Kako je to zapravo izgledalo prije 80 godina. Uvjereni da će Dan D krenuti na Balkanu, Nijemci ganjali Tita, u NDH se rugali: 'I, kad će ta invazija…?'

Churchill preselio u vagon

Na britanskom otoku okupljene su 22 američke divizije, dvanaest britanskih, tri kanadske, jedna francuska i jedna poljska. Bilo ih je ukupno 39. Bio je tu i veliki broj specijalnih jedinica, pilota, mornara, ukupno 2,8 milijuna ljudi. U prva dva dana trebalo je iskrcati 176.000 vojnika i 20.000 vozila, a 15 divizija do kraja prvog tjedna. Za cijelu operaciju bila su ključna prva 24 sata.

Konačna, glavna analiza plana invazije odvila se u staroj školi koju je nekad pohađao Bernard Montgomery. Britanski general čak je dopustio da se u njegovu stožeru puši, što inače nije činio. Govorio je, konačno, pred kraljem Georgeom VI. i premijerom Winstonom Churchillom, izložio je planirani tijek iskrcavanja.

Monty je bio maestralan, prisjećao se general Omar Bradley, koji će zapovijedati Prvom američkom armijom. Svi su bili optimistični, ali i svjesni da bi greška ili nesreća mogla značiti katastrofu. Churchill je s početkom lipnja preselio ured premijera u Portsmouth; stanovao je u vagonu. Tamo je 4. lipnja primio generala Charlesa de Gaullea, vođu Slobodne Francuske.

Priznanje borbi partizana

Churchill se tih tjedana sve više vraćao ulozi političara, a sve je manje bio ratni vođa. Njegov govor u Parlamentu 24. svibnja 1944. izazvao je zgražanje liberalnih krugova u Britaniji i gotovo svih krugova u Sjedinjenim Državama. Desetak dana uoči invazije na Normandiju Churchill je govorio o Imperiju, rat sve manje tretirao kao ideološki sukob, a sve više kao klasičnu borbu. Spomenuo je da španjolski diktator Francisco Franco ima pravo u svojoj državi “činiti što treba i želi”.

“Nemamo pravo odlučivati o njihovoj vlasti”, rekao je Churchill o prilikama u Jugoslaviji. Josip Broz Tito je, zahvaljujući britanskim obavještajcima Williamu Deakinu, Jamesu Klugmannu i Fitzroyu Macleanu, već bio izabran za jedinog saveznika na europskom jugoistoku. Pod naslovom “Novo priznanje našoj borbi”, novine KP Hrvatske Naprijed citirale su dio iz Churchillova govora u Parlamentu:

“U ponedjeljak sam imao prilike da dugo razgovaram s generalom Velebitom, koji se ovdje nalazi na čelu vojne misije maršala Tita, pa je pored ostalog ugovoreno, da maršal Tito pošalje ličnog vojnog predstavnika, kako bismo mogli biti u dodiru pored misije koja postoji i djeluje u Jugoslaviji.”

Moguća invazija na Balkan

Bile su to važne vijesti partizanima, koji su samo dan nakon Churchillova govora, 25. svibnja 1944., proživljavali najteži trenutak u cijelom ratu, početak Operacije Konjićev skok i desant na Drvar. Saveznici su namjerno puštali lažne informacije o planovima za iskrcavanje. Njemački agenti u Turskoj su došli do informacija o planiranom otvaranju bojišta u Francuskoj, ali i o mogućoj invaziji na Balkanu; Nijemci su zato pokušali dekapitirati vodstvo partizana.

Vijest o tome Naprijed je objavio tek deset dana kasnije, pod naslovom “Napad njemačkih padobranaca na Vrhovni štab. Još jedan luđački pokušaj Hitlera plaćen je krvlju zločinaca”. Pisalo je da je iznenadni napad dva bataljuna bio “očajnički pokušaj u strahu od neminovne i skore propasti”. Zbog toga je Tito, dok su prvi vojnici prelazili La Manche, bio u Bariju, na britanskom brodu koji će ga potom prebaciti na Vis. Tako je Vis postao središnje mjesto odakle se zapovijedalo ratnim operacijama u cijeloj zemlji. Njemački pokušaj da osiguraju jugoistok Europe nije uspio.

Posve u mislima o Danu D, Churchill je uoči invazije rekao supruzi Clementine da bi do jutra mogao biti odgovoran za smrt deset tisuća vojnika. Takvih obzira nije imao prije iskrcavanja na Galipolju u Prvom svjetskom ratu. Sad ga je sve smetalo. Normandiju nije vidio izbliza; želio je otići, no kralj je smatrao da je to preopasno. Tek mjesec i pol kasnije promatrat će na Azurnoj obali otvaranje četvrtog fronta, početak Operacije Dragun 15. kolovoza 1944., ali tada više nije bilo velike opasnosti.

