I nakon tri desetljeća ta teza da tajnoviti i nikada do kraja detektirani svjetski i europski centri moći i dalje ne vole Hrvatsku i Hrvate ima svoje brojne pristaše. Tuđmanova politička ostavština uključuje i nedvojbenu sumnjičavost, a ponekad i odbojnost prema mnogim dosezima zapadnih liberalnih demokracija, a jedan od derivata toga odnosa je i uvjerenje dobroga dijela nacije da mi i dalje nismo i ne trebamo biti dio toga mitskog „Zapada“.
A ako pak nismo njegov dio, onda je za taj dio građana posve očekivano da nas tamošnji tajnoviti centri moći tretiraju kao trećerazrednu državu i naciju, bez obzira radi li se o ekonomiji, financijama, obrani, pandemiji, imigracijama ili kao sada, o nogometu.
Internetski linč sudačkog čimbenika
Ispadanje hrvatske reprezentacije s Europskog nogometnog prvenstva rezultiralo je i ratom na ovdašnjim društvenim mrežama. Tsunami bijesnih i uvredljivih komentara bio je u prvom činu nogometne drame usmjeren prema igračima i izborniku Zlatku Daliću odnosno prema sucu utakmice Hrvatska-Italija i „čimbenicima“ koji su ga izabrali.
Sve je počelo komentarima na HRT-u odmah nakon završetka utakmice Hrvatska-Italija, nastavilo se izjavama Zlatka Dalića i Luke Modrića i nakon toga je krenula lavina optužbi prema sucu utakmice za pristrano suđenje, a kao krunski dokaz te pristranosti predočena je predugačka nadoknada vremena u trajanju od osam minuta. Na koncu je nizozemski sudac Danny Makkelie postao glavni krivac za rezultatski neuspjeh hrvatske nogometne vrste.
Uslijedio je internetski linč nizozemskog suca dodatno potpomognut njegovim seksualnim preferencijama i njegovim talijanskim partnerom kao najvažnijim uzrokom pristranosti. Masovna histerija završila je pak njegovom promocijom u doživotnoga nacionalnoga neprijatelja, uz prevladavajući zaključak da je Danny Makkelie prethodno pažljivo odabran za suca utakmice samo s ciljem eliminacije hrvatske reprezentacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čimbenici koji mrze sve hrvatsko
U drugom činu drame svi oni koji su se usudili kazati da su za ispadanje hrvatske reperezentacije ipak ponajprije krivi sami igrači i njen izbornik dobili su nikada dovoljno potrošenu etiketu mrzitelja svega hrvatskog. Dovoljno je bilo pročitati gomilu krajnje uvredljivih komentara ispod teksta kolumnistice ovoga portala Sanje Modrić. Njen jedini grijeh bilo je propitkivanje teze o „nezasluženom ispadanju“ s turnira.
Najveći broj onih koji su se našli pozvanima za dijeljenje lekcija o domoljublju i hrvatstvu kao takvom nisu neki naročiti poznavatelji nogometne igre, njih nogomet jedva da i zanima, za njih je nogometna utakmica hrvatske reprezentacije samo bitka, a europska i svjetska prvenstva su ratovi drugim sredstvima, a u bitkama i ratu, kao što je opće poznato, postoje samo naši, neprijatelji i izdajice.
Kada su naši bolji i uspješniji onda je to prije svega rezultat našega nenadmašnoga talenta, marljivog rada i neprispodobivog domoljublja, ne uvijek tim redoslijedom, a kada su neuspješni onda je krivnja na sportskoj nesreći i nepravdi ili, što je puno češće, na „međunarodnim čimbenicima“ koji možda baš ne mrze sve hrvatsko, ali svi veći i bogatiji su im sigurno puno draži. Zbog toga je i teza o zavjeri UEFA-e koju je u djelo proveo Danny Makkelie toliko dobrodošla i općeprihvaćena. Sve to zajedno ipak je puno bolje od blesavih optužbi srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. On je pak uzrok ispadanja srpske reprezentacije pronašao u avionu s hrvatskim oznakama kojim su Srbi putovali na europsko prvenstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krleža o Hrvatstvu kao čimbeniku
U subotu je u osmini finala Njemačka pobijedila Dansku rezultatom 2:0. Nakon odigrane utakmice u kojoj je sudac poništio gol Njemačke zbog prekršaja u napadu, Danske zbog zaleđa koje je samo VAR mogao utvrditi, te kaznenog udarca za Njemačku zbog igranja rukom danskog igrača utvrđenoga očitanjem signala iz lopte, danski izbornik Kasper Hjulmand oštro je kritizirao takvu upotrebu nove tehnologije u suđenju, ali nije pokušao opravdati danski poraz pristranim suđenjem u korist domaćina Europskog prvenstva ili zavjerom čelništva UEFA-e i „međunarodnih čimbenika“ protiv malene Danske.
Dapače, čak je istaknuo primjer višegodišnjih uspješnih rezultata hrvatske reprezentacije koji bi Danska trebala na neki način kopirati. U danskom javnom prostoru nisu poznate optužbe za „mržnju svega danskog“, a kada bi netko kritičare igre danske nogometne reprezentacije ili rada njihovog izbornika optužio da „mrze sve dansko“ sigurno bi izgubio sav kredibilitet za daljnje javno nastupanje i komentiranje.
