Zbog toga je u večernjim satima 8. svibnja 1945. u Berlinu njemački feldmaršal Wilhelm Keitel, pred vojnim predstavnicima Sovjetskoga Saveza, SAD-a, UK-a i Francuske, potpisao dopunjeni dokument bezuvjetne kapitulacije kojim je obavezao sve njemačke trupe da te iste večeri, u 23 sata i jednu minutu po srednjoeuropskom vremenu, prestanu sa svim vojnim operacijama i kretanjem te polože oružje pred onim savezničkim vojnim formacijama s kojima su do tog trenutka bile u sukobu.
Njemačke trupe svugdje su, osim u Češkoj, Hrvatskoj i Sloveniji, položile oružje i predale se Savezničkim jedinicama u skladu s potpisanim dokumentom. U Češkoj je nekoliko njemačkih postrojbi pokušalo izbjeći sovjetsko zarobljavanje i predati se američkim trupama te su pojedinačni sukobi potrajali još nekoliko dana. General Alexander Löhr, zapovjednik njemačke Grupe armija „E“ koja se povlačila preko Hrvatske i Slovenije, poslao je svoje pregovarače partizanima 8. svibnja, a narednog dana potpisao je kapitulaciju svih svojih jedinica, efektivno od 10. svibnja.
Obilježavanje ovisi o trenutnoj garnituri na vlasti
Najveći dio njegovih trupa položio je oružje i predao se postrojbama Jugoslavenske armije toga dana, osim dijelova tri divizije koje su i dalje nastavile s borbama u nastojanju proboja prema Austriji. To je uspjelo samo manjem broju pripadnika 369. legionarske „vražje“ divizije. Zajedno s njemačkim jedinicama prema Austriji su krenule i razne vrste i podvrste balkanskih kvislinških vojski, a daleko najbrojnije bile su ustaške i domobranske postrojbe.
Iako je svima njima bilo ili trebalo biti posvema jasno da već samim svojim kretanjem, a kamoli nastavkom borbi nakon bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, prestaju biti vojnici, njihov strah od osvete pobjednika bio je jači, te su ratni sukobi okončani tek bezuvjetnom predajom zadnjih ostataka ustaških i domobranskih formacija 15. svibnja u dvorcu kod Bleiburga. Zapadna Europa obilježava i slavi Dan pobjede 8. svibnja, Ruska Federacija to čini 9. svibnja kada tradicionalno organizira i vojni mimohod, a službeno obilježavanje u Republici Hrvatskoj ponajviše je ovisno o trenutačnoj političkoj garnituri na vlasti.
Prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima spomendan Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom je 9. svibnja, a obilježavanje se svodi na polaganje vijenaca na Mirogoju. Predsjednik Republike Zoran Milanović, baš kao i njegovi prethodnici Ivo Josipović i Stipe Mesić, nikada nije imao dvojbi je li Hrvatska bila pobjednik u Drugom svjetskom ratu. Za razliku od cjelokupne hrvatske političke ljevice i liberalnog centra hrvatska politička desnica, i to ne samo ona otvoreno šovinistička, već desetljećima zamuckuje ili šuti u prvih deset dana svibnja, nestrpljivo čekajući dan svog javnog i glasnog nastupa, Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost, koji se obilježava u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šizofreno poimanje vlastite povijesti u Hrvatskoj
Tako je Republika Hrvatska jedina država na svijetu koja u razmaku od nekoliko dana spomendanima obilježava pobjedu nad fašizmom i „žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ u koje spadaju i oni koji su pali u obrani tog istog fašizma. Takvom šizofrenom poimanju vlastite povijesti dodatno doprinose izvorišne osnove Ustava, prema kojima se hrvatska državnost temelji na odlukama ZAVNOH-a nasuprot proglašenju NDH-a, pa nekako ispada da se većina “žrtava u borbi za slobodu i nezavisnost” aktivno borila protiv te slobode i nezavisnosti.
Sve dodatno komplicira i Dan antifašističke borbe, državni blagdan kojim se obilježava osnivanje Sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941., prve organizirane antifašističke postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi. Valjda je svima jasno da su “žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost” koje trebamo obilježiti u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju bile žrtve onih čija je borba počela 22. lipnja 1941., da su ovi drugi ugrađeni u izvorišne osnove Ustava, da se trenutačni svjetski i europski poredak temelje na pobjedi ovih drugih i njihovih saveznika nad fašizmom te da je krajnje nejasno na kakvu je to borbu za slobodu i nezavisnost mislio hrvatski zakonodavac proglašenjem spomendana u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju.