Najvažnija prognoza u povijesti

U Operaciji Overlord, koja je započela 6. lipnja, bilo je pola milijuna ranjenih, nestalih ili mrtvih. Poginulo je 30 tisuća Nijemaca, 29 tisuća Amerikanaca, 11 tisuća Britanaca i pet tisuća Kanađana. Nestali u bitki najčešće su kasnije identificirani kao ratni zarobljenici, no blizu polovice ipak je poginulo.

Da bi uspjelo, iskrcavanje se moralo odviti neposredno pred zoru, u doba plime i u noći punog mjeseca; takvi uvjeti postojali su od 5. do 7. lipnja, a potom tek od 18. do 20. lipnja i od 3. do 5. srpnja. Bilo je nužno i da vrijeme na Sjevernom moru bude povoljno. Iz postaje Blacksod Point na atlantskoj obali Irske, neutralne države koja je saveznicima svejedno slala meteorološke podatke, stigla je 4. lipnja informacija koju će kasnije nazvati “najvažnijom vremenskom prognozom u povijesti”.

Predvidjela je jak vjetar, pad tlaka i loše vrijeme, dovoljno da kapetan James Stagg, meteorolog iz Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, nagovori Eisenhowera da odgodi iskrcavanje s 5. na 6. lipnja. Ta je noć trebala biti mirna i stabilna, s dovoljno mjesečine za padobrance i dovoljno dugo bez oblaka da operacija uspije.

Četiri kutije Camela dnevno

Eisenhower je bio napet. Pušio je tad četiri kutije Camela dnevno i razmišljao o mogućem neuspjehu. Uoči operacije, zapovjednik savezničkih kopnenih snaga general Montgomery rekao je vojnicima kako je njima dana čast da zadaju udarac slobode koji će živjeti u povijesti. “Bolji dani su pred čovječanstvom i ljudi će s ponosom pričati o onome što će se u Normandiji dogoditi. Imamo velik i pravedan cilj”, rekao im je.

Na dan iskrcavanja Eisenhower je poručio: “Ovaj je pohod planiran kao pobjeda i zato mora i biti pobjeda. Polazite u veliki pohod: oči svijeta su na vama, prate vas nade i molitve slobodoljubivih ljudi iz cijeloga svijeta. Razorit ćete njemački vojni stroj, pomesti nacističku tiraniju“.

Vojnicima je poručio da u Francuskoj, koja je pod opsadom bila 1444 dana, “ne glume osvajače, ne pokazuju lice pobjednika i nikad ne govore o porazu francuske vojske 1940. godine. Budi uljudan, imaj takta i nikad nemoj posve isprazniti francusku smočnicu! Budi umjeren, ne opijaj se! Prošla su vremena u kojima se u Parizu zabavljalo uz vino, žene i pjesmu”.

‘Kukavice kote još kukavica’

General George Patton, kojeg su mnogi opisivali kao luđaka, bio je eksplicitniji. “Ne želimo kukavice u ovoj armiji. Takve treba ubijati kao muhe. Ako ne, vratit će se kući i nakotiti još kukavica. Moramo čuvati jebanje samo za borce!”, izgovorio je uoči iskrcavanja i nitko ga nije mogao citirati zbog takvog jezika, piše Geoffrey Wheatcroft u knjizi Churchill’s Shadow.

Eisenhower je još u travnju 1944. u pismu generalu Georgeu C. Marshallu napisao da sve više brine zbog “nezrelog karaktera” Pattona koji “ne može začepiti usta”. Jedan od vojnika koji su sudjelovali u invaziji bio je i Stevan Dedijer. On je pak pisao da su vojnici Pattona zvali “ludim kopiletom koji ne mari za živote ljudi pod svojom komandom”.

Zapovjednik njemačkih snaga u zapadnoj Europi bio je feldmaršal Gerd von Rundstedt, zapovjednik Grupe armija B u Francuskoj i Nizozemskoj bio je Erwin Rommel. Njih su dvojica različito shvaćali obranu: Rundstedt je vjerovao da oklopne snage treba držati u pozadini, pa onda s njima jurnuti i razbiti napadače nakon pokušaja iskrcavanja.

Rommelove šparoge

Rommel je znao da Nijemci neće imati šanse protiv savezničkih aviona i brodova, nego trebaju onemogućiti sâmo iskrcavanje. Obalu Francuske on je pretvorio u “vražji vrt” ispresijecan minskim poljima, stotinama bunkera, pomorskih prepreka i tzv. Rommelovih šparoga, drvenih stupova koji su trebali otežati slijetanje na polja.