Možda se nekom čini da je primjer nepostojanja pojma „mržnje svega danskog“ previše udaljen od hrvatske realnosti i recentne povijesti, ali u hrvatskom sportu i kulturi imamo cijeli niz primjera gdje smijemo kritizirati reprezentacije, igrače, izbornike, filmove, režisere, glumce, pjevače, a da to nitko ne doživljava kao napad na hrvatstvo kao takvo. Usput, Miroslav Krleža još je prije jednog stoljeća ustvrdio da „Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kritičari košarke nisu antihrvatski čimbenik
Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve po sebi same…“. Upravo na tome tragu nameće se pitanje zašto i kritiziranje igre hrvatske košarkaške reprezentacije i njenoga izbornika nije isto antihrvatska djelatnost identična propitkivanju odluka Zlatka Dalića ili zdvajanju nad pitanjem vremešnosti „senatora“ u reprezentaciji.
Prije tjedan dana napisao sam da će po već više puta viđenom obrascu moguće ispadanje hrvatske reprezentacije dovesti do ovdašnje prevladavajuće nezainteresiranosti za daljnji tijek Europskog nogometnog prvenstva. Utakmice gledaju i prate samo zaljubljenici u nogomet kao sport, oni koji uživaju i u klupskim natjecanjima, a vojska prigodnih navijača pojačana pivovarama i telekomima, sjetit će se nogometa neposredno pred početak sljedećeg Svjetskog prvenstva.
U tome nema baš ničega lošeg pod uvjetom da se takva „prigodnost“ ne koristi za svekoliko nametanje „hrvatstva an sich“, i to baš takvoga kao jedino mogućeg dok se svako drugo ponašanje sumnjiči kao manifestacija „mržnje svega danskog“, pardon hrvatskog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ispadanje Vatrenih s Eura najbolji je dokaz da suluda teorija zavjere Franje Tuđmana o 'svjetskim čimbenicima' koji mrze sve hrvatsko još živi
Svi koji su se usudili kritizirati reprezentaciju dobili su nikad dovoljno potrošenu etiketu
Kada su naši bolji i uspješniji onda je to prije svega rezultat našega nenadmašnoga talenta, marljivog rada i neprispodobivog domoljublja, ne uvijek tim redoslijedom, a kada su neuspješni onda je krivnja na sportskoj nesreći i nepravdi ili što je puno češće, na „međunarodnim čimbenicima“ koji možda baš ne mrze sve hrvatsko, ali svi veći i bogatiji su im sigurno puno draži
Franjo Tuđman u svojim je govorima često koristio sintagmu „međunarodni čimbenici“. Sama riječ „čimbenik“ jedna je od stotinjak riječi koje su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća postale dijelom hrvatskoga novogovora. Tuđman je koristio tu sintagmu uvijek kada je objašnjavao svoju osnovnu tezu prema kojoj je Republika Hrvatska nastala protivno volji „svjetskih čimbenika“.
I nakon tri desetljeća ta teza da tajnoviti i nikada do kraja detektirani svjetski i europski centri moći i dalje ne vole Hrvatsku i Hrvate ima svoje brojne pristaše. Tuđmanova politička ostavština uključuje i nedvojbenu sumnjičavost, a ponekad i odbojnost prema mnogim dosezima zapadnih liberalnih demokracija, a jedan od derivata toga odnosa je i uvjerenje dobroga dijela nacije da mi i dalje nismo i ne trebamo biti dio toga mitskog „Zapada“.
A ako pak nismo njegov dio, onda je za taj dio građana posve očekivano da nas tamošnji tajnoviti centri moći tretiraju kao trećerazrednu državu i naciju, bez obzira radi li se o ekonomiji, financijama, obrani, pandemiji, imigracijama ili kao sada, o nogometu.
Internetski linč sudačkog čimbenika
Ispadanje hrvatske reprezentacije s Europskog nogometnog prvenstva rezultiralo je i ratom na ovdašnjim društvenim mrežama. Tsunami bijesnih i uvredljivih komentara bio je u prvom činu nogometne drame usmjeren prema igračima i izborniku Zlatku Daliću odnosno prema sucu utakmice Hrvatska-Italija i „čimbenicima“ koji su ga izabrali.
Sve je počelo komentarima na HRT-u odmah nakon završetka utakmice Hrvatska-Italija, nastavilo se izjavama Zlatka Dalića i Luke Modrića i nakon toga je krenula lavina optužbi prema sucu utakmice za pristrano suđenje, a kao krunski dokaz te pristranosti predočena je predugačka nadoknada vremena u trajanju od osam minuta. Na koncu je nizozemski sudac Danny Makkelie postao glavni krivac za rezultatski neuspjeh hrvatske nogometne vrste.
