Na prvi pogled sve izgleda sjajno, pa je premijer, koji je iznimno verziran u iznošenju samo dobrih pokazatelja, i ovoga puta šturo naveo tih nekoliko brojeva bez ikakve želje da javnosti kaže kako smo zapravo do njih došli.
Rekord zbog stranaca
Izostanak bilo kakve ozbiljne rasprave o stvarnome stanju na tržištu rada, o uzrocima i posljedicama rekordne zaposlenosti, o obrazovnoj i starosnoj strukturi zaposlenih te kontinuiranome povećanju broja stranih radnika i njihovoj integraciji učinkovit je recept za cijeli niz nevolja već u skoroj budućnosti.
Broj osiguranih zaposlenika bio je veći od 1,6 milijuna i 2008. godine, a kako tad u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika, sadašnju rekordnu zaposlenost treba gledati i u tome kontekstu. Te godine broj nezaposlenih bio je gotovo triput veći nego u svibnju ove, ali budući da Hrvatska još nije bila članica Europske unije, iseljenje u europske zemlje radi potrage za radnim mjestom ipak je bilo znatno teže.
Na kraju 2017., prve godine prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića, ukupan broj radnika kod pravnih osoba bio je 1,3 milijuna, od čega je stranih radnika bilo manje od šest tisuća. U sedam godina broj radnika kod pravnih osoba povećan je za 160 tisuća, a broj stranih radnika za više od 100 tisuća, pa je valjda posve jasno da rekordnu zaposlenost možemo zahvaliti ponajviše zapošljavanju stranaca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iseljavanje neće stati
Velika većina stranih radnika zaposlila se na radnim mjestima za koja treba samo niža stručna sprema ili uopće nije potrebna kvalifikacija. To nas pak dovodi do zaključka da se rekordno povećanje broja zaposlenih bazira ponajviše na enormnom povećanju broja jednostavnih, manje složenih, a time i slabije plaćenih poslova.
To je istodobno i najjednostavnije objašnjenje zašto i dalje iseljavaju hrvatski građani, a useljavaju Nepalci, Indijci i Filipinci te zašto te dvije skupine imaju veliko preklapanje u dobnoj, a marginalno u obrazovnoj i kvalifikacijskoj strukturi.
Buduće iseljavanje hrvatskih građana neće biti značajno usporeno, a kamoli zaustavljeno samo zbog hrvatskoga dostizanja 80 do 82 posto prosjeka BDP-a Europske unije po stanovniku, kako pogrešno tvrde premijer i njegovi klonovi. To se može postići isključivo tektonskim promjenama na hrvatskome tržištu rada, do kojih pak može doći samo zajedno sa strukturnim promjenama u gospodarstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mladi bi nadomjestili stare…
Dokle god se novac europskih fondova nemilice troši na održavanje postojeće strukture hrvatskoga društvenog i ekonomskog modela, te se promjene neće dogoditi, pa će Hrvatska, prema mišljenju među ostalima i Europske komisije, i dalje biti pokazni primjer (uz Grčku, Bugarsku i Slovačku) zemalja upalih u “zamku osrednjega dohotka”.
Trećina svih zaposlenih u Hrvatskoj su radnici u prerađivačkoj industriji i trgovini, a ako tim djelatnostima pridodamo turizam, građevinarstvo, prijevoz i skladištenje te poljoprivredu, dolazimo do 900 tisuća zaposlenih ili tri četvrtine svih radnika u privatnome sektoru. Upravo su to djelatnosti u kojima velika većina zaposlenih ima ispodprosječna primanja i u kojima su nedostajuću radnu snagu nadoknadili strani radnici.
Pola milijuna svih zaposlenih starije je od 50 godina, od čega njih 250 tisuća radi upravo u tim djelatnostima. Upravo je to, zbog ispodprosječnih primanja, ključni problem tržišta rada, pa time i prvorazredno demografsko pitanje u idućih 10 ili 15 godina. U Hrvatskoj živi 648 tisuća osoba starih od pet do dvadeset godina, pa bi se – čisto matematički gledano – postojeća razina zaposlenosti mogla održati bez uvoza strane radne snage.