Njemačke trupe u Francuskoj činili su trećepozivci ili jedinice koje su se odmarale nakon borbi na Istočnom frontu. Bile su slabije, teško pokretljive, loše opremljene. S Rommelom se sve počelo mijenjati; uvedena je ozbiljna obuka pa Francuska više nije bila mjesto za odmor.

Sela i do 20 kilometara udaljena od obale ispražnjena su od mještana. Atlantski bedem činilo je 15 tisuća armiranobetonskih utvrda i skloništa za 300 tisuća ljudi. Bio je nejednak, negdje odličan, ponegdje tek improviziran; uz malo sreće, mogao je biti neprobojan.

Podsmijeh u NDH

Nacistička propaganda svejedno je već mjesecima najavljivala moguću invaziju i uvjeravala sve da su Nijemci naprosto predobro utvrđeni. Bilo je tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. “Što je s invazijom?”, pitali su se posprdno u Hrvatskom narodu u ožujku. “Zar nije najavljeno da bi sve trebalo početi do ‘Martovskih ida’? Atlantski bedem je nepremostiva prepreka”, poručivale su vlasti NDH.

Nijemci su dugo znali da se priprema iskrcavanje u Francuskoj. Adolf Hitler je još 3. studenog 1943. izdao Direktivu 51, zapovijed u kojoj je napisao da će do otvaranja novog fronta doći u Francuskoj. Vjerovao je da će iskrcavanje biti na najužem dijelu La Manchea, kod Doverskih vrata (Pas de Calais). Tamo je trebalo smjestiti rakete V1 i V2, tamo je bilo dobrih luka koje je trebalo ojačati.

General Von Rundstedt pred invaziju je obišao Atlantski zid sa sinom, također časnikom. Dan pred iskrcavanje izvijestio je da “nema znakova skorog predstojećeg iskrcavanja”. Vjerovao je da su za invaziju potrebna četiri sunčana dana, a njih početkom lipnja 1944. njemački meteorolozi nisu predviđali. Nijemci su gledali u nebo i promatrali valove da zaključe kakav je vjetar jer su moderne meteorološke postaje bile uništene.

Kralj posjetio lažnu armiju

Dojave o planiranoj invaziji koje su prikupljale njemačke obavještajne službe namjerno su bile kontradiktorne. Saveznici su organizirali operacije Fortitude South i Fortitude North, lažne akcije koje su trebale vezati velik broj njemačkih snaga u Norveškoj (372 tisuća) i kod Calaisa (oko pola milijuna ljudi). Lažne podatke o planiranom iskrcavanju kod najužeg prijelaza Nijemcima je podvalio Juan Pujol García, španjolski dvostruki špijun koji je zbog uvjerljivosti zaradio nadimak Agent Garbo.

Na jugoistoku Engleske bila je američka Prva armijska grupa pod zapovjedništvom generala Georgea Pattona. Ta armija u Doveru bila je lažna, s lažnim šatorskim naseljima, lažnim oružjem i lažnim tenkovima. Informacije o ovoj tobožnjoj sili namjerno su puštane špijunima koji su radili za Hitlera kako bi stvorili pomutnju. U tom području je zabranjeno slanje pošte, a lažnu vojsku posjetio je i kralj George VI.

Istina nije procurila. Nijemci nisu mogli zamisliti da najbolji tenkovski zapovjednik, a Patton je to bio, neće biti uključen u operaciju. General Montgomery imao je pak dvojnika, glumca koji je otputovao u Gibraltar, sve kako bi se neprijatelja lakše iznenadilo. Nijemci su nadgledali cijelu zapadnu obalu; saveznici su se mogli koncentrirati na Normandiju.

Neuspjeh bi sve izručio Staljinu

Operacija Overlord bila je najveća operacija u ratu na Zapadnom frontu. Bila je i jedina tako velika operacija, a ovisila je o uspjehu prvog dana borbi. Do sumraka je trebalo osigurati ono što su planeri nazvali “zadovoljavajućim uporištem”. Za to je trebalo prebaciti deset divizija u dva velika vala iskrcavanja. Da je sve propalo, s razvojem V1 i V2, ohrabreni razbijanjem invazije, Nijemci bi rat vjerojatno produžili za barem godinu dana. Da se to dogodilo, Staljinova Crvena armija probila bi se puno dalje na zapad.

Počelo je u ponoć 6. lipnja 1944. bombardiranjem njemačkih položaja iz 11.500 savezničkih aviona. Nužno za pripremu iskrcavanja, bombardiranje je otvaralo problem civilnih žrtava. Britanci su željeli da se u gađanju komunikacija izbjegne ubijanje francuskih civila. No, njemačke instalacije bile su blizu naselja. “Za svakog poginulog Nijemca, doći će četiri Francuza”, pisao je Eisenhower Marshallu. “Ne budu li bombardirali, neće iskoristiti stratešku prevagu, koju trenutačno imaju.”

