi korijeni su stoljetni, a recentni uzroci složeni i slojeviti. Andrej Plenković to vrlo dobro zna, ali zbog svoje narcisoidne naravi i jeftinih politikantskih bodova ne želi javnost suočiti s neminovnom promjenom strukture stanovništva i posljedicama koje ta promjena nosi nego i dalje ustrajno prodaje bozu sastavljenu od promašenih pronatalitetnih politika i iluzije o povratku Hrvata iz inozemstva.
Sada su u taj zašećereni mix ubačene i demografske tlapnje Domovinskoga pokreta o dolasku potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike. Hrvati se više-manje postojano iseljavaju od konca 19. stoljeća, a u desetljećima na prijelazu stoljeća pa sve do početka Velike depresije (1929.-1933.) dio njih potražio je sreću u Argentini, Čileu i Urugvaju. Nakon Velike depresije te su zemlje izgubile na svojoj privlačnosti pa je sljedeći veći val hrvatskih imigranata, danas znamo da je bio i posljednji, stigao, i to samo u Argentinu, između 1946. i 1950. godine. Radilo se ponajviše o pobjeglim pripadnicima poražene ustaške vojske i represivnoga aparata NDH te njihovim obiteljima, ukupno ne više od 20.000 osoba.
Ideja Domovinskoga pokreta o povratku njihovih potomaka, unuka i praunuka, i to zbog revitalizacije Hrvatske, jedna je od najblesavijih koje smo mogli čuti ili pročitati u nesporno oštroj konkurenciji različitih bedastoća koje nam odličnici te stranke neprestano nude.
Plan za revitalizaciju Hrvatske
U razdoblju od 1900. do 2001. s područja današnje Hrvatske iselilo se 2,3 milijuna građana (izvor Ivo Nejašmić), ali po ideji Domovinskoga pokreta za revitalizaciju Hrvatske najvažniji su potomci samo 1 % iseljenika, i to onih koji su u drugoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća pobjegli u Argentinu. Nije valjda sporno da Domovinski pokret i dio HDZ-a imaju naročite simpatije prema tome djeliću hrvatske dijaspore, prisjetimo se samo putovanja bivše predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović u Argentinu i tamošnjih njenih izjava, ili nedavnoga diplomatskog izleta na istu destinaciju ministra Gordana Grlić-Radmana.
Prema anketnom istraživanju koje je prije tri godine provela Jelena Nadinić, članica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u Argentini živi ukupno 250.000 građana koji se smatraju Hrvatima jer imaju hrvatske korijene. Njih 30 % potomci su hrvatskih doseljenika iz razdoblja do Prvoga svjetskog rata, 50 % su potomci useljenika iz perioda između dva svjetska rata, a njih 18 % djeca su, unuci i praunuci onih koji su napustili Europu nakon 1946. godine. Samo dva posto Hrvata koji žive u Argentini rođeni su u Hrvatskoj i njihova prosječna dob je 80 godina. Od ukupnoga broja njih 65 % ne zna i ne razumije hrvatski jezik, a dobro ili jako dobro ga govori samo 10 % anketiranih.
Prema prijedlogu Domovinskoga pokreta Republika Hrvatska trebala bi otvarati imigracijske urede u južnoameričkim državama, gdje bi potomci hrvatskih iseljenika po ubrzanom postupku dobivali hrvatsko državljanstvo i onda emigrirali u Hrvatsku pa bi umjesto „malih i škurih“ Nepalaca, Indijaca i Filipinaca vozili Wolt i Glovo, radili na gradilištima, ili bili skladištari, vozači, kuhari, konobari i sobarice.
U planu DP-a potkrala se ‘kvaka 22’
U tom genijalnom planu koji bi trebao očuvati bijelu put hrvatske nacije, čistoću njenih krvnih zrnaca i vjeru pradjedova potkrala se „kvaka 22“. Za razliku od „malih i škurih“ koji nisu hrvatski državljani pa moraju živjeti i raditi u Hrvatskoj jer u ostatku Europske unije to ne smiju, unuci, praunuci i pra pra praunuci hrvatskih iseljenika imaju pravo na hrvatsku putovnicu, a time i na rad i život u bilo kojoj državi Europske unije.
Pa ako su već napustili južnoamerički kontinent i stigli u Europu u potrazi za boljim životom zašto da svoju sreću ne potraže u najrazvijenijim članicama Europske unije gdje su plaće za iste poslove dva do tri puta više nego u zemlji njihovih pradjedova čiji jezik ionako ne govore? Irska je postala useljenički privlačna i za svoju brojnu dijasporu zbog toga što se popela na sam europski vrh po ekonomskoj razvijenosti i prosječnoj plaći, a ne zbog obiteljske priče o pradjedu koji je pobjegao iz Irske zbog gladi i neimaštine.
Kada Hrvatska postane atraktivna poput Irske neće trebati otvarati imigracijske centre u Južnoj Americi u kojima će neuspješno i uzaludno snubiti praunuke svojih iseljenika, nego će se morati braniti od teško kontrolirane navale svih vrsta imigranata, uključujući i spomenutih praunuka. Demografske tlapnje Vlade Andreja Plenkovića.