Prije dvije godine stigla ga je duga ruka fetve ajatolaha Homeinija. Salman Rushdie: 'Moje je tijelo umiralo i vuklo me za sobom'

Vijest je tada prilično odjeknula ali, koliko je šokantna bila činjenica da je slavni književnik mogao biti brutalno napadnut usred bijela dana na pozornici jedne cijenjene kulturne institucije, i to pred očima više stotina svjedoka, toliko se sasvim sigurno mnogi nisu iznenadili – naprosto, fetva je stigla na naplatu s odgodom od 33 godine. Ili?

Instant bestseler

Rushdie je, srećom, preživio, i odlučio napisati knjigu o svojem “ubojstvu” i povratku u život nakon njega, u kojoj iz sasvim nove pozicije – nakon što se prijetnja smrću pod čijom je težinom godinama živio ostvarila – ponovo proživljava ključne točke svoga života.

I to ne kako bi se obračunao sa svojim skoro-pa-ubojicom (u memoarima ga naziva jednostavno ‘A’, od engleskog assassin, ubojica), nego kako bi potvrdio vlastite vrijednosti, podcrtao svoje odluke i prigrlio – sada post festum, s one strane groba (što je zapravo prilično privilegirana perspektiva) – njihove posljedice kao život vrijedan življenja.

Knjiga “Knife, Meditations After an Attempted Murder” (Nož, meditacije nakon pokušaja ubojstva) objavljena je prije tri tjedna na engleskom jeziku i postala instant bestseler.

Što nekog pisca čini istinski velikim

Osim što je ponovo privukao pozornost na roman “Sotonski stihovi” objavljen prije više od trideset godina (i razotkrio ga, za nove čitatelje i kritičare, kao izvanredno zabavno pisano štivo, nasuprot općoj pretpostavci o nekakvoj mračnoj blasfemiji sa Sotonom u naslovu i prorokom Muhamedom kao inspiracijom), “Nož” je i svoga autora prikazao u jednom sasvim novom svjetlu.

Naime, kao čovjeka. Ako ste ranije znali tko je pisac Salman Rushdie, ako ste i čitali njegove knjige (Bookerom nagrađena “Djeca ponoći” za mene su otkako sam ih prvi put pročitala, tamo negdje u osamdesetima, indijski pandan Marquezovih “Sto godina samoće”), nakon što pročitate njegove memoare o napadu nožem, upoznat ćete i Salmana Rushdieja, osobu od krvi i mesa.

I saznati zašto je napisao ovu knjigu, i zašto je napisao “Sotonske stihove”. I podsjetiti se što je to što nekog pisca čini istinski velikim piscem.

Sudbina kao podsjetnik

“Nož” je izuzetno promišljena, “spora” knjiga, u kojoj Rushdie metodično secira vrijeme neposredno prije napada (promatrana retrospektivno, svakodnevnica “doba nevinosti” dobiva boju, ton, atmosferu izgubljenoga Edena), pedantno iznosi sve detalje napada (oslanjajući se na svjedočanstva drugih i svoj subjektivni doživljaj proživljen u stanju šoka), te kroz dnevnik svoga oporavka od višestrukih uboda povlači luk uzroka i posljedica koji nadilazi pitanje pojedinačne sudbine.

Salman Rushdie, koji je prije 36 godina napisao “onu” knjigu i sam sebi oko vrata stavio omču vjerskog fanatizma, ovom knjigom podsjeća na sve omče koje, u 21. stoljeću, guše demokratska prava i slobode i nastavljaju, pozivajući se na razne “vrijednosti”, “tradicije” i “opstojnosti”, većini svjetskog stanovništva diktirati pravila po kojima je dopušteno živjeti.

Od samog počeka, “Nož” se raspliće kao knjiga koju piše čovjek pomiren s nepravdama. On nije bijesan – s bijesom i nemoći raskrstio je još tijekom onih jedanaest godina koje je proveo skrivajući se po nepoznatim lokacijama, pod strogom zaštitom britanske tajne službe i policije, nakon proglašenja fetve.