Šansa da je avion, koji je tog dana letio nad Normandijom, pripadao saveznicima bila je 99,2 posto. Nijemci su imali samo 319 naleta; saveznici 13.688. Padobranci su bili slabo pripremljeni i često su povraćali u avionima. Neki su bili u strahu što će ih dočekati na tlu. Mnoge koji su zapeli na drveću Nijemci su spalili bacačem plamena.

Nisu htjeli probuditi Hitlera

Saveznička invazijska flotila, koja je počela pristajati u 4 sata ujutro, sastojala se od 6800 brodova, koje su Nijemci najprije uočili kod Cherbourga. Prizor je djelovao kao golemi grad na moru. Pristanak u neku luku nije bio moguć zbog obrambenih instalacija pa su za iskrcavanje izabrane plaže, njih pet.

U loše pripremljenoj operaciji plima i oseka ili vjetar mogli bi dovesti do katastrofe; to ne bi koristilo nikome, bilo bi tragedija za sve saveznike, još u kolovozu 1942. govorio je Churchill Staljinu, pravdajući odgodu otvaranja Zapadnog fronta. Iskrcavanje s mora općenito je jedna od najtežih vojnih operacija i u dotadašnjoj povijesti mnoge su propale, piše Andrew Roberts, jedan od vodećih britanskih povjesničara, u posebnom broju National Reviewa.

U 6 sati ujutro 6. lipnja 1944. general Alfred Jodl dobio je prvu vijest o savezničkom iskrcavanju u Normandiji. Najprije je odlučio čekati. Prethodne su noći kod Hitlera u Berghofu bili Mađari; zaspao je, kako je običavao već mjesecima, uz pomoć tableta za spavanje i tražio da ga se ne budi. Tek kad je Albert Speer došao u ljetnu rezidenciju, Hitlera su probudili.

Vjeruje instinktu, ne činjenicama

Dok se odijevao, oko 10 sati ujutro, priopćili su mu da Englezi i Amerikanci pokušavaju ući u Francusku. Hitler je prethodnu večer ponovno gledao karte francuske obale, uvjeren da će se iskrcavanje dogoditi kod Calaisa. Instinktu, a ne činjenicama, vjerovao je još tjednima, pa je do sredine srpnja držao velike snage sjeverno od ušća Seine.

Da bi Normandija mogla biti mjesto invazije, i to između 5. i 7. lipnja, Nijemcima su dojavili u svibnju, ali poruka je došla od dvostrukog špijuna kojemu nisu do kraja vjerovali. Ujedno su dolazile informacije o iskrcavanju na drugim dijelovima obale, u Norveškoj i na Balkanu.

“Znači, i na Atlantiku se otvara novo bojište? Gdje točno? Imate li precizne informacije?”, pitao je Hitler Jodla. Nakon prvog izvještaja, uspravio se i čvrsta glasa zaključio kako je “sretan da su se Amerikanci i Englezi napokon odlučili iskrcati u Francusku, i to baš gdje smo ih čekali. Sad znamo na čemu smo. Vidjet ćemo što će biti dalje”.

Zanemario Rommelov savjet

S pola sata zakašnjenja, Jodlu i feldmaršalu Wilhelmu Keitelu priključio se Hermann Göring. “Jeste li čuli? Jutros su se saveznici napokon iskrcali u Francusku i to točno gdje smo ih očekivali! Ondje ćemo ih i izbaciti iz Francuske!”, prisjetio se njegovih riječi Heinz Linge, Hitlerov ađutant.

Generalima, ma kako sposobni bili, Hitler je sve manje vjerovao. Doživljavao ih je neodlučnima, sklonima panici. Sâm je u isto vrijeme bio sve manje koncentriran, sve sporije odlučivao, sve teže se savjetovao, a radio je toliko da je bio posve iscrpljen.

Zahtjeve da se na zapad pošalju pojačanja nije odobravao. Sad nije odobrio da se dio snaga iz Calaisa prebaci prema jugu Normandije. Da je to učinio, kako su mu savjetovali Rommel i Rundstedt, invazija možda ne bi uspjela.

Rođendan, ljubavnica, valovi, lov

Rommel je vijesti o iskrcavanju dobio od šefa svog štaba oko 10:15 sati kod kuće u Herrlingenu kod Ulma, gdje je došao na rođendan supruge Lucie-Marie. “Kako glupo od mene, kako glupo od mene!”, govorio je, prisjećala se supruga. Tri sata kasnije zapovjednik Grupe armija B krenuo je prema La Roche-Guyonu.