Članak se nastavlja ispod oglasa
…ali ne za takvu plaću
Ali obrazovna struktura zaposlenih starijih od 50 godina, većina njihovih zanimanja i poslova te prosječna primanja u raskoraku su s očekivanjima i željama onih koji tek trebaju doći na tržište rada.
Jednostavno kazano, hrvatski armirači, sobarice, dostavljači, njegovateljice i skladišni radnici koji će uskoro otići u mirovinu ne mogu biti zamijenjeni dvadesetogodišnjim hrvatskim armiračima, sobaricama, dostavljačima, njegovateljicama i skladišnim radnicima jer takvih već dugo vremena uopće nema ili ih nema u dovoljnom broju.
Održavanje postojeće strukture gospodarstva i postojećega broja zaposlenih imat će za posljedicu iseljavanje barem 300 tisuća hrvatskih građana do 2040. godine te posljedično useljavanje približno istoga broja stranih radnika. Nikakve demografske mjere i pronatalitetne politike više ne mogu promijeniti ili barem utjecati na preveliki nesklad između očekivanja i obrazovne strukture novih generacija i ponude radnih mjesta u hrvatskome gospodarstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koja korist od Pelješkog mosta?
Europski kohezijski i regionalni razvojni fond zamišljeni su, među ostalim, da otklone taj nesklad, ali hrvatske upravljačke i na njih naslonjene ekspertne strukture cijelu su operaciju svele na što brže i temeljitije pražnjenje europske kasice-prasice, kao da sutra ne postoji. U Hrvatskoj nema čak ni elementarne želje da se potrošeni europski novac valorizira kroz buduću dodanu vrijednost, novostvorena iznadprosječno plaćena radna mjesta i ravnomjerniji regionalni razvoj.
Zato je kod nas sve u istome košu, i Pelješki most i obnova zagrebačke katedrale i vinjete za autoceste i lokalni dvojbeni projekt robotaksija i dobrobit životinja i uzgoj lavande i rekonstrukcija pruge Dugo Selo-Križevci.
Koliko je novih radnih mjesta stvorio Pelješki most i koliko je novih stanovnika doselilo na Pelješac zbog tog velebnoga zdanja, to nisu pitanja koja se u Hrvatskoj uopće postavljaju. To ne znači da most nije trebalo izgraditi, ali onda treba jasno kazati da razlozi za njegovu gradnju nisu bili ni prometni ni ekonomski, kao što bi bila rekonstrukcija hrvatske željezničke mreže, već gotovo isključivo politički.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vinjete i brze željeznice
Hrvatske željeznice najsporije su u Europskoj uniji i njihova svekolika obnova i rekonstrukcija trebala bi biti najvažniji infrastrukturni i prometni projekt, a time i posve nova razvojna prilika za Hrvatsku. Andrej Plenković propustio je tu šansu u protekla u dva mandata, a teško da će nešto učiniti i u trećem.
Uvođenje vremenskih vinjeta na autocestama i izgradnja brzih željeznica doprinose ravnomjernome regionalnom razvoju daleko više od svih populističkih i unaprijed promašenih demografskih mjera.
Za Hrvatsku u cjelini od vitalne je važnosti poboljšati kvalitetu života i poticati zaposlenost izvan nekoliko najvećih gradova i 50-60 km širokog pojasa uz slovensku granicu, u kojima su zaposlene dvije trećine svih hrvatskih radnika. Nažalost, za Andreja Plenkovića i njegov tim to je samo “gostujući teren”, a ne koliko-toliko uspješan primjer vrijedan pažnje i kopiranja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iselit će još 300 tisuća obrazovanih i useliti isto toliko neobrazovanih. To je ta Plenkovićeva rekordna zaposlenost
Izgradnja brzih željeznica bila bi nova razvojna prilika. No, Vlada se bavi promašenim demografskim mjerama
Mladi odlaze van jer ne žele potplaćene poslove generacije koja ide u mirovinu. EU fondovi zamišljeni su da otklone taj nesklad, ali mi ih trošimo na održavanje postojećeg modela, bez stvaranja buduće dodane vrijednosti. Koliko je novih radnih mjesta stvorio Pelješki most? Koliko je novih stanovnika doselilo na Pelješac? Ta se pitanja ni ne postavljaju
Premijer Andrej Plenković protekloga se tjedna u dva navrata javno pohvalio podatkom da Hrvatska ima rekordni broj zaposlenih i najmanji broj nezaposlenih u svojoj povijesti.