Obračun da, ali na njegov način

Ne, Rushdie koji piše o nožu koji je dojurio prema njemu iz auditorija idiličnog kampusa Chautauque nošen u rukama prilike u crnom i skoro ga stajao života, nije osvetnik. Žrtva napadaču odbija dati bilo kakvu potvrdu: on je anonimni ‘A’. Ako se ‘A’ možda nadao da će ovim postupkom biti upisan u povijest, u nju neće ući kao osoba, nego isključivo kao sinonim ideološkog sljepila.

Jedino na što pisac pristaje – što samo po sebi i jest svojevrstan obračun – jest “popričati” s ‘A’-om, ali na svoj način i pod svojim uvjetima, kroz nekoliko “susreta”, zamišljenih u njegovoj spisateljskoj mašti i ispisanih u formi niza kratkih dijaloga, u poglavlju koje meni osobno predstavlja najslabiji dio knjige (jer pretpostavlja mogućnost racionaliziranja s ubojicom), iako mi je potpuno jasno zašto je to Rushdieju bilo potrebno.

Otkad je prije gotovo četrdeset godina napisao knjigu koja će mu promijeniti sudbinu, više se puta pitao – jesam li si sam kriv? U “Nožu” piše i o tome vremenu, o tome tko je bio kad je tu knjigu napisao i dobio prvu životnu lekciju o slobodi govora.

Lekcija iz empatije

Vraća se u svoje privilegirano pakistansko djetinjstvo (ako kao pisac i jest simbol svakog čovjeka, Rushdie svojim podrijetlom svakako nije predstavnik svih ljudi), priča o intelektualnim razgovorima koji su u njihovoj kući bili obaveza za blagovaoničkim stolom, ali i o ocu alkoholičaru i razlazu s njim (sve do tjedan pred očevu smrt), studiranju na Cambridgeu, o svojim idealima, idejama, o mladome sebi, o onome sebi koji je napisao “Sotonske stihove”.

Piše i o tome kako je, postavši metom, postao i predmetom prezira: odnos prema njemu ljudi koji su ga osiguravali za vrijeme godina skrivanja, i stav britanske javnosti (općenito je bio smatran nepotrebnim teretom), posebna je lekcija iz razumijevanja, humanosti i empatije koju ova knjiga daje.

A ona o tome kako je 2000. odlučio selidbom u New York pokušati vratiti svoj život natrag – oteti svoju slobodu iz ralja islamskih fundamentalista – posebna lekcija o hrabrosti. Sljedeće 22 godine živio je sretan život njujorške intelektualne elite. Od odlaska u SAD pa do, da budemo precizni, 10.45 sati ujutro 12. kolovoza 2022.

Samo čudom je preživio

Rushdie je ovaj napad samo čudom preživio, što je druga stvar kojom njegova knjiga čitatelja istinski iznenađuje. Naime, znali smo da je napadnut i da nije umro, vjerojatno smo znali i da je u napadu ostao bez oka. Ali nismo znali koliko su njegove ozljede bile ozbiljne.

Osim što mu je nožem probio oko (priča o očnoj jabučici koja mjesecima visi iz duplje, zašivanju kapka i mukotrpnom liječenju, posebno je strašna), ‘A’ je Rushdieju zadao višestruke ubode u jezik, u obraz (iz kojeg je potom dugo curila slina), tanko crijevo, lijevu ruku, jetru (…). Ostao je bez oka, ima djelomičnu paralizu donje usne, zbog čega je prisiljen nositi posebnu zubnu protezu.

Silno je razbuđujuće čitati o ovakvom iskustvu u prvome licu iz perspektive nekoga tko je sve to proživio. Sam Rushdie, zakleti ateist, smatra ravnim čudu što se na njega namjerio jedan prilično nesposoban terorist. I, zašto je odabrao nož? Nož je intimno oružje, koje žrtvu s napadačem povezuje na poseban način. Da je uzeo pištolj, piscu ne bi bilo spasa.