Njemački vojnici na obali Normandije tek su se pripremali za borbu. Oko 17 sati Rommel je iz Reimsa nazvao stožer i povikao da bi 21. Panzer divizija, stigne li na vrijeme, mogla odbaciti invaziju. To se nije dogodilo. General Edgar Feuchtinger, zapovjednik 21. oklopne divizije, bio je s ljubavnicom u Parizu.

Admiral Karl Dönitz bio je na godišnjem; neki drugi bili su u lovu. Admiral Theodor Krancke, koji je zapovijedao zapadnim sektorom iz Bordeauxa, zaključio je da ne može isploviti jer su valovi previsoki. General Friedrich Dollman, zapovjednik Sedme armije odgovorne za Normandiju, tog je dana u Rennesu izrađivao “ratnu igru”, simulaciju mogućeg iskrcavanja. U isto vrijeme, 175 kilometara dalje, plaže Normandije preplavili su saveznički vojnici.

Mržnja Izdajnika i Gangstera

General De Gaulle bio je u lipnju 1944. u južnoj Engleskoj. Poruku koju je snimio za BBC uglavnom je improvizirao, zbog britanske cenzure nije želio napisati govor. “Odlučna bitka je započela. Ovo je bitka za Francusku. Svi sinovi Francuske, gdje god da ste, tko god da ste, vaša jednostavna i sveta dužnost je boriti se protiv neprijatelja svim raspoloživim sredstvima!” Njegov odnos s Churchillom bio je užasan. Postavljao je bezbrojne uvjete da bi podržao operaciju; samo dva dana prije iskrcavanja britanski premijer nazvao ga je “izdajnikom”, a on njega “gangsterom”.

Churchill je tražio da se De Gaullea “u lancima prebaci u Alžir“. Spor je jedva izgladio Anthony Eden. “Premijer je gotovo poludio od mržnje prema De Gaulleu”, no to je bilo “ipak nešto manje” nego što bi na spomen umišljenog generala “predsjednik postao posve lud”. U pismu Franklinu Rooseveltu, Churchill je De Gaulleov govor nazvao “zaprepašćujućim” jer Francuzi nemaju nijednog vojnika u bitki.

Bila je to De Gaulleova taktika tijekom cijelog rata. Bez stvarne snage, uporno je govorio “ne” i odbijao mjesto koji bi mu namijenili; vjerovao je kako time pokazuje da Francuska postoji. Onda bi razmislio i dva-tri dana kasnije rekao “da”. Taktika je možda pomagala Francuskoj, ali nije donosila puno prijatelja.

Pariške kavane s lažnom kavom

Philippe Pétain, vođa višijevske Francuske, bio je u Ardècheu na posjedu jednog industrijalca kad je došla vijest o invaziji. Premijer Pierre Laval tražio je da se vrati u glavni grad, no maršal je odbio. Trebao je obići Saint-Étienne, gdje su žrtve savezničkog bombardiranja bile goleme. U tjednima pred invaziju saveznički bombarderi uništavali su francusku infrastrukturu posvuda, napose željezničke linije i čvorišta.

Počela se emitirati radioporuka, koju su Nijemci još u prosincu 1943. tražili da Pétain snimi, gdje traži od Francuza da ostanu mirni, da nastave raditi, da gerilci ne izazivaju njemačku odmazdu. Nije bilo riječi o pomaganju Nijemcima; spominjao se tek “pokušaj iskrcavanja”. U Parizu je zadržan mir, ljudi su sjedili u kavanama, pili lažnu kavu sa saharinom i čekali.

General Carl Heinrich von Stülpnagel, zapovjednik okupiranog dijela Francuske, bio je zabrinut. No, iako nisu voljeli Nijemce, Parižani su pokazali da vole Pétaina. Za jedinog njegova posjeta glavnom gradu tijekom okupacije, Parižani su u travnju 1944. u velikom broju na ulicama pozdravili izdajničkog maršala.

‘Skoro pa ratni zločin’

U magli rata, mnogi su saveznički vojnici stradali u prijateljskoj vatri, poginuo je čak i američki general Lesley McNair. Neki padobranci izbačeni su tako nisko da im se padobrani nisu stigli otvoriti. Neki su upadali u njemačku obranu i stradavali gotovo svi, više od 80 posto jedinica. Samo na plaži Omaha poginulo je 800 Amerikanaca. Tridesetorica su poginula zajedno sa svojom braćom i tamo su pokopani.

Nakon što su se iz brodova i posebno projektiranih plovila iskrcali tenkovi i borbena vozila, na Omahi i najzapadnijoj plaži Utah nalazilo se već 8772 ljudi. Kanađani su se iskrcali na plaži Juno, a Britanci na plažama Sword i Gold. Prvoga su dana Kanađani ušli dublje od deset kilometara u Francusku. Amerikanci su do kraja dana na Omahu uspjeli izbaciti 156 tisuća ljudi. Bio je to znak da će operacija uspjeti.