Premijer Andrej Plenković bio bi najsretniji kada bi nekom svemirskom providnošću bio ukinut drugi tjedan u svibnju zajedno s Danom pobjede nad fašizmom i Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Tako bi mogao izbjeći i slavljenje pobjede koju većina članova HDZ-a doživljava porazom, i javno oplakivanje žrtava koje u onoj Europi, koje bi on htio biti dijelom, nitko ni ne spominje. U Hrvatskoj je u Drugome svjetskom ratu prema objavljenim radovima Vladimira Žerjavića (1989 – 1997.) ubijena 271 000 ljudi, od toga broja 153 000 su civilne žrtve rata, 66 000 poginulo je u jedinicama NOV-a i POJ-a/JA , a 52 000 u redovima kvislinga i kolaboracionista.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska jako slabo stoji sa zajedničkom sudbinom
Od ukupnog broja žrtava njih 113.000 bili su Hrvati, njih 35.000 ubijeno je u logorima ili su bili žrtve terora ustaša, četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, 29.000 poginulo je u postrojbama NOV-a i POJ-a/JA, a 47.000 u ustašama i domobranima. Tome broju treba pridodati da je među 316.000 žrtava u BiH i 64.000 ubijenih Hrvata – njih 25.000 su civilne žrtve terora, 17.000 su poginuli kao pripadnici NOV-a i POJ-a/JA, a 22.000 kao kvislinzi i kolaboracionisti.
Drugi svjetski rat bio je na ovim prostorima ne samo narodnooslobodilački i socijalno revolucionarni, on je bio, kao i većina ratova na Balkanu u 19. i 20. stoljeću, i građanski. A građanski ratovi jako teško ili nikako ne završavaju. Hrvatska enciklopedija definira naciju među ostalim kao društvenu zajednicu koja se temelji na uvjerenju svojih članova u zajedničko porijeklo i sudbinu u prošlosti, a hrvatska nacija jako slabo stoji s tim uvjerenjem u zajedničku sudbinu u prošlosti. Ustaški poglavnik Ante Pavelić pridodao je Hrvatima i Bošnjake, tada samo muslimane, kako bi pripojio cijelu BiH, a iz svoje je takozvane države isključio Srbe, Židove i Rome kao rasno inferiorne.
Josip Broz Tito proklamirao je politiku bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda i svih narodnosti koja je svaki od tih naroda učinila pobjednikom nad fašizmom i oslobodila kolektivne krivnje za nedjela kvislinga pojedinih naroda učinjenih u njihovo ime. Franjo Tuđman proglasio je svekoliko jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske te oružano bratstvo sinova partizana i ustaša u borbi za samostalnu Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Političke podjele izvedene iz povijesnih identiteta
Na kraju toga čudnovatog puta morali smo stići i do nekoga poput Tomislava Karamarka i dogme po kojoj prije 1991., kada je zapravo po njemu nastala Hrvatska, nije bilo ničega drugog osim jugo-komunističkih zločina od kojih je onaj u Bleiburgu najveće stradanje Hrvata u povijesti. Nakon Karamarkove dogme i poučka HDZ-a o osudi oba totalitarizma, od kojih onaj ustaški ne treba, ako baš nije komemoracija u Jasenovcu, i izrijekom spominjati, Andrej Plenković i njegov reformirani HDZ još uvijek nisu pronašli način kako da istovremeno slave pobjedu nad fašizmom i oplakuju stvarne i lažne žrtve te pobjede.
A dok god i hrvatska politička desnica, i to upravo ona nacionalistička, neće slaviti Dan pobjede nad fašizmom kao hrvatski dan pobjede nad najmračnijim režimom i razdobljem u hrvatskoj povijesti, Hrvatska će i dalje imati političke podjele primarno izvedene iz povijesnih identiteta, a ne sadašnjih i budućih društvenih i gospodarskih dvojbi i izazova.
To se naravno neće tako skoro dogoditi jer bi HDZ ostao bez sigurnih 25% glasova koje nije gubio ni nakon svih svojih nepodopština, korupcionaških afera i prevara, te je to ipak pretežak zadatak čak i za svemogućega Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je Andreju Plenkoviću toliki problem slaviti pobjedu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu
Hrvatska je jedina država na svijetu koja, u razmaku od nekoliko dana, obilježava pobjedu nad fašizmom i one koji su pali u obrani fašizma
Premijer Andrej Plenković bio bi najsretniji kada bi nekom svemirskom providnošću bio ukinut drugi tjedan u svibnju zajedno s Danom pobjede nad fašizmom i Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Tako bi mogao izbjeći i slavljenje pobjede koju većina članova HDZ-a doživljava porazom
General Alfred Jodl potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju u ime svih postrojbi njemačke vojske u školskoj zgradi u francuskome Reimsu, u ranim jutarnjim satima 7. svibnja 1945. Tim činom završio je Drugi svjetski rat u Europi, ali kako su Nijemci i narednoga dana u pojedinim džepovima pružali otpor sovjetskim trupama, te je toga dana poginulo još 600 sovjetskih vojnika, Sovjeti su od zapadnih Saveznika zatražili dopunu dokumenta u skladu s prije međusobno dogovorenim uvjetima kapitulacije nacističke Njemačke.
