Na pitanje biste li se sami u šumi radije susreli s medvjedom ili muškarcem, žene premoćno biraju medvjeda. Što nam to govori?

Ja se u principu ‘gasim’ kad na pozornici nema žene, ali, na stranu moje ekscentričnosti, nema nikakve dvojbe da je riječ o iznimno talentiranom piscu koji raskošno barata stilom, tehnikom i jezikom, i koji je stvorio neke nezaboravne likove. Među njima za glavu strši lik Roostera u “Jerusalemu”, a kojega je odigrao Mark Rylance, glumac kojeg također često nazivaju ‘najboljim britanskim’ (iako se ja iz nekih privatnih razloga s tim ne mogu složiti).

Žene su u trendu

U svakom slučaju, riječ je o obožavanom dramskom piscu čiji je autorski forte mačo svijet. No u najavi za Butterworthovu novu dramu “Hills of California” piše: “U Blackpoolu 1976., u najtoplije ljeto u dvjesto godina, sestre Webb vraćaju se u oronuli obiteljski pansion, obići majku na samrti”. Prva mi je pomisao, dakle – sad i Jez Butterworth piše o ženama. Došlo je takvo vrijeme, u svijetu, svakako u britanskom teatru, ali i filmu, televiziji i literaturi, da je trend pisati o ženama i da se to trenutno, čini se, bolje prodaje.

Pa, možda se treba veseliti da muškarci pišu komade o suvremenom ženskom iskustvu. Jer to možda znači da su počeli obraćati pozornost na žene kao na subjekte i protagonistice priča, a ne samo kao poštapalice na protagonistovu putu. Možda to znači i da su počeli sagledavati žene i kao nositeljice različitih iskustava, koja nisu samo traumatska i na kraju kojih ne čeka neizbježna pogibelj.

Jer od davnina naovamo, autori i redatelji koji se vole baviti ženama, vole te svoje žene protjerati kroz sito i rešeto muke i patnje i onda ih takve trpne na kraju dokrajčiti. Narativ je to koji je doduše, u nedavnoj prošlosti, podaren likovima iz LGBTQ+ zajednice.

Impresivan autorski tim

Sudeći po kritikama za ovu predstavu – koju je režirao superstar Sam Mendes, za koju je zamamnu scenografiju napravio Rob Howell i iza koje stoji produkcija najmoćnije britanske producentice Sonie Friedman – Butterworth je uspio ispričati slojevitu priču o obitelji, o ženama i njihovim iznevjerenim snovima, o jednom općem razočaranju životom.

Moj je dojam da komadu nedostaje iskra koju posjeduju drugi njegovi komadi i da je ona izostala upravo zbog tog umjetnog pozicioniranja u iskustvo koje mu nije blisko. Ali, bez obzira na to, nekoliko je bitnih stvari u ovom komadu koje glasno govore o trenutku u kojem se nalazimo i spretno koriste dramski postupak kako bi apostrofirale nešto čime se britansko društvo intenzivno bavi već šest godina, a hrvatsko tek u naznakama, a to je seksualno zlostavljanje, posebno unutar show-businessa.

Radnja komada odvija se u dvije vremenske ravni; 1976., kad majka umire a sestre se okupljaju u pansionu, i dvadesetak godina ranije. U ’76., jasno nam je da je riječ o oštećenoj obitelji – u pedesetima je to obitelj samohrane majke s četiri kćeri tinejdžerice pred kojima treperi mogućnost svijetle glazbene budućnosti. Sestre opsesivno vježbaju svoj nastup u stilu ženskih vokalnih sastava pedesetih i čekaju svoju priliku.

Zlostavljački Me i MiniMe

Njihov jedan jedini cilj – karta za izlaz iz siromašne engleske zabiti – jest da budu zapažene. Vježbaju kao mali vojnici i sudjeluju na svakom lokalnom nastupu koji im se pruža. Vrhunac komada, otkriće tajne čija sjena progoni odrasle živote sviju žena u obitelji, susret je s uspješnim glazbenim producentom, navodnim menadžerom Perryja Coma, pred kojim djevojke dobiju priliku nastupiti.

Ta je scena mali masterclass spretno prepletenih aspekata teme seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja oko kojih se lome koplja u javnosti. Zapravo, u britanskoj javnosti možda više i ne toliko, jer je tema postala opće mjesto, ali u Hrvatskoj su upravo nedavno, s prvim visoko profilnim #Metoo slučajem, onim Dalibora Matanića, izašli na vidjelo.

Prva stvar je ta da su seksualno zlostavljanje i njegov MiniMe, seksualno uznemiravanje, sveprisutni svuda, u svakom društvu, svima pred nosom, gotovo kao satira samih sebe, čak i u liku i djelu boraca protiv nasilja nad ženama.

Prazne sobe ženske patnje

U ključnoj sceni u komadu “Hills of California”, producent vrlo brzo prekida audiciju djevojaka. Njihov je glazbeni izraz, kaže, preživljen, svijet je otišao dalje. U nekoliko sekundi dogodi se ono od čega je industrija zabave satkana, blistava budućnost je nadomak ruke, a već je nekoliko trenutaka kasnije, jednom odlukom jedne moćne osobe, potpuno ukinuta.