Prvoga dana poginulo je oko dvadeset tisuća ljudi, od toga oko tri tisuće francuskih civila; vojni povjesničar Antony Beevor naziva to “skoro pa ratnim zločinom“. Amerikanci su prvog dana izgubili dvije i pol tisuće ljudi, Britanci 1.641, Kanađani 359, poginulo je 37 Norvežana, 19 francuskih vojnika, dvanaest Australaca i dvojica Novozelanđana.

Diverzije njemačkih komunista

Na spomenik kod kod Ver-sur-Mera, gdje su se iskrcali Britanci, uklesane su riječi generala de Gaullea i imena 22.442 vojnika iz trideset zemalja koji su pod britanskim zapovjedništvom poginuli do oslobađanja Pariza 25. kolovoza. Poredani su kronološki kako su umirali, uz čin i dob. U prvim mjesecima napredovanja neke postrojbe bile su prepolovljene. U pozadini su se borile tri tisuće francuskih gerilaca, koji su izveli 950 raznih diverzija.

Premda slabo naoružani, ti pripadnici otpora bunili su Nijemce jer su govorili njemački, a podmetali eksploziv. Maquisardi su često bili komunisti pobjegli iz Njemačke i Austrije, poput Otta Kühnea, ili povratnici iz Španjolskog građanskog rata, primjerice iz Jugoslavije, koji su ostali u Francuskoj jer se u svoje zemlje pod fašističkom diktaturom nisu mogli ili željeli vratiti. U danima nakon iskrcavanja u Normandiji, pritisak na Nijemce pojačali su i Sovjeti.

Grupa armija Centar našla se pod udarom na sva tri bjeloruska fronta u operaciji Bagration, punoj simbolike. Nazvana po gruzijskom generalu ruske carske vojske Pjotru Bagrationu, koji je poginuo boreći se protiv Napoleona kod Borodina, operacija je počela 22. lipnja 1944. na treću godišnjicu Hitlerova napada na Sovjetski Savez. Za Njemačku već dugo nije bilo dobrih vijesti. Onima koji su bolje razumjeli zakonitosti ratovanja već je godinama bilo jasno da je rat izgubljen, da je jedino pitanje kakva će osveta zadesiti Nijemce i koliko će ih stradati dok svemu ne dođe kraj.

Francuska presvukla uniformu

Vichy, grad u kojem je Pétain predstavljao neke Francuze, sa savezničkim napredovanjem postajao je tek sjena svoje slave. Nije imao nikakvo strateško značenje, pa nikad nije napadnut, nikad bombardiran. No, u ratu nije bio ni samo provincijalni grad toplica i hotela. Maršal mu se posljednji puta naklonio 13. kolovoza 1944. Još tad bilo je mnogo stanovnika koji su ga pozdravljali, gledali smjenu straže, uzvikivali da su tu, da ih pogleda. Tjedan dana kasnije, Pétain je inscenirao da su ga Nijemci nasilno odveli u Sigmaringen u Švabiji.

Onda je 25. kolovoza Radio Vichy preimenovan je u Radio slobodni Vichy. Gradonačelnik Pierre-Victor Léger od zagovornika “maršalizma” postao je zagovornik “nove Francuske”; organizirao je ceremoniju oslobođenja i ostao gradonačelnik sve do 1949. Kad su iz palače Hôtel du Portugal izašli njemački policajci, građani su počeli pljeskati francuskim vojnicima, katkad i onima koji su dojučer bili u službi Vichyja.

Hôtel du Park, ratna rezidencija maršala Pétaina, pretvorena je u stambenu zgradu, da bi 1960. štovatelji heroja iz Velikog rata otkupili nekoliko stanova i tamo otvorili privatni muzej. U idućim desetljećima de Gaulle nikad nije nogom stupio u grad iz kojega je Pétain vladao marionetskom državom.

Tko će prvi u Pariz

U Normandiji je uspostavljen mostobran dugačak stotinjak kilometara i dubok 25 kilometara. Konačno je 14. lipnja 1944. u Francusku stigao i de Gaulle. U Bayeuxu mu je jedan građanin tad uzviknuo “Živio maršal!”. “Još jedan koji ne čita novine”, komentirao je de Gaulle.

Iz Normandije se uputio u Italiju. Tamo su francuske jedinice prvi put u Drugom svjetskom ratu igrale neku važnu ulogu: sudjelovale su u oslobađanju Rima te s Amerikancima i Britancima umarširale u Vječni grad. De Gaullea je potom odletio u Washington jer ga je brinulo kako će to izgledati u Parizu. Nipošto nije htio da mu oslobođeni grad predaju Amerikanci, niti da u njega prvi uđu komunistički gerilci.

