Nekad je nužno odabrati stranu

Koliko je Direktiva o autorskim pravima, koja bi mogla cenzurirati internet, zbilja problematična

Europska unija dosad je mogla ratificirati neke slične pokušaje nadzore interneta, ali nije

Europski parlament postao je poprište bitke između dviju moćnih interesnih skupina. Jednu čine tradicionalni nositelji autorskih prava: velike izdavačke i novinske kuće, novinske agencije, udruge pisaca, kompozitora, glazbenika, fotografa i filmaša. Drugu skupinu čine kompanije iz sektora informacijskih i kompjutorskih tehnologija, pružatelji internetskih usluga, startup poduzetnici. Ovim drugima su se pridružili pripadnici akademske zajednice i znanstvenih institucija te zagovornici ljudskih prava i sloboda u internetskom prostoru

Europski parlament je 12. rujna 2018. godine izglasao suglasnost za primjenu članka 7. Ugovora o Europskoj uniji protiv Mađarske. Velika većina zastupnika furiozno je proslavila pobjedu jer je i na toj instanciji potvrđeno da Mađarska već godinama narušava temeljne europske vrijednosti poput vladavine prava, neovisnosti sudstva, slobode medija i prava manjina. No, ono što će uslijediti pokazat će da je proslava bila preuranjena.

Mađarskoj se neće dogoditi ono što bi mnogi zagovornici europskog zajedništva i europskih vrijednosti željeli. Članak 7., naime, ne daje Europskom parlamentu pravo da odluči o sankcijama protiv neke zemlje ako je utvrdio da postoji ozbiljna opasnost da ta zemlja ne poštuje temeljne europske vrijednosti. Pravo da donese konačnu ocjenu o tome dano je Europskom vijeću, tijelu koje čine predsjednici vlada i/ili država članica EU.

Odluka o sankcijama Mađarskoj može se donijeti samo jednoglasno

Takvu ocjenu Europsko vijeće može donijeti samo jednoglasno. Kako je Poljska već objavila da neće podržati osudu Mađarske, jasno je da su prestali razlozi za optimizam u pogledu mogućnosti da mađarsko nepoštivanje Ugovora o Europskoj uniji bude na odgovarajući način sankcionirano.

To je još jedan primjer na kojem se vidi da Europski parlament nije pravi parlament i da Europska komisija nije prava vlada. Premda su se obje te instancije izjasnile za primjenu članka 7, konačnu odluku o tome donijet će njima nadređeno tijelo. Činjenica da nešto nije gotovo ni onda kad to usuglašeno kažu Komisija i Parlament samo će produbiti nepovjerenje u te institucije.

Sve to moglo bi kolebljivce među europskim biračima usmjeriti prema euroskeptičnim i ksenofobnim desnim populističkim strankama. Bučno proslavljena pobjeda u parlamentu mogla bi se pokazati kao bolan poraz na idućim europskim izborima.

Želi se uvesti potpuni i neselektivni nadzor korisnika

Isti dan kad je izglasao suglasnost za primjenu članka 7. protiv Mađarske Europski je parlament usvojio Direktivu o autorskim pravima na zajedničkom digitalnom tržištu. Paradoksalnost situacije sastoji se u tome što mnogi u Europi smatraju da je ta direktiva suprotna nekim člancima Povelje o temeljnim pravima Europske unije, drugog ustavnopravnog dokumenta uz Ugovor o Europskoj uniji.

Da je članak 13. navedene Direktive u suprotnosti s pojedinim člancima Povelje o temeljnim pravima Europske unije upozorilo je još 2016. godine 160 sveučilišnih profesora i stručnjaka za informacijske tehnologije, medijska prava i ljudska prava iz velikog broja članica EU.

Propisana obveza pružatelja internetskih usluga, kao što su YouTube, Facebook, Google i ostali, da ugrade uređaje za potpuni nadzor sadržaja svega što bilo tko želi objaviti putem tih platformi zapravo je obveza potpunog i neselektivnog nadzora djelovanja svih korisnika. Sprečavanje generalnog nadzora svih korisnika interneta je “ključni osigurač protiv kršenja ljudskih prava svih korisnika interneta”, naglasili su potpisnici pisma.

Mnogi pružatelji internetskih usluga će napustiti europsko tržište

Druga grupa uglednika obratila se pismom predsjedniku Europskog parlamenta u lipnju 2018. godine. I oni su upozorili da će primjena članka 13. Direktive “pretvoriti Internet iz otvorene platforme za dijeljenje i inovacije u sredstvo za automatsko nadgledanje i kontrolu njegovih korisnika”. Pravna nesigurnost povezana s tim, kao i veliki troškovi koje će nova europska regulativa nametnuti pružateljima internetskih usluga, rezultirat će njihovim napuštanjem europskog tržišta, odnosno smanjivanjem dostupnosti informacija putem interneta za europske korisnike.

Naizgled karikaturalna primjena članka 13, premda ne i sasvim nemoguća, mogla bi dovesti do automatskog skidanja s weba i ovdje citiranih pisama ako prethodno ne bi bila pribavljena suglasnost svih supotpisnika ili svih institucija koje oni predstavljaju. Rezultat potpunog automatskog nadzora svih sadržaja mogao bi biti onemogućavanje da se ovaj moj članak podijeli na internetskim platformama prije nego što svaka od njih od Telegrama pribavi suglasnost za to.