Uslijedio je internetski linč nizozemskog suca dodatno potpomognut njegovim seksualnim preferencijama i njegovim talijanskim partnerom kao najvažnijim uzrokom pristranosti. Masovna histerija završila je pak njegovom promocijom u doživotnoga nacionalnoga neprijatelja, uz prevladavajući zaključak da je Danny Makkelie prethodno pažljivo odabran za suca utakmice samo s ciljem eliminacije hrvatske reprezentacije.
Čimbenici koji mrze sve hrvatsko
U drugom činu drame svi oni koji su se usudili kazati da su za ispadanje hrvatske reperezentacije ipak ponajprije krivi sami igrači i njen izbornik dobili su nikada dovoljno potrošenu etiketu mrzitelja svega hrvatskog. Dovoljno je bilo pročitati gomilu krajnje uvredljivih komentara ispod teksta kolumnistice ovoga portala Sanje Modrić. Njen jedini grijeh bilo je propitkivanje teze o „nezasluženom ispadanju“ s turnira.
Najveći broj onih koji su se našli pozvanima za dijeljenje lekcija o domoljublju i hrvatstvu kao takvom nisu neki naročiti poznavatelji nogometne igre, njih nogomet jedva da i zanima, za njih je nogometna utakmica hrvatske reprezentacije samo bitka, a europska i svjetska prvenstva su ratovi drugim sredstvima, a u bitkama i ratu, kao što je opće poznato, postoje samo naši, neprijatelji i izdajice.
Kada su naši bolji i uspješniji onda je to prije svega rezultat našega nenadmašnoga talenta, marljivog rada i neprispodobivog domoljublja, ne uvijek tim redoslijedom, a kada su neuspješni onda je krivnja na sportskoj nesreći i nepravdi ili, što je puno češće, na „međunarodnim čimbenicima“ koji možda baš ne mrze sve hrvatsko, ali svi veći i bogatiji su im sigurno puno draži. Zbog toga je i teza o zavjeri UEFA-e koju je u djelo proveo Danny Makkelie toliko dobrodošla i općeprihvaćena. Sve to zajedno ipak je puno bolje od blesavih optužbi srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. On je pak uzrok ispadanja srpske reprezentacije pronašao u avionu s hrvatskim oznakama kojim su Srbi putovali na europsko prvenstvo.
Krleža o Hrvatstvu kao čimbeniku
U subotu je u osmini finala Njemačka pobijedila Dansku rezultatom 2:0. Nakon odigrane utakmice u kojoj je sudac poništio gol Njemačke zbog prekršaja u napadu, Danske zbog zaleđa koje je samo VAR mogao utvrditi, te kaznenog udarca za Njemačku zbog igranja rukom danskog igrača utvrđenoga očitanjem signala iz lopte, danski izbornik Kasper Hjulmand oštro je kritizirao takvu upotrebu nove tehnologije u suđenju, ali nije pokušao opravdati danski poraz pristranim suđenjem u korist domaćina Europskog prvenstva ili zavjerom čelništva UEFA-e i „međunarodnih čimbenika“ protiv malene Danske.
Dapače, čak je istaknuo primjer višegodišnjih uspješnih rezultata hrvatske reprezentacije koji bi Danska trebala na neki način kopirati. U danskom javnom prostoru nisu poznate optužbe za „mržnju svega danskog“, a kada bi netko kritičare igre danske nogometne reprezentacije ili rada njihovog izbornika optužio da „mrze sve dansko“ sigurno bi izgubio sav kredibilitet za daljnje javno nastupanje i komentiranje.
Možda se nekom čini da je primjer nepostojanja pojma „mržnje svega danskog“ previše udaljen od hrvatske realnosti i recentne povijesti, ali u hrvatskom sportu i kulturi imamo cijeli niz primjera gdje smijemo kritizirati reprezentacije, igrače, izbornike, filmove, režisere, glumce, pjevače, a da to nitko ne doživljava kao napad na hrvatstvo kao takvo. Usput, Miroslav Krleža još je prije jednog stoljeća ustvrdio da „Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema.
Kritičari košarke nisu antihrvatski čimbenik
Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve po sebi same…“. Upravo na tome tragu nameće se pitanje zašto i kritiziranje igre hrvatske košarkaške reprezentacije i njenoga izbornika nije isto antihrvatska djelatnost identična propitkivanju odluka Zlatka Dalića ili zdvajanju nad pitanjem vremešnosti „senatora“ u reprezentaciji.
Prije tjedan dana napisao sam da će po već više puta viđenom obrascu moguće ispadanje hrvatske reprezentacije dovesti do ovdašnje prevladavajuće nezainteresiranosti za daljnji tijek Europskog nogometnog prvenstva. Utakmice gledaju i prate samo zaljubljenici u nogomet kao sport, oni koji uživaju i u klupskim natjecanjima, a vojska prigodnih navijača pojačana pivovarama i telekomima, sjetit će se nogometa neposredno pred početak sljedećeg Svjetskog prvenstva.
U tome nema baš ničega lošeg pod uvjetom da se takva „prigodnost“ ne koristi za svekoliko nametanje „hrvatstva an sich“, i to baš takvoga kao jedino mogućeg dok se svako drugo ponašanje sumnjiči kao manifestacija „mržnje svega danskog“, pardon hrvatskog.