Zbog toga je u večernjim satima 8. svibnja 1945. u Berlinu njemački feldmaršal Wilhelm Keitel, pred vojnim predstavnicima Sovjetskoga Saveza, SAD-a, UK-a i Francuske, potpisao dopunjeni dokument bezuvjetne kapitulacije kojim je obavezao sve njemačke trupe da te iste večeri, u 23 sata i jednu minutu po srednjoeuropskom vremenu, prestanu sa svim vojnim operacijama i kretanjem te polože oružje pred onim savezničkim vojnim formacijama s kojima su do tog trenutka bile u sukobu.
Njemačke trupe svugdje su, osim u Češkoj, Hrvatskoj i Sloveniji, položile oružje i predale se Savezničkim jedinicama u skladu s potpisanim dokumentom. U Češkoj je nekoliko njemačkih postrojbi pokušalo izbjeći sovjetsko zarobljavanje i predati se američkim trupama te su pojedinačni sukobi potrajali još nekoliko dana. General Alexander Löhr, zapovjednik njemačke Grupe armija „E“ koja se povlačila preko Hrvatske i Slovenije, poslao je svoje pregovarače partizanima 8. svibnja, a narednog dana potpisao je kapitulaciju svih svojih jedinica, efektivno od 10. svibnja.
Obilježavanje ovisi o trenutnoj garnituri na vlasti
Najveći dio njegovih trupa položio je oružje i predao se postrojbama Jugoslavenske armije toga dana, osim dijelova tri divizije koje su i dalje nastavile s borbama u nastojanju proboja prema Austriji. To je uspjelo samo manjem broju pripadnika 369. legionarske „vražje“ divizije. Zajedno s njemačkim jedinicama prema Austriji su krenule i razne vrste i podvrste balkanskih kvislinških vojski, a daleko najbrojnije bile su ustaške i domobranske postrojbe.
Iako je svima njima bilo ili trebalo biti posvema jasno da već samim svojim kretanjem, a kamoli nastavkom borbi nakon bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, prestaju biti vojnici, njihov strah od osvete pobjednika bio je jači, te su ratni sukobi okončani tek bezuvjetnom predajom zadnjih ostataka ustaških i domobranskih formacija 15. svibnja u dvorcu kod Bleiburga. Zapadna Europa obilježava i slavi Dan pobjede 8. svibnja, Ruska Federacija to čini 9. svibnja kada tradicionalno organizira i vojni mimohod, a službeno obilježavanje u Republici Hrvatskoj ponajviše je ovisno o trenutačnoj političkoj garnituri na vlasti.
Prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima spomendan Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom je 9. svibnja, a obilježavanje se svodi na polaganje vijenaca na Mirogoju. Predsjednik Republike Zoran Milanović, baš kao i njegovi prethodnici Ivo Josipović i Stipe Mesić, nikada nije imao dvojbi je li Hrvatska bila pobjednik u Drugom svjetskom ratu. Za razliku od cjelokupne hrvatske političke ljevice i liberalnog centra hrvatska politička desnica, i to ne samo ona otvoreno šovinistička, već desetljećima zamuckuje ili šuti u prvih deset dana svibnja, nestrpljivo čekajući dan svog javnog i glasnog nastupa, Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost, koji se obilježava u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju.
Šizofreno poimanje vlastite povijesti u Hrvatskoj
Tako je Republika Hrvatska jedina država na svijetu koja u razmaku od nekoliko dana spomendanima obilježava pobjedu nad fašizmom i „žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ u koje spadaju i oni koji su pali u obrani tog istog fašizma. Takvom šizofrenom poimanju vlastite povijesti dodatno doprinose izvorišne osnove Ustava, prema kojima se hrvatska državnost temelji na odlukama ZAVNOH-a nasuprot proglašenju NDH-a, pa nekako ispada da se većina “žrtava u borbi za slobodu i nezavisnost” aktivno borila protiv te slobode i nezavisnosti.