No, taj se moćnik, opet, već u sljedećem trenutku zamisli. Postoji ipak još jedna mogućnost. Jedna od kćeri, Joan, po njegovu je mišljenju posebno nadarena. Htio bi čuti samo nju kako pjeva. Za Joan, i za njezinu mamu, taj surovi prijedlog znači na licu mjesta iznevjeriti dugogodišnji plan, sestrinstvo, zajedništvo. Ali ipak, mali plamen mogućnosti za jednu kćer mogao bi barem odškrinuti neka nova vrata i one, naravno, pristaju.

No, već nakon nekoliko taktova, producent ponovno prekida. U kuhinji, gdje se nalaze, ne valja akustika, tvrdi on. Ipak nema smisla. I spreman je otići. Ali opet zastane. Osim ako možda nema neki drugi prostor gdje bi je mogao čuti? ‘Postoji jedna mala prazna soba na vrhu pansiona. Tamo bi moglo biti bolje’, predlaže Joan.

Svi koji su znali a nisu rekli ništa…

Joan, petnaestogodišnjakinja, uzima na sebe nepošteni teret prijedloga kako u zadnjem trenutku, kao da je ugurala stopalo između vrata i dovratka, ne bi ispustila iz ruku tu svoju jednu, jedinu priliku. Joan i producent odlaze u prostoriju na vrhu pansiona. Producent predlaže da idu sami, bez pratnje. Shvaćamo da prijedlog zapravo nije prijedlog i da ga se ne može osporiti.

I majka ih pušta same, postavši tako paradigma svih onih koji su znali, a nisu ništa napravili da to spriječe. Činjenica da je ovdje riječ o majci čini mi se izdankom popularnog tropa ‘majka monstrum’, na koji sam kao kći, mama i autorica prilično alergična, ali i sam taj trop, a pogotovo lik Majke u umjetnosti, bilo bi suviše reduktivno ovdje pokušati svesti na jednu rečenicu.

Usprkos alarmu koji to u meni izaziva, situacija na sceni ipak pulsira svim onim nejasnim, nesigurnim, nedefiniranim slutnjama i previranjima s kojima se, vjerujem, susreću mnogi na raznim nižim stepenicama u piramidi moći, a koji se kasnije nađu etiketirani kao sudionici. Je li joj bilo jasno što će se dogoditi? Možda, vjerojatno, gledano ‘s klupe’ i iz današnjice sasvim, ali u trenutku, u epicentru situacije, u mnogim prošlim vremenima, ali i danas, suočena s time da mora na glas imenovati nešto u što ne želi povjerovati, možda i ne.

Što bi bilo da je rekla ‘ne’?

Skrivena na stepeništu, događaj prisluškuje mlađa sestra, a i iz njezinog mladenačkog, neiskusnog, suparničkog kuta gledanja Joanin postupak djeluje kao svjesni izbor zbog osobne dobiti. Ona tako postaje portparol svih onih, a takvih je u koncentričnim krugovima oko svakog javnog slučaja zlostavljanja mnogo, koji smatraju da žena može reći ne, da se na poruku ne mora odgovoriti, da se ne ide u hotel na audiciju i druge stvari iz ladice ‘što je imala na sebi’, a koje teret odgovornosti stavljaju na metu, a ne na počinitelja.

U ovom slučaju, Joanina osobna dobit je izostala. Kad se pojavi na sceni u odrasloj dobi jasno nam je da bi njezin život, a možda i život obitelji, izbjegao ključnu traumu da se uspjela oduprijeti i odlučiti drugačije u onoj jednoj milisekundi jednog dana u kuhinji kad je imala petnaest godina.

Ali pitala bi se što bi bilo. Pitale bi se i sestre. Nagrizala bi ih sjena propuštene šanse. Sistem u kojem mlade žene svojom inherentnom seksualnošću bivaju izložene prilici da ju unovče ili trampe, sustav je koji ne samo da ih čini metama nego i perpetuira ideju ženskog suparništva, još jednog tropa koji je mnogo popularniji od ženske solidarnosti, a koja mu je barem naličje, ako ne i mnogo prisutnija istina.

Žene biraju medvjeda

Jez Butteroworth kaže da bi tvrditi da je ovo drama o #Metoo bilo isto kao reći da je duga plava. ‘Da, ima u njoj i plave’. Pritom je, čini mi se, želio reći da to nije drama samo o tome, već i o mnogim drugim razinama obiteljskih odnosa.

Ali time, možda čak i nehotice, kaže šokantnu, ali bjelodanu činjenicu – da pisati o ženama, njihovom odrastanju, njihovim ambicijama, njihovom talentu, želji za probojem, želji za boljim životom, za bijegom iz siromaštva, za bijegom iz anonimnosti, za potvrdom, za svim onim stvarima koje čine ono što se na engleskom lijepo kaže ‘human condition’, znači neizbježno pisati i o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju.

Ako to nekome zvuči pretjerano, ovih se dana na društvenim mrežama usijano raspravlja o naoko jednostavnoj pitalici – biste li se sami u šumi radije susreli s medvjedom ili muškarcem? Žene premoćno biraju susret s medvjedom.