Pogledali smo 'Back to Black'. Film redateljice Sam Taylor-Johnson mlaka je i banalna interpretacija života Amy Winehouse

Pomalo paradoksalno, njezina mlaka, zašećerena verzija uspona i pada slavne pjevačice doima se još ustajalijom upravo kad redateljica situaciju pokuša sagledati iz alternativne vizure, pa će otprilike sugerirati da za Amynu sudbinu zapravo nitko nije odgovoran, pa ni ona sama, odnosno da je sve to možda moglo biti drugačije samo da je uspjela ostati trudna prije nego je sve otišlo kvragu. A to je tek djelić površnosti koju Taylor-Johnson ovdje demonstrira.

Plošna jurnjava kroz bitne trenutke

Otvarajući fabulu s tinejdžerkom Amy (Marisa Abela) u obiteljskom okruženju muzikalnih londonskih Židova iz radničke klase, ocrtavajući pritom dražesnu baku Cynthiju (Lesley Manville) kao najbližu figuru, a oca Mitcha (Eddie Marsan) kao nestašnog ali brižnog starog momka čijem šarmu ne može odoljeti, Taylor-Johnson nedvosmisleno označava ključne koordinate djevojčina odrastanja.

Njezina majka Janis (Juliet Cowan), žena s kojom je odrastala nakon što je otac konačno otišao svojoj dugogodišnjoj ljubavnici, dosljedno je ostavljena u drugom planu. Elegantno je zaobiđena i Amyna djevojačka povijest bolesti, odnosno blaga ovisnost o antidepresivima koja je prilično rano naznačila njezinu slabost prema narkoticima, i neće tako proći ni pola sata filma a Amy će već iza sebe imati objavljen prvijenac (“Frank”, 2003.) i relativno jasnu umjetničku viziju.

Kreativni i produkcijski proces stvaranja tog albuma prikazan je dovoljno banalnim da se nekome može učiniti da joj je sve to servirano na gotovo, bez nekog prevelikog angažmana, kao da se nije radilo o najvećem trenutku njezina života. Kad je povremeno promatramo tijekom nastanka pjesama, ispada da ih je izbacivala u dahu, već završene.

Love is a losing game

Taylor-Johnson vjerojatno ispravno ukazuje na autoričinu nezrelu percepciju romantičnih odnosa kao jedan od samoskrivljenih izvora njezine nadolazeće nesreće, u prvom redu autodestruktivne spirale sa sitnim londonskim klošarom Blakeom, no prilično je nejasno zašto je Amy predočena kao osoba bez bližih prijatelja, pogotovo nakon što je Asif Kapadia pružio obilje dokumentarne građe koja pokazuje upravo suprotno.

Njezina najbolja prijateljica ovdje ostavlja dojam tek usputne cimerice koja je jedva čekala otići; ostali su također mahom svedeni na periferne uloge nezainteresiranih promatrača. Nasuprot toga, valja priznati da u scenama prvog susreta s Blakeom (Jack O’Connell) redateljica prilično umješno hvata njegov mangupski šarm (što očito vrijedi i za glumca) i sirovu seksualnu tenziju koju je Amy, očito do samoga kraja, posve neuspješno pokušavala nadići, čak i ako nam je intenzitet njezinih emocija prema ovom čovjeku suštinski nerazumljiv.

Love is a losing game, vjerojatno bi odvratila Amy. Kako god, efektno pojačana s nekoliko s nekoliko duhovitih sekvenci i uspjelih šala, ta dionica u proslavljenom camdenskom pubu režijski je možda i najsolidniji moment filma, čiju eliptičnu naraciju karakterizira prilično nezgrapna selekcija biografskih fragmenata.

Odlična Marisa Abela

Ovo je vjerojatno pravi trenutak za pohvalu glumačke izvedbe dvadesetsedmogodišnje (!) Marise Abela koja je, ne mogu ne primijetiti, iznenađujuće dobro otpjevala Amyne pjesme (treba priznati koliko je to zapravo težak zadatak), mada joj izvjestan “višak” fizičke gracioznosti u odnosu na pjevačicu s jedne, i manjkavost scenarističko-redateljske vizije s druge strane, gdje je nedostajalo hrabrosti, u načelu nisu pomogli da se temeljito preobrazi ili da posve originalno reinterpretira neponovljiv autoričin lik, što god vam već od te dvije opcije bilo draže.

Do one najnesretnije opcije, pukog imitiranja, dolazilo je tek u onim situacijama kad se od nje tražilo da radi upravo to, primjerice kod nepotrebnog rekreiranja scena koje lako pronađemo i na YouTubeu.

Iako se donekle bavi njezinim mentalnim stanjem (bulimijom, samoozljeđivanjem, nasilnim epizodama i teškom ovisnošću o opijatima) redateljica ovdje nudi jednu razmjerno pojednostavljenu i površnu, u osnovi romantiziranu sliku Amy Winehouse. Najmračniji njezini trenuci uglavnom izostaju iz radnje (uključujući posljednje trovanje alkoholom).

Neoprostivi propusti

To bi se možda moglo shvatiti kao izraz osobne počasti i dobrih namjera (što je svakako manje problematično od eventualnog iživljavanja nad njezinom nesretnom sudbinom) da jednaku propusnicu nisu dobili i njezin bivši muž Blake Fielder-Civil, zatim njezini nedovoljno zainteresirani roditelji, a onda i lešinarski britanski mediji, koji su je tako rado pratili u najgorim situacijama.

Osim što je toksičan utjecaj prvoga marginaliziran do te mjere da se on na kraju doima kao simpatičan tip koji se sredi čim se makne od nasilnice Amy, načelno je zaobiđena činjenica da je Mitch Winehouse relativizirao i umanjivao probleme vlastite kćeri zbog svojih ekonomskih probitaka.

Konačno, svođenje odvratnog djelovanja tabloida tek na agresivno bljeskanje fotoaparata ni blizu ne dočarava koliko je njezina putanja prema dolje pospješena neutaživom glađu paparazza i njihovih ništa manje devijantnih medijskih sponzora.

Protraćen film

Glazba je bila njezina golema strast, no kako je sama priznala, Amy Winehouse u nekom se trenutku života pretvorila u osobu kojoj ni višestruka pobjeda na Grammyjima nije bila uzbudljiva bez omamljenosti narkoticima. Baš zbog takvih tužnih momenata jednako bi banalno bilo zaobići činjenicu da je na kraju, kao i svaka odrasla osoba, sama morala biti najodgovornija za svoje postupke.

Istovremeno, taj je sud za njezinu ostavštinu od potpuno sekundarne važnosti. Jedini razlog zašto je slavna pjevačica danas uopće relevantna, i zašto će biti relevantna i za pedeset godina, ako ih doživimo, isključivo je njezina glazba. To nas polako vodi i do poante.

“Back to Black” ne daje trunku nove spoznaje o pjevačici, no istina je da dublje spoznaje možda i nema. Najbolju verziju sebe Amy je dala u istoimenom albumu iz 2006. godine, odnosno u već spomenutom prvijencu par godina prije toga. Dva vrijedna destilata tragično protraćenog, generacijskog talenta, jedina vrata u njezin život kroz koja nije neukusno zavirivati. Nešto što, za razliku od filma Sam Taylor-Johnson, nikada neće biti suvišno.