Prema službenim podacima HZMO-a, 30. travnja je bilo 1.459.292 radnika kod pravnih osoba (porast od tri posto u odnosu na travanj prošle godine), a ukupno 1.691.566 osiguranih zaposlenika po svim kategorijama osiguranja (porast također od tri posto). Krajem svibnja bilo je evidentirano 88.327 nezaposlenih, što je 9,6 posto manje nego u svibnju 2023.
Na prvi pogled sve izgleda sjajno, pa je premijer, koji je iznimno verziran u iznošenju samo dobrih pokazatelja, i ovoga puta šturo naveo tih nekoliko brojeva bez ikakve želje da javnosti kaže kako smo zapravo do njih došli.
Rekord zbog stranaca
Izostanak bilo kakve ozbiljne rasprave o stvarnome stanju na tržištu rada, o uzrocima i posljedicama rekordne zaposlenosti, o obrazovnoj i starosnoj strukturi zaposlenih te kontinuiranome povećanju broja stranih radnika i njihovoj integraciji učinkovit je recept za cijeli niz nevolja već u skoroj budućnosti.
Broj osiguranih zaposlenika bio je veći od 1,6 milijuna i 2008. godine, a kako tad u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika, sadašnju rekordnu zaposlenost treba gledati i u tome kontekstu. Te godine broj nezaposlenih bio je gotovo triput veći nego u svibnju ove, ali budući da Hrvatska još nije bila članica Europske unije, iseljenje u europske zemlje radi potrage za radnim mjestom ipak je bilo znatno teže.
Na kraju 2017., prve godine prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića, ukupan broj radnika kod pravnih osoba bio je 1,3 milijuna, od čega je stranih radnika bilo manje od šest tisuća. U sedam godina broj radnika kod pravnih osoba povećan je za 160 tisuća, a broj stranih radnika za više od 100 tisuća, pa je valjda posve jasno da rekordnu zaposlenost možemo zahvaliti ponajviše zapošljavanju stranaca.
Iseljavanje neće stati
Velika većina stranih radnika zaposlila se na radnim mjestima za koja treba samo niža stručna sprema ili uopće nije potrebna kvalifikacija. To nas pak dovodi do zaključka da se rekordno povećanje broja zaposlenih bazira ponajviše na enormnom povećanju broja jednostavnih, manje složenih, a time i slabije plaćenih poslova.
To je istodobno i najjednostavnije objašnjenje zašto i dalje iseljavaju hrvatski građani, a useljavaju Nepalci, Indijci i Filipinci te zašto te dvije skupine imaju veliko preklapanje u dobnoj, a marginalno u obrazovnoj i kvalifikacijskoj strukturi.
Buduće iseljavanje hrvatskih građana neće biti značajno usporeno, a kamoli zaustavljeno samo zbog hrvatskoga dostizanja 80 do 82 posto prosjeka BDP-a Europske unije po stanovniku, kako pogrešno tvrde premijer i njegovi klonovi. To se može postići isključivo tektonskim promjenama na hrvatskome tržištu rada, do kojih pak može doći samo zajedno sa strukturnim promjenama u gospodarstvu.
Mladi bi nadomjestili stare…
Dokle god se novac europskih fondova nemilice troši na održavanje postojeće strukture hrvatskoga društvenog i ekonomskog modela, te se promjene neće dogoditi, pa će Hrvatska, prema mišljenju među ostalima i Europske komisije, i dalje biti pokazni primjer (uz Grčku, Bugarsku i Slovačku) zemalja upalih u “zamku osrednjega dohotka”.
Trećina svih zaposlenih u Hrvatskoj su radnici u prerađivačkoj industriji i trgovini, a ako tim djelatnostima pridodamo turizam, građevinarstvo, prijevoz i skladištenje te poljoprivredu, dolazimo do 900 tisuća zaposlenih ili tri četvrtine svih radnika u privatnome sektoru. Upravo su to djelatnosti u kojima velika većina zaposlenih ima ispodprosječna primanja i u kojima su nedostajuću radnu snagu nadoknadili strani radnici.