Pariz je bio na rubu gladi; od dvadeset francuskih političara koji bi mu došli, tek jedan je htio govoriti o Francuskoj, drugi su samo tražili bonove i namirnice, govorio je Otto Abetz, Hitlerov izaslanik u Parizu.

Gladan, ali ne i uništen

Arletty, glumica koju su zvali “francuskom Garbo”, ozloglašena zbog collaboration horizontale, u hotelu Ritz spavala je s neprijateljem, oficirom Luftwaffea Hansom Jürgenom Soehringom. “Glad je bila internacionalna”, govorila je Arletty. Inače, njezina ratnog ljubavnika kasnije će, kao prvog ambasadora SR Njemačke u Kongu, pojesti gladni krokodil jer su mu domaćini krivo rekli da se može slobodno kupati u rijeci.

Kad su Amerikanci 23. kolovoza 1944. došli pred Pariz, zajedno s jedinicama francuskog generala Leclerca, pruski aristokrat Dietrich von Choltitz, posljednji njemački vojni zapovjednik Pariza, dobio je Hitlerovu naredbu da uništiti grad. “Spasitelj Pariza” odbio je nalog Führera i Grad svjetla predao Leclercu i Henriju Rol-Tanguyu, komunističkom vođi, što nije bilo po volji lideru Slobodne Francuske.

General de Gaulle ušao je u glavni grad 25. kolovoza oko 5 sati popodne. Otišao je do Ministarstva rata, koje je napustio kobnog 10. lipnja 1940. godine, pa do gradske vijećnice Hôtel de Ville. Očekivalo se da na mjestu proglašenja Druge i Treće Republike sad proglasiti Četvrtu, no to se nije dogodilo.

Izgradnja mita o oslobođenju

Riječi koje je izgovorio bile su početak mita o oslobođenju. “Pariz! Užasnuti Pariz! Slomljeni Pariz! Žrtvovani Pariz!” Uslijedila je duga pauza. “Ali i oslobođeni Pariz! Oslobođen sam, od svojih stanovnika, uz pomoć vojske Francuske, uz pomoć i podršku cijele Francuske! Francuske koja se bori! Jedine Francuske! Istinske Francuske! Vječne Francuske!”.

Ni spomena drugih koji su se borili, ništa o Četvrtoj Republici. Treća nikad nije prestala postojati, objasnio je de Gaulle. Bio je služben, hladan, bez osmijeha. Točnije su bile riječi književnika i pilota Antoinea de Saint-Exupéryja. “Istina je, generale, da smo mi rat izgubili, a naši su ga saveznici dobili.”

“Zmaju smo golim rukama otvorili čeljust. Sad mu trebamo razbiti zube”, komentirao je Churchill. Od lipnja do rujna 1944. Nijemci su na oba fronta izgubili 1,2 milijuna ljudi. Do kraja rata, devet od deset njemačkih vojnika koji su ubijeni stradat će u borbama s Crvenom armijom. U 1943. poginulo je 70 tisuća zapadnih vojnika, a 2,3 milijuna Sovjeta. Za te žrtve Rusi su kompenzirani istočnom Europom. Bio je to početak novog doba, dijelom za svijet, posve za istočnu Europu.

Invazija se trivijalizirala

Dwight Eisenhower, koji će postati predsjednik SAD-a, vratio se 1964. u Normadiju. Novinaru Walteru Cronkiteu na dvadesetu godišnjicu nije govorio o tenkovima, već o grobovima američkih vojnika. On je dotad bio djed, mnogi Amerikanci u Francuskoj su pokopali sinove.

Kad se 1994. slavilo pola stoljeća iskrcavanja, iz Amerike je stiglo oko 25 tisuća veterana, iz Britanije 18 tisuća. Aviokompanije su za njih imale “D-Day cijene”. U Francusku su “svečani tjedni” doveli oko milijun posjetitelja.

I te godine su izbori za Europski parlament pali na 9. lipnja, pa su konzervativci Johna Majora iskorištavali D-Day nostalgiju u kampanji; uostalom, nacizam je slomljen pod vodstvom konzervativnog premijera. U Hyde Parku se nudilo pivo po cijenama iz 1944. i natjecanja u kuhanju po ratnim receptima. Ratni šlager We’ll Meet Again pjevali su na brodu Queen Elizabeth 2 Vera Lynn i Bob Hope. Prodavao se buteljiran pijesak s plaže Utah, kolači u obliku podmornice; veterani su bili napola sretni, invazija se trivijalizirala.

