Što je ostalo od hrvatskog radništva: za crkavicu radi 30 posto ljudi, ali ne vjeruju sindikatima i radije bježe van nego se bore
Istovremeno, u sindikate nije uključena ni petina hrvatskih radnika
U Hrvatskoj čak 30 posto ljudi zaposlenih u pravnim osobama radi za plaću manju od 857 eura, nedavno je objavio Državni zavod za statistiku. U pravnim je osobama u veljači bilo 1.426.724 radnika, što znači da je više od 428 tisuća ljudi primalo plaću manju od 857 eura. Ako bi se iste granice za visinu plaća primijenile i na one koji obavljaju samostalnu djelatnost i ljude zaposlene u obrtu, to bi značilo da više od 496 tisuća ljudi zarađuje do 857 eura mjesečno.
Pola milijuna budućih siromaha
Ne nudi službena statistika, ni ona koju objavljuje DZS-a, ni ona Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), podatke koliko je među tim radnicima stranaca koji su u Hrvatsku došli vjerujući da će im tu biti bolje. Nije moguće utvrditi ni zarađuju li ti ljudi još nešto sa strane, rade li dva posla. Iz tih se statističkih podataka rađaju brojna pitanja na koja državne institucije nemaju odgovor, jer se nitko i ne trudi skupiti te informacije.
Ipak, te brojke možda najbolje govore o tome kakav je položaj hrvatskih radnika u trenutku kad po 33. put proslavljaju Praznik rada u samostalnoj Hrvatskoj. Njih gotovo pola milijuna radi za plaću do 857 eura. Ako se u njihovu položaju nešto ne promijeni i ako ne mogu računati na zaradu od imovine, ti su ljudi sigurni kandidati za oskudicu u starosti.
Već sada se može reći da će, koliko god to bilo teško zamisliti, njihova primanja u starosti biti još skromnija od onoga što imaju današnji umirovljenici. Među njima je veliki broj onih koji će gotovo sigurno biti korisnici najniže mirovine. Posebice se to odnosi na više od 150 tisuća radnika koji rade za neto plaću do 725 eura.
Na jednog umirovljenika tek 1,36 radnika
U tom kontekstu zanimljiv je i podatak da je u trenutku osamostaljenja u Hrvatska na jednog umirovljenika u prosjeku imala 2,23 radnika, dok je u veljači ove godine taj omjer bio znatno nepovoljniji. Na jednog je umirovljenika Hrvatska imala 1,36 ljudi koji plaćaju mirovinske doprinose. I uz takvo su stanje sindikati procijenili da za Praznik rada ove godine ne bi trebali organizirati ni simbolične sindikalne prosvjedne povorke.
Vlada se za to vrijeme hvali kako su plaće radnicima kojima je ona poslodavaca rekordno rasle, a iz poslodavačkih udruga poručuju da je Hrvatska rekorder po rastu plaća u Europskoj uniji i da je zadovoljan radnik najveće bogatstvo svakom poslodavcu. Sigurno u Hrvatskoj ima nemali broj poslodavca koji svoje radnike plaćaju najviše što im to rezultati poslovanja dopuštaju. Sigurno je i da je nemali broj radnika zadovoljan uvjetima na poslu. Ali ako gotovo pola milijuna ljudi u Hrvatskoj, koja je već deset godina članica EU-a, u 2024. godini zarađuje do 857 eura, onda su nešto krivo odradili i Vlada i poslodavci i sindikati.
Za slabu produktivnost najmanje krivi radnici
Najčešće je objašnjenje da je visina plaća u Hrvatskoj odgovarajuća produktivnosti rada u Hrvatskoj. No, za visinu produktivnosti prije svega su odgovorne vlasti i poslodavci, koji kreiraju okvire i organizaciju posla. Sindikati mogu organizirati radnike i pritiskati da njihov udio u raspodjeli zarađenog bude što veći. Zasad su to puno uspješnije činili u državnoj upravi i javnom sektoru, iako naravno nitko ne može reći da ti ljudi uživaju u visokim plaćama.
U privatnom sektoru to im je išlo puno teže, odnosno nisu našli načina kako što bolje okupiti i organizirati radnike kako bi i oni imali nekakav utjecaj na ekonomski model u državi. U takvoj situaciji radnici su, čim im se pružila prilika, izabrali odlazak u zapadnoeuropske zemlje koji im je donio veće plaće.
Najvažnije sindikalne središnjice okupljaju manje od petine radnika
Sindikati su samo gubili članstvo, pa tako tri najveće, i jedine reprezentativne sindikalne središnjice u Hrvatskoj, imaju prema posljednjim podacima iz prošle godine ukupno oko 234 tisuće članova. One su te koje predstavljaju radnike u razgovorima s Vladom i poslodavcima o svim važnim pitanjima na nacionalnoj razini. Ali u njih nije uključena ni petina hrvatskih radnika.
Na početku prvog mandata Vlade Andreja Plenkovića u te su razgovore bile uključene četiri središnjice koje su ukupno imale oko 365 tisuća članova. Osipanje članstva u sindikatima tumače time da mladi radnici nisu zainteresirani za uključivanje u sindikalni rad i za zajednički nastup prema poslodavcima.
Možda je tome tako, ali čak je 80 posto hrvatskih radnika, odnosno osiguranika, starije od 35 godina, a više od 40 godina ima čak 67 posto radnika. Dovoljno da sindikalno članstvo bude puno veće. No, hrvatski radnici za popravljanje svoje materijalne situacije radije biraju opciju odlaska nego ostanka i sindikalnog angažmana.
Posla će biti za uvoznike radnika
Vlada i poslodavci okrenuli su se pak liberalizaciji uvoza radne snage. Tih sto tisuća stranih radnika, koliko ih prema procjenama trenutno radi u Hrvatskoj, najvećim su dijelom dio one statistike o radnicima koji rade za plaću do 857 eura. U sljedećim godinama potreba za tim radnicima bit će sve veća, posebice u djelatnostima s najnižim plaćama, turizmu i graditeljstvu, na koje i sada otpada najviše radnih dozvola za strane radnike.
Podaci HZMO-a govore o tome da je čak 8,12 posto osiguranika starije od 60 godina, što je gotovo 140 tisuća radnika. Oni će u sljedećih nekoliko godina uglavnom otići u mirovinu. Evidentno, posla za agencije koje zarađuju na uvozu radne snage bit će i više nego dovoljno.