Pola milijuna svih zaposlenih starije je od 50 godina, od čega njih 250 tisuća radi upravo u tim djelatnostima. Upravo je to, zbog ispodprosječnih primanja, ključni problem tržišta rada, pa time i prvorazredno demografsko pitanje u idućih 10 ili 15 godina. U Hrvatskoj živi 648 tisuća osoba starih od pet do dvadeset godina, pa bi se – čisto matematički gledano – postojeća razina zaposlenosti mogla održati bez uvoza strane radne snage.
…ali ne za takvu plaću
Ali obrazovna struktura zaposlenih starijih od 50 godina, većina njihovih zanimanja i poslova te prosječna primanja u raskoraku su s očekivanjima i željama onih koji tek trebaju doći na tržište rada.
Jednostavno kazano, hrvatski armirači, sobarice, dostavljači, njegovateljice i skladišni radnici koji će uskoro otići u mirovinu ne mogu biti zamijenjeni dvadesetogodišnjim hrvatskim armiračima, sobaricama, dostavljačima, njegovateljicama i skladišnim radnicima jer takvih već dugo vremena uopće nema ili ih nema u dovoljnom broju.
Održavanje postojeće strukture gospodarstva i postojećega broja zaposlenih imat će za posljedicu iseljavanje barem 300 tisuća hrvatskih građana do 2040. godine te posljedično useljavanje približno istoga broja stranih radnika. Nikakve demografske mjere i pronatalitetne politike više ne mogu promijeniti ili barem utjecati na preveliki nesklad između očekivanja i obrazovne strukture novih generacija i ponude radnih mjesta u hrvatskome gospodarstvu.
Koja korist od Pelješkog mosta?
Europski kohezijski i regionalni razvojni fond zamišljeni su, među ostalim, da otklone taj nesklad, ali hrvatske upravljačke i na njih naslonjene ekspertne strukture cijelu su operaciju svele na što brže i temeljitije pražnjenje europske kasice-prasice, kao da sutra ne postoji. U Hrvatskoj nema čak ni elementarne želje da se potrošeni europski novac valorizira kroz buduću dodanu vrijednost, novostvorena iznadprosječno plaćena radna mjesta i ravnomjerniji regionalni razvoj.
Zato je kod nas sve u istome košu, i Pelješki most i obnova zagrebačke katedrale i vinjete za autoceste i lokalni dvojbeni projekt robotaksija i dobrobit životinja i uzgoj lavande i rekonstrukcija pruge Dugo Selo-Križevci.
Koliko je novih radnih mjesta stvorio Pelješki most i koliko je novih stanovnika doselilo na Pelješac zbog tog velebnoga zdanja, to nisu pitanja koja se u Hrvatskoj uopće postavljaju. To ne znači da most nije trebalo izgraditi, ali onda treba jasno kazati da razlozi za njegovu gradnju nisu bili ni prometni ni ekonomski, kao što bi bila rekonstrukcija hrvatske željezničke mreže, već gotovo isključivo politički.
Vinjete i brze željeznice
Hrvatske željeznice najsporije su u Europskoj uniji i njihova svekolika obnova i rekonstrukcija trebala bi biti najvažniji infrastrukturni i prometni projekt, a time i posve nova razvojna prilika za Hrvatsku. Andrej Plenković propustio je tu šansu u protekla u dva mandata, a teško da će nešto učiniti i u trećem.
Uvođenje vremenskih vinjeta na autocestama i izgradnja brzih željeznica doprinose ravnomjernome regionalnom razvoju daleko više od svih populističkih i unaprijed promašenih demografskih mjera.
Za Hrvatsku u cjelini od vitalne je važnosti poboljšati kvalitetu života i poticati zaposlenost izvan nekoliko najvećih gradova i 50-60 km širokog pojasa uz slovensku granicu, u kojima su zaposlene dvije trećine svih hrvatskih radnika. Nažalost, za Andreja Plenkovića i njegov tim to je samo “gostujući teren”, a ne koliko-toliko uspješan primjer vrijedan pažnje i kopiranja.