Sve dodatno komplicira i Dan antifašističke borbe, državni blagdan kojim se obilježava osnivanje Sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941., prve organizirane antifašističke postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi. Valjda je svima jasno da su “žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost” koje trebamo obilježiti u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju bile žrtve onih čija je borba počela 22. lipnja 1941., da su ovi drugi ugrađeni u izvorišne osnove Ustava, da se trenutačni svjetski i europski poredak temelje na pobjedi ovih drugih i njihovih saveznika nad fašizmom te da je krajnje nejasno na kakvu je to borbu za slobodu i nezavisnost mislio hrvatski zakonodavac proglašenjem spomendana u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju.
Premijer Andrej Plenković bio bi najsretniji kada bi nekom svemirskom providnošću bio ukinut drugi tjedan u svibnju zajedno s Danom pobjede nad fašizmom i Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Tako bi mogao izbjeći i slavljenje pobjede koju većina članova HDZ-a doživljava porazom, i javno oplakivanje žrtava koje u onoj Europi, koje bi on htio biti dijelom, nitko ni ne spominje. U Hrvatskoj je u Drugome svjetskom ratu prema objavljenim radovima Vladimira Žerjavića (1989 – 1997.) ubijena 271 000 ljudi, od toga broja 153 000 su civilne žrtve rata, 66 000 poginulo je u jedinicama NOV-a i POJ-a/JA , a 52 000 u redovima kvislinga i kolaboracionista.
Hrvatska jako slabo stoji sa zajedničkom sudbinom
Od ukupnog broja žrtava njih 113.000 bili su Hrvati, njih 35.000 ubijeno je u logorima ili su bili žrtve terora ustaša, četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, 29.000 poginulo je u postrojbama NOV-a i POJ-a/JA, a 47.000 u ustašama i domobranima. Tome broju treba pridodati da je među 316.000 žrtava u BiH i 64.000 ubijenih Hrvata – njih 25.000 su civilne žrtve terora, 17.000 su poginuli kao pripadnici NOV-a i POJ-a/JA, a 22.000 kao kvislinzi i kolaboracionisti.
Drugi svjetski rat bio je na ovim prostorima ne samo narodnooslobodilački i socijalno revolucionarni, on je bio, kao i većina ratova na Balkanu u 19. i 20. stoljeću, i građanski. A građanski ratovi jako teško ili nikako ne završavaju. Hrvatska enciklopedija definira naciju među ostalim kao društvenu zajednicu koja se temelji na uvjerenju svojih članova u zajedničko porijeklo i sudbinu u prošlosti, a hrvatska nacija jako slabo stoji s tim uvjerenjem u zajedničku sudbinu u prošlosti. Ustaški poglavnik Ante Pavelić pridodao je Hrvatima i Bošnjake, tada samo muslimane, kako bi pripojio cijelu BiH, a iz svoje je takozvane države isključio Srbe, Židove i Rome kao rasno inferiorne.
Josip Broz Tito proklamirao je politiku bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda i svih narodnosti koja je svaki od tih naroda učinila pobjednikom nad fašizmom i oslobodila kolektivne krivnje za nedjela kvislinga pojedinih naroda učinjenih u njihovo ime. Franjo Tuđman proglasio je svekoliko jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske te oružano bratstvo sinova partizana i ustaša u borbi za samostalnu Hrvatsku.
Političke podjele izvedene iz povijesnih identiteta
Na kraju toga čudnovatog puta morali smo stići i do nekoga poput Tomislava Karamarka i dogme po kojoj prije 1991., kada je zapravo po njemu nastala Hrvatska, nije bilo ničega drugog osim jugo-komunističkih zločina od kojih je onaj u Bleiburgu najveće stradanje Hrvata u povijesti. Nakon Karamarkove dogme i poučka HDZ-a o osudi oba totalitarizma, od kojih onaj ustaški ne treba, ako baš nije komemoracija u Jasenovcu, i izrijekom spominjati, Andrej Plenković i njegov reformirani HDZ još uvijek nisu pronašli način kako da istovremeno slave pobjedu nad fašizmom i oplakuju stvarne i lažne žrtve te pobjede.
A dok god i hrvatska politička desnica, i to upravo ona nacionalistička, neće slaviti Dan pobjede nad fašizmom kao hrvatski dan pobjede nad najmračnijim režimom i razdobljem u hrvatskoj povijesti, Hrvatska će i dalje imati političke podjele primarno izvedene iz povijesnih identiteta, a ne sadašnjih i budućih društvenih i gospodarskih dvojbi i izazova.
To se naravno neće tako skoro dogoditi jer bi HDZ ostao bez sigurnih 25% glasova koje nije gubio ni nakon svih svojih nepodopština, korupcionaških afera i prevara, te je to ipak pretežak zadatak čak i za svemogućega Andreja Plenkovića.