Mislili su da je skeč

Nevjerojatno je da je, u zemlji na trajnom oprezu od napadača raznih vrsta i oblika, ovaj konkretni napadač mogao, prvo, na predavanje pisca koji živi s prijetnjom smrti ući s punom torbom noževa raznih vrsta (što je tek kasnije otkriveno), drugo, na početku predavanja s nožem u ruci mirno proći kroz pun auditorij i popeti se na pozornicu te, treće, prići slavnom književniku i višestruko ga izbosti (15 uboda!).

Rushdie se nije branio. Vidio ga je kako mu prilazi, nije se ni na koji način pokušao obraniti. Kasnije, pitao se, kako to? Objasnio si je to apsolutnom nevjericom. Vidiš što se događa ali ne razumiješ što vidiš, jer imaš stabilnu sliku svijeta od koje se odbijaš odvojiti – naprosto, nova su pravila igre, i ti ih ne znaš.

Ispada da je isto bilo s ljudima u publici. Toliko je prizor bio nevjerojatan, da su mislili kako je riječ o skeču. Naposljetku, ipak su se nalazili na predavanju o sigurnosti kontroverznih književnika, koje se upravo spremao održati pisac koji je više od tri desetljeća proveo u nesigurnosti. Kad je pao na pod i kad je potekla krv, brzo su reagirali. Pružena je prva pomoć, napadač je svladan. Rushdie te ljude smatra istinskim herojima.

Intimna priča

Knjigu je napisao kako bi pokušao razumjeti što mu se dogodilo. Iako je, naravno, nemoguće istinski racionalizirati jedan potpuno iracionalan čin, time što je činu napada pristupio poput novinara koji se trudi napisati apsolutno precizan i potpuno točan izvještaj uspio ga je na neki način poništiti, za sebe.

No, “Nož” nije čisto svođenje računa. Čin napada, blizina smrti i mukotrpan proces oporavka čine jezgru knjige, koju Rushdie obavija jednom širom, važnijom dimenzijom svojega života: onom intimnom. Naime, šest godina ranije, već na pragu sedamdesetih, upoznao je ljubav svojega života, sada suprugu, više od trideset godina mlađu pjesnikinju Rachel Elizu Griffiths.

Priča o nožu neodvojiva je od priče o ljubavi koja ga je u jednakoj mjeri spasila kao i suvremena medicina, a priču o povratku u život nemoguće je ispričati a da se ne ispriča ona o životu koji je postojao prije, o ljudima – djeci, obitelji, prijateljima – koji su mu bitni, i kojima je on bitan.

Ljubav je pobijedila mržnju

Pasusi prekrasne rushdiejevski raskošne naracije izmjenjuju se s gotovo kičastim ruminacijama o ljubavnoj sreći, pisanim s takvim romantičnim pretjerivanjem koje opravdava samo neposredna blizina smrti – teško je nekome tko se samo čudom vratio nakon što je već bio krenuo bijelim tunelom (ovdje moram reći da sam Rushdie kategorički tvrdi da bijelog svjetla i tunela nije bilo) ne oprostiti zanos zaljubljenosti. Naprosto, ljubav je pobijedila mržnju.

U tom smislu, “Nož” daje i vrlo osobnu sliku Rushdieja, otvara vrata u njegov privatni univerzum, koji je godinama doslovno potpuno skrivan od očiju javnosti. Pojavljuje se čitava plejada poznatih i slavnih, idemo s njima na večere, na zabave; ulazimo tako dijelom i u njihov intimni svijet.

Pisac nas u knjigu uvodi citirajući Becketta: “Drugo smo, ne više što smo bili prije jučerašnje nevolje”. Potom na gotovo petstotinjak stranica pokušava odgovoriti na pitanje: “Tko sam ja? Jesam li ista osoba koja sam bio 11. kolovoza 2022., ili sam sada drugo?” Nakon čitanja “Noža”, Salman Rushdie svakako neće za nas biti ista osoba koja je bio prije njega. Baš kao što je prorekao jedan od dvojice glavnih likova “Sotonskih stihova”, morao je umrijeti da bi se ponovo rodio.