‘Misija slobode se nastavlja’

Britanci su se ljutili na Amerikance da su “posve preuzeli” proslavu. “Tipično za te usrane Amerikance da će dovući svoj najveći brod, nosač aviona George Washington. Sve mora biti veće i bolje nego prije 50 godina!”, prenosila je Danka Radišić u Vjesniku razmišljanje jednog britanskog organizatora.

Mladi američki predsjednik Bill Clinton bio je glavna zvijezda. U govoru u Nacionalnoj skupštini podržao je “čvrstu i ujedinjenu Europu“, pa otišao u Normandiju, gdje je spavao na nosaču George Washington. Kraljica Elizabeta II. došla je jahtom Britannia.

“Najduži dan u vašem životu”, obratio se Clinton veteranima, “omogućio je 50 godina slobode”. No, “misija slobode se nastavlja”, taj dan još nije završio. U Normandiji je pobijedio “jedan način života, vjere i nade” umjesto nacizma koji se zalagao za sve suprotno, rekao je François Mitterrand, predsjednik Francuske. “Pobijedila je naša današnja sloboda.”

U Bosni izdani ideali iz 1944.

“Današnje vlade izdale su ideale onih koji su se borili protiv Hitlera”, pisao je povodom obljetnice D-Daya u Le Figarou Marek Edelman, zadnji preživjeli vođa ustanka u Varšavskom getu. “U bivšoj Jugoslaviji javlja se danas jedna vrsta nacizma. Hitlero-komunisti iz Beograda pripadaju istoj obitelji. Europska i američka politika u Bosni i Hercegovini izdaje ideale iz 1944.”, prenosio je Edelmanove riječi dopisnik Vjesnika Mirko Galić.

Rusija nije bila pozvana na 50. godišnjicu iskrcavanja, ali je poslala čestitku na važnom poduhvatu i podsjetila “na 25 milijuna stradalih Sovjeta koje se brzo zaboravlja”. Nije bila pozvana ni Njemačka, gdje su novine pisale da je Dan D bio početak kraja okupacije Europe i oslobađanja Nijemaca od nacizma.

“Bio je to i dan ulaska Amerikanaca u europsku politiku, prekid njihova izolacionizma i osiguranje europskih integracija i mira. Bio je to dan kad su postavljene pretpostavke za današnjicu”, pisao je u Vjesniku Nenad Ivanković.

Ponovno rat u Europi

Ipak, ni pola stoljeća saveza s ratnim pobjednicima nije bilo dovoljno da se Njemačka dokraja rehabilitira. Ako je to bio rat demokracije protiv fašizma, Nijemcima je tamo bilo mjesto. Francuzi su imali gorak okus u ustima, znajući kako je malen bio njihov doprinos, a svjesni u isto vrijeme da je u Normandiji osigurana demokratska budućnost Europe.

No, kancelar Helmut Kohl morao se zadovoljiti zajedničkom tribinim s Mitterrandom u Heidelbergu te pozivom Bundeswehru na paradu za Dan pada Bastilje. Bilo je to prvi put od 1940. da su njemački vojnici marširali Parizom, ovog puta kao dio zajedničkih Europskih snaga.

Trideset godina kasnije, Hrvatska više nije u ratu nego u kampanji za europske izbore, za razliku od Britanije koja više nije u EU. Njemački kancelar prvi je put pozvan na proslavu 2004. Rusi su bili samo dvaput, 2004. i 2014. Tad je, nakon okupacije Krima, u Normandiji organiziran i razgovor ukrajinskog, njemačkog, francuskog i ruskog vođe, ali rezultata nije bilo, unatoč duhu Normandije.

Već deset godina, rat se ponovo vodi na europskom tlu. Uvodnik Le Figaroa posvećen 80. godišnjici iskrcavanja govori o demokraciji koja se razvila iz Normandije, sistemu koji je iz Amerike proširen na cijeli kontinent. Spominje i kako je još rat u Jugoslaviji pokazao da je nada u budućnost bez ratova bila uzaludna.

Demokracija presađena u pijesak

Normandija je bila početak povratka mira u Europu, početak novog međunarodnog poretka koji je Amerika stvarala, piše poseban broj Le Nouvel Obs o 80. obljetnici iskrcavanja. Izazovi američkom vodstvu nisu nikad bili veći nego danas.

Može li u Europi ponoviti nešto slično Drugom svjetskom ratu? Očito može u Ukrajini, a moglo je i u raznim jugoslavenskim republikama. Može li u istočnoj Europi doći do zapadnog iskrcavanja poput onog u Normandiji? Ili ovakva operaciju može ponovno biti potrebna negdje na Zapadu, u Francuskoj?

Povijest ima vrlo jasan odgovor: naravno da može. Budu li se gubile i gušile ideje i vrijednosti EU, vrijednosti demokracije koju su u pijesak Normandije presadili Amerikanci, dogodit će se to i prije nego što strahujemo.