Parlament je postao poprište bitaka dviju moćnih interesnih skupina

To su moguće posljedice primjene novog europskog zakonodavstva o autorskim pravima na koje upozoravaju ugledni potpisnici spomenutih pisama. Ta pisma nisu bitno utjecala na europarlamentarce. Na njih nije djelovalo ni to što je među potpisnicima drugog pisma i Tim Berners-Lee, izumitelj World Wide Weba. Isto tako nisu se osvrnuli na činjenicu da je do 2. rujna 2018. pribavljeno 950 tisuća potpisa protiv usvajanja Direktive. O čemu je, zapravo, riječ?

Riječ je o tome da je Europski parlament postao poprište bitke između dviju moćnih interesnih skupina. Jednu čine tradicionalni nositelji autorskih prava: velike izdavačke i novinske kuće, novinske agencije, udruge pisaca, kompozitora, glazbenika, fotografa i filmaša. Drugu skupinu čine kompanije iz sektora informacijskih i kompjutorskih tehnologija, pružatelji internetskih usluga, startup poduzetnici. Ovim drugima su se pridružili pripadnici akademske zajednice i znanstvenih institucija te zagovornici ljudskih prava i sloboda u internetskom prostoru.

Mogao bi se smanjiti opseg sadržaja koji se može uploadati

Tradicionalni nositelji autorskih prava konstatiraju da pružatelji internetskih usluga, omogućujući korisnicima da objavljuju i materijale na kojima postoji autorsko pravo, ostvaruju zaradu koju ne dijele ni s autorima tih materijala ni s drugim vlasnicima prava kao što su izdavači. Njihov je interes da sudjeluju u podjeli zarade.

Velike internetske kompanije, štiteći svoj ekonomski interes, pozivaju se na prava korisnika da imaju slobodan pristup svim informacijama na internetu, na kreativnost u korištenju dostupnih informacija za artikuliranje vlastitih umjetničkih, satiričnih ili kakvih drugih poruka te na važnost slobodnog interneta za sve vidove poduzetništva.

Zbog velikih troškova u slučaju primjene članka 13. Direktive, pružatelji internetskih usluga morali bi bitno suziti opseg sadržaja koji se mogu uploadati, a europskim korisnicima njihovih usluga bio bi otežan pristup informacijama i materijalima koji su dosad bili neograničeno dostupni.

Svjedočimo još jednoj bitki koja se vodi oko internet

Svjedočimo još jednoj od bitaka koje se vode oko interneta. Od samih početaka Internet su neki smatrali prostorom neslućene slobode i prilikom da se svima omogući besplatno obrazovanje i povezivanje sa svakim u bilo kojem dijelu svijeta. Drugi su ga smatrali koliko korisnim za ekonomiju, znanost i društvo u cjelini, toliko i potencijalno opasnim sredstvom za ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Na jednoj strani su internetski libertarijanci, na drugoj militaristi koji su cyber prostor definirali kao petu domenu ratovanja. Cyber ratovanje već odavno nije stvar znanstvene fantastike, nego je to naša svakodnevica.

Velike kompanije iz sektora informacijskih i kompjutorskih tehnologija uspjele su se, putem javno-privatnog partnerstva, nametnuti kao nezaobilazan čimbenik u postizanju zadovoljavajuće razine nacionalne cyber sigurnosti. Uz to, bezočno su prekršile zavjet čuvanja privatnosti svojih korisnika stavljajući cjelokupni internetski promet pod nadzor nacionalnih sigurnosnih službi. Edward Snowden je svijetu pružio dokaze za to. Time su ponajprije u Americi, ali i u drugim državama, pribavile naklonost države. Zbog toga pokušaji tradicionalnih vlasnika autorskih prava da odgovarajućim zakonima nametnu svoje interese dosad nisu bili uspješni.

Neuspješni pokušaji zakonske regulacije u Americi

U Americi propali su zakonski projekti kojima bi se interes nositelja autorskih prava pretpostavio poslovnim interesima ICT kompanija. Takvi neuspješni pokušaji bili su COICA 2010. godine i PIPA 2011. Zakonski projekt SOPA iz 2012. godine još je aktualan premda je 4,5 milijuna potpisa protiv tog projekta onemogućilo njegovo definitivno ozakonjenje. Stop Online Piracy Act predviđa petogodišnju zatvorsku kaznu za neovlašteno objavljivanje materijala na kojima postoji autorsko pravo na internetu.

Najambiciozniji pokušaj uvođenja discipline na internetu bio je Trgovinski sporazum protiv krivotvorenja (ACTA). Riječ je o multilateralnom sporazumu o zaštiti autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Predložili su ga Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i Ujedinjene nacije. Niz zemalja je potpisalo taj sporazum, ali ga je ratificirao samo Japan.

Europski parlament je odbio ratificirati ACTA-u

Tim je sporazumom, između ostalog, bilo predviđeno da pojedinci koji downlaodaju i uploadaju materijale na kojima postoji autorsko pravo budu automatski, bez suđenja, isključeni s interneta. Pod pritiskom brojnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i zbog aktivizma hakerske organizacije Anonymous Europski parlament je 4. srpnja 2012. godine odbio ratificirati taj sporazum.

Kako vidimo, šest godina kasnije suočen s, u osnovi, istim dilemama Europski parlament se opredijelio za zaštitu klasičnih autorskih prava riskirajući da time uspori napredak svih sektora koji ovise o slobodnom internetu i inovativnim poslovnim praksama. Ako se shvaćanje autorskih prava i načini njihove realizacije ne prilagode novim uvjetima poslovanja u digitaliziranom okolišu, na gubitku će biti i autori i korisnici interneta.

Jak argument u korist internetske industrije je taj da će postojanje autorskih prava biti nenaplativo ako informacije o autorima i njihovim djelima ne budu publici dostupne preko interneta. Imat će autorsko pravo, ali ne i odgovarajući pristup tržištu za svoja djela.